Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Veliki medvjed više ne pleše

Zach Randolph odlazi u penziju kao pobjednik nad sudbinom

“Američki životi nemaju drugi čin”, izjavio je svojedobno F. Scott Fitzgerald. Slavni književnik očito nikada nije vidio Zacha Randolpha kako igra košarku.

Nekadašnji krilni centar u Portland Trail Blazersima i Memphis Grizzliesima i službeno je otišao u penziju. Prošle sezone nije igrao, pokušavao se vratiti košarci, ali nije išlo. Zastor je pao na još jedan sportski život, na karijeru sačinjenu od obrata, drame, glupih poteza i iskupljenja. Randolph je proveo 18 sezona na NBA parketima u dva gotovo dijametralno suprotna čina, dokazujući kako stari psi mogu naučiti nove trikove i kako nikada nije kasno za osobno sazrijevanje.

Njegova priča je bolno tipična, gotovo pa arhetipski američka, ispričana tisuću puta, a opet svaki put šokantna. Randolph je odrastao u Marionu u Indiani, u peteročlanoj obitelji, bez oca koji ga je napustio kao dijete. Djetinjstvo je bilo teško, kao i uvijek u familijama koje su oboljele od jedne od najgorih nasljednih bolesti — siromaštva. Mladi Zach bio je talentirani košarkaš, jedan od rijetkih koji su u svojoj freshman godini pozvani da igraju za Marion High School, tadašnju velesilu srednjoškolske košarke, no njegovi uspjesi na parketu nisu baš pozitivno utjecali na obiteljsku financijsku sliku.

Randolph je po prvi put došao u probleme sa zakonom zbog traperica. Svaki dan u školu je išao u istim hlačama, zbog čega je trpio poruge svojih vršnjaka, što ga je izjedalo kako bi izjedalo svaku osobu, naročito u formativnim godinama u kojim svako ruganje boli deseterostruko. Budući All-Star ušetao je u dućan, zgrabio par farmerki i pokušao s njima izaći iz radnje, ali brzinski je uhvaćen u krađi zbog čega je završio na 30 dana u popravnom domu. Kroz sljedećih nekoliko godina Randolph je dobro upoznao ćelije popravnog doma u kojem je završavao zbog tučnjave, konzumacije narkotika i posjedovanja oružja koje mu je predano na čuvanje.

Bilo bi krajnje naivno portretirati mladog košarkaša kao žrtvu pošto je velik dio njegovih vršnjaka odrastao u sličnim uvjetima bez potrebe da se ogriješe o zakon, no nema nikakve sumnje kako je Randolph izgradio svoju osobnost prvenstveno kao reakciju na siromaštvo, na nedostatak očinske figure, ali i kao izraz neartikuliranog prkosa prema silama koje su getoizirale njegovu familiju.

Bio je poseban — nesposoban preskočiti list papira, a opet sposoban poentirati protiv svakoga

Marion je od 1920. naovamo bio duboko podijeljen grad pod velikim utjecajem Ku Klux Klana i poprište jednog od najzloglasnijih linčovanja u povijesti SAD-a čije užasavajuće fotografije svjedoče o krvavom nasilju jedne zajednice nad drugom, i čija se povijest institucionaliziranog rasizma, po tvrdnjama ne samo Randolpha nego i mnogih drugih, itekako zrcalila u suvremenom društvu, osobito među nositeljima društvene moći poput policije, koja je u crnim zajednicama kriminalizirala određeno ponašanje kod maloljetnika, a na koje bi u bijelim zajednicama lagano odmahnula rukom i sve skupa pripisila tipično tinejdžerskom ponašanju.

“Takav stav bio je prisutan svugdje. Ljudi su vam u lice govorili kako ćete zauvijek biti nitko i ništa. To me užasno smetalo”, priznao je Randolph.

Unatoč svim problemima sa zakonom, na terenu je bio sjajan. Bio je druga osoba.

Parket je iz Randolpha izvlačio ono najbolje. Unatoč tome što je jedva mogao dodirnuti obruč i što je polako razvijao problem s težinom, gutajući gotovo sve što bi mu došlo pod nos, Randolph je na niskom bloku bio graciozan poput medvjeda u trku; ne brz, ali okretan u malom prostoru, sposoban poentirati horokom, up-and-underom, stepbackom i crossoverom.

Kad pričaju o mladom Randolphu, njegovi treneri Herb McPherson i Moe Smedley praktički pričaju o istom igraču koji je godinama igrao u NBA ligi – besprijekoran rad stopala, instinktivna eksploatacija protivnika u postu, razumijevanje kutova za poentiranje od table i puno prljavog posla odrađenog u korist momčadi. Takav pristup odveo ga je na Michigan State gdje je odradio jednu sezonu pod Tomom Izzoom koji nije volio pretjerano koristiti freshman igrače, pa je Randolph startao u svega osam utakmica u cijeloj sezoni, zbog čega je izabran 19. pickom na draftu.

Teško da je mogao doći u goru momčad od Trail Blazersa.

U iznimno bijelom gradu, koji od sportova ima samo košarku, Randolph se osjećao izolirano i pod velikim pritiskom pa je u Portland preselio veliki dio svojih problematičnih prijatelja iz Indiane, a činjenica da je dijelio parket s Damonom Stoudemireom i Rasheedom Wallaceom te Daleom Davisom, Rubenom Pattersonom* — s kojim je ušao u fizički obračun na treningu — i debelim Shawnom Kempom sigurno nije pomogla. Prisustvo iskusnih veterana poput Stevea Kerra i Scottieja Pippena nije pomoglo. Stoudemire, Sheed i Zach pretvorili su Trail Blazerse u Jail Blazerse, uhićivani su zbog posjedovanja marihuane i vožnje u pijanom stanju, sramotili su franšizu ponašanjem van terena i ponašanjem na terenu i čitav grad se okrenuo protiv njih.

*Patterson je bio najproblematičniji igrač skupine. Dok je većina članova Jail Blazersa uhićivana zbog posjedovanja kanabisa ili zbog manjih prekršaja koji su proizilazili iz glorificiranja gangsterske kulture, Patterson je bio baš pravo smeće od lika. Visok gotovo dva metra i težak 100 kila, zastrašivao je čak i svoje kolege, a najodvratnije zlodjelo koje je počinio bio je pokušaj silovanja dadilje svog djeteta. Osim toga, Patterson je uhićen zbog vožnje u pijanom stanju, fizički je napao čovjeka koji mu je ogrebao auto te ga je na kraju prijavila supruga zbog nasilja u obitelji — kasnije je povukla optužnicu i pokrenula proces razvoda.

Svi ti problemi, dodatno naglašeni nesposobnošću trenera Moa Cheecksa da izgradi prepoznatljiv košarkaški sustav, odrazili su se i na rezultate ekipe koja je godinu za godinom ispadala u prvom krugu playoffa. Nestali su oni Blazersi koji su igrali finale lige s Clydeom Drexlerom, nestali su i oni Blazersi koji su imali 15 poena prednosti u sedmoj utakmici finala 2000. na Zapadu protiv Lakersa samo da bi se raspali u finišu — Arvydas Sabonis, Jermaine O’Neal, Detlef Schrempf i Steve Smith potiho su napustili klub. Ostali su samo talentirani, ali problematični igrači koji su cijelo vrijeme igrali kao da imaju nešto nekome dokazati i pri tome izgarali i kao pojedinci i kao momčad.

Zachov talent nikada nije bio upitan. Već u svojoj trećoj sezoni imao je double-double prosjek od 20 poena i 11 skokova, te je kao prvi igrač u momčadi prešišao i Stoudemirea i Sheeda. Blazersi su polako odlazili u remont, rješavajući se balasta i stigme problematične momčadi što ih je drastično osiromašilo talentom, te je uskoro Zach ostao jedini igrač vrijedan spomena u ekipi u kojoj su igrači broj 2 i 3 bili Juan Dixon i Darius Miles, ali čak i u takvoj momčadi imao je povremene bljeskove tijekom kojih je dominirao. Randolph je bio majstor niskog bloka, savant igre leđima, ali isto tako je razvio pouzdan šut s poludistance koji ga je učinio opasnim face-up igračem s elbowa, a na momente je prezentirao i izrazitu sposobnost da razigrava suigrače s te pozicije, što je postalo iznimno bitno u kasnijem stadiju njegove karijere.

Randolph je trebao biti All-Star 2007. kada je imao 24 poena i 11 skokova u prosjeku, ali loš skor Blazersa i njegovi problemi sa zakonom rezultirali su ekskomunikacijom s utakmice u kojoj su na kraju igrali Carlos Boozer i Josh Howard, iako je Randolph itekako imao argumenata naći se na popisu prije njih (ispred Tima Duncana, Kevina Garnetta i Dirka Nowitzkog nije imao što raditi. Jebeni Zapad).

Činilo se kako će to izostavljanje Randolpha iz All-Star utakmice obilježiti njegovu karijeru. Evo jako dobrog, na momente sjajnog igrača koji je sklon glupostima, koji je beskrajno odan svojim suigračima, ali koji je i dječji naivan, koji donosi loše odluke izvan parketa što se reflektira na njegovu igru, evo momka koji će igrati požrtvovnu, radničku košarku, ali koji tu i tamo neće doći na trening, evo čovjeka koji još uvijek ne zna kako biti čovjek.

Blazersi su ga se riješili kada su izabrali Grega Odena na draftu, pa je završio jedno kratko vrijeme u Knicksima. Knicksi su ga se riješili jer ni sami nisu znali što bi sa sobom, te je uskoro završio u Clippersima koji su ga se riješili kako bi otvorili prostor za Blakea Griffina. Randolph je sletio u Memphis. Grizzliesi su tražili svoj identitet nakon odlaska Paua Gasola. Randolph je tražio svoj identitet kao čovjek i kao igrač. Spoj je bio savršen. Igrač željan iskupljenja pronašao ga je u radničkom gradu u radničkoj momčadi.

Kroz sljedećih osam sezona Grizzlies su sedam puta ušli u doigravanje, četiri sezone su imali preko 50 pobjeda*, skinuli su prvorangirane Spurse kao osma ekipa na Zapadu (nešto što sam prognozirao tada na blogu i na što sam i dan-danas ponosan). Dogurali su do finala konferencije izbacivši Clipperse s Chrisom Paulom, Griffinom i DeAndreom Jordanom, potom i Thunder (za koje nije igrao Russel Westbrook, ali svejedno) samo da bi im se Spursi za onaj poraz osvetili metlom koja bi ipak trebala imati asterisk s obzirom na to da su Medonje izgubili dvije od četiri utakmice u produžetku, dok su u četvrtoj bili na -3 svega 30 sekundi prije kraja, tako da ta 0-4 serija ne otkriva zapravo koliko su sami dvoboji bili gusti.

*Dobro, u skraćenoj sezoni 2011./2012. imali su 41 pobjedu, što bi zapravio bio ekvivalent 51 pobjedi u punoj sezoni.

Randolph je bio najbolji igrač te ekipe u možda jednoj sezoni. Možda kroz sezonu i pol, ne više od toga. No, generalno se radilo o momčadi čiji je najveći forte bilo zajedništvo i sinergija svih dijelova u neugodnu mašinu. Rudy Gay nije bio dovoljno dobar da bude prototipični prvi igrač kvalitetne ekipe, ali je odrađivao tu ulogu najbolje što je mogao. Marc Gasol je izrastao iz debeljuškastog, nezgrapnog mladića u defenzivnog igrača godine i savršenog Randolphova suigrača u high-lo napadu. Mike Conley je od pleja koji ne može predriblati stolicu postao profesor košarke čija su inteligencija i meka ruka iza linije za tri pogonile čitavu priču. Tony Allen je jeo suparnike u obrani, ostavljajući dojam najboljeg defendera na perimetru još od Garyja Paytona.

Randolph možda nije bio najbolji igrač ekipe, ali bio je njen idealan predstavnik.

Grizzlies nikada nisu uspjeli pronaći onu pravu zvijezdu niti su izgradili duboku klupu koja bi tu falingu mogla bar djelomično anulirati, ali ostavili su svoj trag u ligi kao atipična moderna momčad, borbena i tvrda ekipa koja igra košarku ispod obruča i svejedno ostvaruje impresivne rezultate. Grit’n’grind. Nadimak koji nikada neće biti popularan kao Showtime, Lob City, 7 Seconds or Less ili Death Lineup, kojemu nedostaje ogromna količina seksipila — ali hej, čim imate nadimak, znači da ste nešto napravili u ligi.

Kroz svoju karijeru u Memphisu Randolph je konačno odrastao. Problemi sa zakonom su ostali vezani uz ljude s kojima se družio još godinu-dvije, sve dok se čovjek nije u potpunosti izolirao od starog društva. Veliki medo postao je obožavan u gradu, ostajući satima na momčadskim funkcijama, potpisujući dresove, lopte i sličice, sa svojim najširim osmjehom na svijetu raširenim poput šatorskog platna preko lica. Randolph je počeo sudjelovati u gradskim projektima — kako u Memphisu, tako i u rodnom Marionu, u kojem je stopa nezaposlenosti prešla 12 posto nakon velike ekonomske krize i tako dodatno pogoršala uvjete života u ionako podijeljenoj zajednici.

Krilni centar je od problematičnog lika postao uzoran građanin koji je osvijestio probleme kroz koje je prolazio kao klinac i koji su utjecali na njegov osobni razvoj, te je uložio i lovu i vrijeme kako neka buduća djeca ne bi morala prolaziti kroz nešto slično. Njegov odnos s Memphisom, kako košarkaškim klubom tako i samim gradom, bio je savršen.

“Ovaj grad ima odnos sa mnom”, izjavio je u godini u kojoj mu je isticao ugovor. “Ne bijela strana, ne crna strana, čitav grad. Oni razumiju trud. Prošli su kroz slične probleme. Ovo je radnički grad. Ljudi krvavo rade. Ima puno problema, ali isto tako svugdje ima dobrih ljudi. Oni ne gledaju s visoka na druge, na ljude koji su bili u zatvoru ili prošli kroz nešto loše. Ljudi u ovom gradu tretiraju druge s poštovanjem zato jer znaju da svi mi imamo kosture u ormaru, samo što ih netko bolje skriva. Nitko nije savršen i oni to razumiju. Ako me Memphis sutra trejda, vratit ću se preko ljeta u grad i tu trenirati. Bit ću u ovoj zajednici. Ja sam zauvijek povezan s ovim ljudima.”

Grizzliesi ga se nisu riješili. Zadržali su ga. Bili su odani svojim igračima Allenu, Gasolu, Conleyju i Randolphu, možda čak i kad nisu trebali biti, sve dok nije postalo jasno kako ekipu treba rasturiti. Treneri često koriste floskule i pričaju o momčadima kao obiteljima, što je najčešće najobičnije sranje, ali je jedna ekipa djelovala kao familija kroz zadnjih 20 godina, onda je to definitivno bio Memphis, a Randolph je u to ekipi bio ujedno i šaljivi ujak koji uveseljava ostale, ali i strpljivi otac koji mladim igračima objašnjava što ne trebaju raditi i kakve zamke treba izbjegavati.

Zach je na kraju izdržao tek jednu sezonu izvan Memphisa — kao 36-godišnji, debeli krilni centar odradio je solidnu godinu u Sacramentu, mjestu na kojem igrači dolaze umrijeti, te je završio sezonu sa 16 poena, osam skokova i dva asista u samo 26 minuta igre, gađajući pri tom tricu sa respektabilnih, ali za moderne uvjete nedovoljnih 35 posto. Njegova pomalo anakrona igra nije bila dovoljna da mu osigura novi ugovor. Nitko ga više nije htio. Godinu i pol dana nakon zadnje odigrane utakmice i službeno je otišao u penziju.

Fascinantna karijera igrača koji je postigao maksimum unatoč očitim fizičkim limitima i teškim financijskim i razvojnim uvjetima tako je došla svom kraju. Randolph vjerojatno neće ući u Hall of Fame, povijest ga neće pamtiti kao vrhunskog talenta ili velikog pobjednika, ali ljudi koji su ga gledali definitivno će ga se sjećati. Bio je poseban — nesposoban preskočiti list papira, a opet sposoban poentirati protiv svakoga, blesav a inteligentan, nezgrapan a skladan, problematičan a beskrajno zabavan i drag. Kompleksan.

Zach Randolph na kraju okončava karijeru ne samo kao jako dobar košarkaš, nego i kao savršen primjer da nikada nije kasno, da se ljudi mijenjaju i da čak i u Americi životi imaju drugi čin.