Par trenutaka prije nego što su Golden State Warriors po četvrti put u osam godina postali prvaci, Stephen Wardell Curry stavio je ruke na glavu. Čučnuo je, ali noge nisu izdržale. Naposlijetku je sjeo u zeleni reket Boston Celticsa, a njegovo tijelo ispresjecali su jecaji.
“Ovaj pogađa drugačije”, osvrnuo se prvak na netom osvojeni naslov desetak minuta kasnije dok su Warriorsi stajali na podiju usred sve praznijeg i praznijeg TD Gardena, čija je sve čujnija jeka bila jednako glasna potvrda njihove izvrsnosti kao što bi to bilo urlanje navijača da su titulu osvojili u San Franciscu. Ali nisu. Warriorsi su je uzeli na neprijateljskom teritoriju i tako na poetičan način zaokružili ne samo sezonu, nego i period od nekoliko godina u kojem su mnoge percipirali kao svoje neprijatelje, čiji je otpor konačno skršen velikom pobjedom.
Curryjeva je lamentacija potvrdila stav koji je permeirao organizaciju kroz ovo doigravanje. Cilj Warriorsa nije bio samo uzeti naslov, već njime zauvijek začepiti gubicu svim nevjernim Tomama koji su tijekom sezone spekulirali o njihovim šansama da se ikad više vrate na košarkaški tron. Naslov je Curryja “pogodio drugačije” zato što su njime stali na kraj teškom periodu u kojem su od dojučerašnjih prvaka, u vihoru nesretnih i neprestanih ozljeda i starenja nekih igrača, postali kanta za napucavanje. Pogodio je, vjerujem, i zato što je igrač koji je najviše od svih utjelovio redefiniranje košarke u proteklih osam-devet godina konačno proglašen najboljim igračem u finalu.
Curryjevi kritičari, oni koji su se množili kako se množio uspjeh Warriorsa, često su naglašavali kako je Steph znao nestajati u najvažnijim trenucima, pogotovo u finalu.
Curry je igrač koji je najviše utjecao na razvoj košarke u 21. stoljeću kao paragon pace and space ere
Andre Iguodala oteo mu je titulu 2015. zahvaljujući herojskim trenucima. Kevin Durant zasluženo je uzeo ostale dvije. U porazima je Curry previše oscilirao, često eksploatiran na defenzivnom kraju terena na kojem su Warriorsi činili čudesa da ga sakriju, a njegove ekipe, iznurene ozljedama i izostancima, dodatno su potencirale negativne strane njegove igre. Koje su, da se razumijemo, njegovi kritičari prenaglašavali. Čovjek možda nije bio Michael Jordan u finalima, možda je imao koju lošu završnicu, ali čak je i tijekom onih pohoda na titule u kojima je Durant postao realizatorski fokus momčadi bilo jasno da čitava priča funkcionira zbog Curryja i njegovih sposobnosti.
One su se prvenstveno manifestirale u nevjerojatnom vanjskom šutu i kreativnom driblanju koje je stvaralo višak — bilo u half-courtu, bilo u tranziciji. Njegove brojke kroz prvih pet finala možda nikoga neće ostaviti bez daha — 26,5 poena, 5,7 skokova, 6,2 asista, 42 posto šuta, 38,5 posto trice u 28 utakmica — ali daleko su od percepcije koju su neki od kritičara pokušali nametnuti. Dapače, njegova igra unutar strukture momčadi daleko je nadilazila ono što se moglo izraziti brojkama.
No, ovaj naslov u kojem je Curry bio toliko dobar da su sredinom serije mnogi analitičari — kako neozbiljni, tako i oni s kredibilitetom — počeli rogoboriti o njegovim šansama da se okiti titulom MVP-ja serije čak i ako Warriorsi u konačnici izgube. Osim pete utakmice u kojoj nije mogao zabiti ništa izvana, Curry je dominirao, često predstavljajući jedinu pouzdanu opciju Dubsa u half-court napadu (iako je tu i Wiggins povukao u tri utakmice, da budemo sasvim iskreni) koji su Kelti u potpunosti zatvorili sve do šeste. Njegova je igra bila posebno impresivna s obzirom na kvalitetu momčadi s druge strane: Celticsi su zatvorili sezonu kao jedna od najboljih obrana lige u zadnjih 10 godina te su uzeli tri serije u playoffu uvelike zahvaljujući polivalentnosti i kvaliteti svojih defenzivnih igrača.
Curryu to ništa nije značilo.
Povlačio je majstorski u tranziciji, donoseći dobru odluku za dobrom odlukom; plesao je oko Marcusa Smarta i Granta Williamsa i Jaylena Browna i Roberta Williamsa, eksploatirajući minuse svakoga od njih, koliko god oni bili minijaturni. Pokazao je još jednom zašto ga smatram najvećim umjetnikom među košarkašima svoje generacije, pretvarajući vođenje lopte u čisti izraz tjelesne i mentalne superiornosti kojim je stvarao prostor za sebe i svoje suigrače, unatoč svim pokušajima suparnika da ga oduzmu.
No, Curry nije bio sjajan samo u ofenzivi. Njegov drastični napredak u obrambenoj igri, koji je došao kao plod iskustva i napornog rada u teretani — što su članovi Golden Stateova stožera tijekom prošle godine nekoliko puta naglasili u intervjuima i podcastima — učinio je Dubse znatno opasnijom ekipom. Curry je završio seriju sa dvije ukradene lopte po utakmici, a glavnina njih nije došla kroz sistemsko blitzanje Warriorsa kojim su konstantno tjerali Tatuma, Browna i Smarta na pogreške, već prvenstveno kroz solidnu obranu jedan-na-jedan.
Curry je nekoć bio igrač kojeg ste lovili kroz pickove kako biste eksploatirali mismatch, ali samo u šestoj utakmici ostao je jednom sam na Tatumu, dvaput na Brownu i jednom na Williamsu — i sve četiri izolacije rezultirale su skok-šutom, a ne ulazom i pokušajem na obruču. Curry je, osim toga, bio i iznimno aktivan u zatvaranju defenzivnog skoka — imao je isto defenzivnih kao Tatum i tri više nego Brown, iako su obojica igrala više minuta od njega — što je Warriorsima omogućilo da ulaze u tranziciju nakon suparničkih promašaja i napadaju nepostavljenu obranu. Nepošteno bi bilo reći da je Curry dosegao elitnu defenzivnu razinu, daleko od toga, ali postao je obrambeni plus, što se nekoć činilo nemogućim.
Curry je tako osvojio četiri naslova u osam godina, od čega tri s različitim iteracijama momčadi. Igrao je u još dva finala. Uzeo je dvije MVP nagrade. Četiri je puta bio u prvim petorkama lige, triput u drugim i jednom u trećim tijekom jedne od najboljih bekovskih era lige, budući da mu se karijera (djelomično) preklapala s karijerama igrača kao što su Harden, Westbrook, Wall, CP3, Kobe, Dončić, Lillard, Rose, Irving, Parker, DeRozan, Ginobili, Butler i Wade. Dvaput je predvodio ligu po poenima, jednom po ukradenim loptama. Jedan je od devetorice igrača u Klubu 50-40-90. Najbolji je šuter slobodnjaka u povijesti. Najbolji je tricaš u povijesti.
O ljepoti njegove igre — koja je, priznajem, subjektivna — već sam pisao u tekstu puno boljem od ovoga pa nema smisla da se ponavljam, ali reći ću samo da za mene Curry ostaje jedan od stilski neponovljivih, gracioznih igrača koji uspijeva zadiviti unatoč nedostatku tradicionalnih fizičkih atributa. Curry je, osim toga, igrač koji je najviše utjecao na razvoj košarke u 21. stoljeću kao paragon pace and space ere i samim time spada među najutjecajnije igrače u povijesti lige — uz Elgina Baylora koji je uveo NBA u eru igre iznad obruča, te Birda i Magica koji su u modu vratili momčadsku igru, istodobno spašavajući ligu iz kokainske ere koja ju je umalo uništila. Uza sve to konačno je postao i MVP finala, često noseći ekipu na svojim mršavim leđima.
Glupo je podvlačiti crtu pod karijere aktivnih igrača, pogotovo onih koji su i dalje u prilici podebljati svoj CV, ali ovo je trenutak u kojem se to čini prikladnim. Nakon dominacije nad moćnom Bostonovom obranom — dominacije uspostavljene ne kroz nametanje fizičke sile, već kroz eksploataciju prostora — svaka rasprava o Stephu Curryu mora započinjati rečenicom: “Je li on u top 10 svih vremena?”.
Odgovor je još uvijek u domeni subjektivnog, pogotovo kada uzmemo u obzir to kakve se karijere polako pred nama raspredaju, pa konkurencija iz godine u godinu postaje sve tvrđa.
Za mene i dalje postoji sedam neprikosnovenih igrača u top 10: Jordan, LeBron, Kareem, Magic, Bird, Russell i Duncan, dok je ostatak fluidan poput liste najdražih mi albuma ili najdražih jela. Unatoč tome i dalje ne mogu staviti Curryja u top 10, koliko god mi bio drag. Imam nesretnu tendenciju precjenjivati igrače iz prošlosti koja proizlazi iz osobne nostalgične prirode te sati i sati utrošenih gledajući košarku iz 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih u rezoluciji koja je nepobitno utjecala na moj sve slabiji i slabiji vid. No, kada bi bilo tko već sada gurnuo Currya u svojih top 10, ne bi mu ni riječ prigovorio. Progunđao bi možda koju o nekom izguranom velikanu, ali pravog prigovora ne bi bilo.
Uvelike i zato što sam uvjeren da će se Curry do kraja svoje karijere ugurati i na moju listu.
Za mene je ove sezone jedno vrijeme bio prvi u MVP utrci, prije nego što je doživio šuterski krah nakon Nove godine. Njegova momčad, koja je u ovom tekstu nepravedno pogurnuta u drugi plan vis-à-vis osvajanja naslova, sjajno je pozicionirana za napad na naslov, s obzirom na to da je jezgra i dalje netaknuta, da će vjerojatno vratiti dobar dio veterana i za sljedeću sezonu i da je gazda Joe Lacob potvrdio da sprema platiti poštenu kešovinu u luxury taxu ako će ekipa biti spremna napasti naslov.
S Jamesom Wisemanom, Jonathanom Kumingom i Jordanom Pooleom, potpišu li ekstenziju, te možda Andrewom Wigginsom, imaju mlade igrače s potencijalom za izrasti u nositelje igre, ili barem biti dovoljno dobri da pomognu u jurišu na naslov dok je Curry još uvijek u svom primeu. Prozor za osvajanje naslova ove ekipe trebao bi biti otvoren još barem dvije sezone, ovisno o ozljedama i utjecaju starenja, a odigra li Steph te dvije sezone na razini, trebao bi postati neprikosnoveni top 10 igrač.
Zbog toga ćemo o njegovu konačnom utjecaju na povijest košarke pričati jednom kad ode u penziju. No, ovo što je napravio u finalu zaslužuje kratko sumiranje karijere i skidanje kape veličanstvenom igraču koji je pronašao način da svoje vrhunske sposobnosti stavi u okvir momčadi i pobjeđuje, i pobjeđuje, i pobjeđuje. Ne znam za vas, ali jako se veselim vidjeti što će nam u sljedećih par godina prirediti Stephen Wardell Curry.
