Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Vikings: Ragnarök

Duga prokleta prošlost i jedna dramatična, terapeutska pobjeda

U američkim momčadskim sportovima užasno je teško odigrati savršenu utakmicu. Razlike u talentu između momčadi su nivelirane salary capom i kolektivnim ugovorima. pa se masakri događaju rjeđe nego ikad, a ekipe zbog ograničenja često posežu za izrazito specijaliziranim igračima koji često rade pogreške u nekoj fazi igre. Što u konačnici nije bitno, jer ekipe ne traže savršenost, koja je ionako teško uhvatljiva. One traže pobjede.

Minnesota Vikings igrali su savršeno poluvrijeme u divizijskoj utakmici NFL doigravanja protiv New Orleans Saintsa. Bio je to masterclass footballa u kojem su balansiranim napadom stizali u dobre situacije za postizanje poena, često nakon krasnih poteza njihovih izrazito podcijenjenih special teamova. Case Keenum je mirno vodio svoje trupe niz teren secirajući obranu Saintsa na sve tri razine – kratka dodavanja uglavnom su bila precizna, pronalazio je rupe između linebackera i safetyja, a dugačke lopte nisu bile uhvaćene samo zato jer su bekovi Saintsa radili prekršaj na prekršaj na prekršaj. Stefon Diggs, Adam Thielen i Kyle Rudolph otvarali su puno prostora jedan za drugoga, odbacujući često igru u flatu za puno efikasniju igru kroz sredinu terena koja je često donosila sedam-osam jardi po bacanju i tako stavljala Vikingse u lakše pozicije za pretvaranje trećeg downa, što je ujedno učinilo i njihovu probijačku kombinaciju Latavius Murray-Jerick McKinnon opasnijom i ubojitijom.

Napad je odradio svoj posao čak i iznad očekivanja, što je zapravo bio slučaj čitave sezone. Keenum je ove godine napravio iskorak i preskočio jedan ili dva levela u fluidnoj hijerarhiji NFL quarterbackova, uvelike zahvaljujući ofenzivnom koordinatoru Patu Shurmuru, koji je nakon upitnih etapa u Ramsima i Eaglesima konačno dokazao da može složiti kvalitetnu shemu baziranu na sposobnostima svojih igrača, a ne na zanimljivim konceptima koje ne može provesti u djelo jer nema personal za egzekuciju taktičkih zamisli. Dvojac je bio u formi tijekom prvih pola sata igre – ali baš kao ni u regularnoj sezoni, ni u divizijskoj utakmici, njih dvojica zajedno sa cijelim napadom ne bi mogli nositi momčad Vikingsa da nije bilo njihove vrhunske obrane.

Gotovo čitave sezone Keenum i Shurmur igrali su s luksuzom početne prednosti. Druga najbolja obrana protiv dodavanja i druga najbolja obrana protiv probijanja stavljala je Vikingse u poziciju da rijetko ganjaju rezultat, što je napadu omogućilo da igra u balansu i koristi širok spektar rješenja, od kojih neka nisu moguća kada ste u stisci s vremenom, nešto sa čime je Keenum imao velikih problema tijekom svoje karijere.

Kada gubite iz desetljeća u desetljeće na najodurnije, najbolnije načine i onda upišete ovakvu pobjedu, čini vam se da je sve moguće

Obrana je procvjetala otkako je Mike Zimmer preuzeo posao glavnog trenera i implementirao svoj sistem koji se bazira na zbunjivanju quarterbacka i unošenju sistemskog kaosa, a što je besprijekorno funkcioniralo i ove godine. Zimmer je dizajnirao obranu koja iz jednog seta može napraviti 25 različitih stvari, što Vikingse čini nepredvidivim i često im daje sekundu prednosti nad suparnikom koja na NFL razini može značiti razliku između dodavanja za 25 jardi i sacka.

Zimmerovi linebackeri najčešće popunjavaju dupli A-gap, odnosno prostor između centra i guarda, te se uvijek pretvaraju kao da će blitzati. Nekada napadnu QB-a, nekad tu ulogu prepuste free safetyu ili nickelbacku, koji se često nalaze jako blizu linije razdvajanja, a nekada se spuste u pokrivanje dubokih zona ili se samo odlijepe u flat i zaustavljaju kratko dodavanje. Iako njihova obrana najčešće izgleda isto, s formacijom 4-3 u cover-2 shellu*, raznovrsnost koju je Zimmer implementirao u sustav je frapantna, a pomiješana s kvalitetnim razvojem mladih igrača za kojeg je zaslužan defenzivni koordinator George Edwards dala je Vikingsima jedno od najmoćnijih oružja u ligi.

*Ako ste tek počeli pratiti football i pojmovi kao što su cover-2, 4-3, A-Gap, 5-Technique i tome slično su vam nepoznati, toplo preporučam da si uzmete par sati i pronađete najosnovnije pojmove objašnjene na YouTubeu. Sve ono čekanje da akcija krene – tu se odigrava najveća drama footballa, a razumijevanje ovih pojmova i koncepata koji stoje iza njih pojačat će uživanje u samom sportu.

Što se savršeno moglo vidjeti u prvom poluvremenu utakmice protiv Saintsa.

Kako su samo brutalno odigrali. Drew Brees bio je isključen iz utakmice praktički od samog početka. Budući član Hall Of Famea pod stare je dane izgubio na snazi, pa su ga Vikingsi čitavo vrijeme izazivali da baci duboku loptu, nudeći mu naizgled jedan-na-jedan šanse na vertikalnim dodavanjima, prikrivajući pokrivanje lutajućim linebackerom ili nickelom koji je mirno čekao u sredini terena u slučaju da Brees baci prekratku loptu, što se i dogodilo kada je Andrew Sendejo presjekao dodavanje na sredini terena. U nickel i dime paketima obratili su pozornost na pokrivanje flata i prekrcavanje LOS-a, čime su oduzeli prostor Alvinu Kamari i kod dodavanja i kod probijanja i tako praktički zatvorili najtalentiranijeg igrača New Orleansa. Defenzivna linija je također radila svoj posao i konstantno urušavala pocket – iako nisu baš uspijevali staviti svoje ruke na Breesa, uspjeli su odbiti loptu pred vlastitom end zonom, što je urodilo još jednim presijecanjem.

U prvom poluvremenu New Orleans Saintsi su dvaput imali 3 and out, dvije presiječene lopte, još jedan punt nakon pet akcija, promašeni field goal i partridge on a pear tree. Auč.

Savršenstvo u NFL-u postiže se rijetko i obično kratko traje. Jedno hvatanje, jedan napad, jedno poluvrijeme, ponekad jedna utakmica ili jedna polusezona. Kada igrate protiv kvalitetnih momčadi, što je u doigravanju čest slučaj, šanse za savršenstvo ekspresno padaju. Vikingsi su to otkrili na bolan način.

Drew Brees je još jednom pokazao kako ne postoji obrana koja ga može na dulje vrijeme zaustaviti. Čovjek koji drži oko 20 različitih NFL rekorda donekle je promijenio igru u 39. godini života, ali njena kvaliteta nije pala. Suptilnim promjenama u rutama hvatača, bržim rješavanjem lopte i traženjem kraćih distanci igra se odjednom otvorila, a sjajna obrana Mikea Zimmera pokazala je da ipak nije savršena. Saintsi su zaustavili Keenuma i napad Vikingsa i krenuli u protuudar. Prvo su smanjili na 10 razlike, pa na 3. Kada su poveli 1 razlike nešto više od dvije minute prije kraja, Minnesotini navijači zasigurno su osjetili onaj neugodni osjećaj u prsima kao kad avion propada kada naleti na zračni džep.

Ne opet.

Povijest Vikingsa prošarana je bolnim porazima. Groznim porazima. Porazima koji bole kao plamteća šaka u međunožje brzinom Brucea Leeja i snagom Georgea Formana. Nisu trebali ni ići toliko daleko da osjete tu bol.

Prije svega dvije godine Vikingsi su imali šansu nokautirati Seattle Seahawkse u Wild Card utakmici. U izrazito defenzivnom dvoboju gubili su 10-9 nekih 30-ak sekundi prije kraja kada je Blair Walsh, koji je dotad zabio sve poene svoje momčadi, dobio šansu zapucati FG sa 27 jardi odstojanja. Pizdarija za kvalitetnog kickera, skoro kao pucanje penala na prazan gol. Walsh je promašio, a povijest Minnesotinih poraza dobila je još jedno mučno poglavlje.

Knjiga je debela. U finalu konferencije 1988. Darrin Nelson je ispustio dodavanje za TD 52 sekunde prije kraja utakmice te su Vikingsi ostali bez šanse za produžetak protiv Washington Redskinsa, koji su na kraju slavili 17-10 na putu prema svom drugom Super Bowlu.

Vikingsi su 13 godina kasnije ušli u doigravanje s jednim od najuzbudljivijih napada svih vremena. S Daunteom Culpepperom, koji je po mnogočemu bio preteča modernih quarterbackova s obzirom na svoju sklonost trčanju, Robertom Smithom na RB-u (Pro Bowl te godine) i nevjerojatnim parom hvatača u Crisu Carteru i Randyju Mossu. Ova skupina legendi naletjela je na New York Giantse u finalu konferencije i zabila okruglih nula poena u porazu 41-0.

Jedan od najupečatljivijih poraza stigao je tri dana prije početka 1976., kada su u divizijskoj utakmici naletjeli na Dallas Cowboyse. S omjerom 12-2 bili su najbolja ekipa regularne sezone, a pred sam kraj dvoboja vodili su 14-10 kada je doktor footballa Roger Staubach bacio dugačko dodavanje točno sa centra igrališta. Lopta je letjela u prekrasnoj spirali i završila u rukama Drewa Pearsona koji je uhvatio loptu okružen dvojicom igrača Vikingsa tri metra ispred end zone i lagano utrčao u nju za pobjednički TD Boysa pred kraj utakmice. Tako je stvorio istoznačnicu za dugačko dodavanje pred istek vremena – od tada se svaki takav pokušaj zove Hail Mary, s obzirom da je samo pomoć s više instance mogla pokopati Vikingse u toj situaciji.

Bolni porazi dolazili su u svim desetljećima na sve moguće načine. Jedan od najbolnijih stigao je prije osam godina kada je Brett Favre, izopćen iz Green Baya u korist Aarona Rodgersa, predvodio divizijske konkurente u doigravanju. Opet su naletjeli na Saintse, od kojih bi bili znatno bolji da nisu imali tri fumblea i kaznu zbog 12 igrača na terenu nakon koje je legendarni revolveraš Favre bacio INT preko tijela 19 sekundi prije kraja umjesto da mirno prepusti loptu svom kickeru za pokušaj FG-a koji bi rezultirao pobjedom Vikingsa. Umjesto toga otišli smo u produžetak, Saintsi su odmah na startu vratili loptu na 40 jardi i na kraju FG-om Garretta Hartleya izbacili Vikingse iz Super Bowla u kojem bi bili favoriti.

Ne bi im to bio prvi put da su se našli u Super Bowlu. Igrali su čak četiri puta, sva četiri u periodu od 1970. do 1977., sva četiri uz relativno čiste poraze od kojih je najbolniji onaj od Steel Curtaina Pittsburgh Steelersa 16-6 za kojeg je wide reciever Vikingsa Bud Grant kratko rekao: “Na terenu su bile tri loše momčadi – mi, Pittsburgh i suci.”

I pored toga što su četiri puta gubili Super Bowl, daleko najbolniji poraz dogodio se 1999. Vikingsi su ušli u finale konferencije s omjerom 16-1 i bili izraziti favoriti u okršaju s Falconsima. Demolirali su suparnike iz Atlante na otvaranju utakmice te su pred sam kraj prvog poluvremena vodili 20-7. Bila je to gotovo pa savršena momčad, jaka u svim segmentima igre, predvođena podcijenjenim trenerom Dennisom Greenom, čija je topla osobnost ušla u sve pore ekipe u kojoj su se igrači međusobno iznimno poštovali i to se odražavalo na sjajne igre na terenu. No, Atlanta nije bila bezvezna ekipa te su se Falconsi vratili u utakmicu na krilima Chrisa Chandlera i Terrencea Mathisa, ali njihov povratak nije bio dovršen. Pred kraj utakmice Minnesotin kicker Gary Anderson je trebao pogoditi field goal za 10 poena prednosti i tako okončati dvoboj. Anderson je te sezone pucao 37 FG-ova i pogodio 37 FG-ova. Sudbina Falconsa je bila zapečaćena, ili se tako činilo. Pečat očito nije bio dobro utisnut. Anderson je promašio prvi FG u sezoni, koprodukcija Chandler-Mathis zabila je TD za izjednačenje manje od minute prije kraja i Falconsi su odvukli utakmicu u doigravanje u kojem su zabili FG za pobjedu i tako udijelili Vikingsima poraz koji se s pravom uvijek navodi među pet najbolnijih u povijesti NFL-a. Bila je to ekipa koja je trebala, koja je MORALA osvojiti prsten. Umjesto toga podebljali su knjigu Minnesotinih poraza za još nekoliko stranica.

Ne čudi stoga što su se najvjerniji navijači Vikingsa osjećali kao posrani kada su Saintsi poveli 21-20. “Ne opet”, bilo je sve što su mogli pomisliti.

Scenarij se vrtio u krug i Vikingsima se pripremao još jedan poraz u utakmici u kojoj su vodili, vodili, vodili samo da bi je na kraju izgubili. Minutu i pol kasnije nada se vratila. Vikingsi su odmarširali niz teren i zabili field goal za 2 poena prednosti. Obrana, ta magična, veličanstvena, bogovska obrana Vikingsa trebala je izaći na teren i izdržati bez primljenog poena još samo minutu i pol.

Kapitulirala je 64 sekunde kasnije. Drewu Breesu trebalo je 11 akcija da odmaršira svoje trupe dodavanjima na četiri različita hvatača, samo da bi namjestio field goal s 43 jarda koji je Wil Lutz pretvorio u 3 poena. 24-23, samo 25 sekundi prije kraja. Scenarij se svakog desetljeća mora ponoviti bar jednom.

Ono što se sljedeće dogodilo ublažilo je gotovo 50 godina tuge u kojoj su se utapali navijači iz Minneapolisa.

Nakon par brzih akcija Case Keenum je znao da ima jednu jedinu loptu da je zafitilji niz teren i omogući svojoj momčadi da puca field goal za pobjedu. Lopta je morala ići na stranu, bar 30 jardi niz teren kako bi omogućila hvatačima Vikingsa da izađu izvan granica igrališta i tako zaustave vrijeme, pošto su ranije ostali bez time outa. Svi su znali kakva lopta slijedi. Stoga je neshvatljivo da su Saintsi stali u potpuno krivu obranu – P. J. Williams je ostao braniti flat dodavanje tri jarda od linije razdvajanja, iako nije bilo nikakvog razloga da Vikingsi idu na kratak pas. Dva linebackera su čekala na centru, iako taj dio terena nije trebalo braniti jer je bilo kakva lopta u sredinu značila istek vremena i nemogućnost pucanja field goala. Ken Crawley je igrao u plitkoj zoni braneći lopte od 15 do 20 jardi koje su Saintsi slobodno mogli prepustiti Vikingsima. New Orleans je sam izbacio praktički četvoricu igrača izvan stroja.

A onda se dogodilo ono što se dogodilo.

U najluđem trenutku ovogodišnjeg doigravanja Keenum je bacio dugačku loptu na Diggsa. Crawley je ostao kratak par metara jer je igrao preplitko. Diggs je uhvatio loptu i pokušao čim prije izaći vani kako bi zaustavio vrijeme i dao šansu svojima da pucaju FG. Očekivao je obaranje s leđa. Rookie bek Marcus Williams naletio je na Diggsa u punoj brzini te se spustio nisko kako bi ga uhvatio za noge i oborio u igralištu čime bi utakmica bila gotova. Promašio je. PROMAŠIO JE! Ovakve stvari se ne događaju Vikingsima, bar ne s pozitivnim ishodom. Diggs se okrenuo, vidio da nema nikoga oko njega i u punom sprintu otrčao u end zonu. Bacio je loptu, bacio je kacigu, vjerujem da bi se gol skinuo kada ne bi bilo sankcija. Vikingsi su uzeli pobjedu u scenariju u kakvom su obično gubili.

Dan poslije bilo je fascinantno gledati sve reakcije Minesottinih navijača , imajući u glavi prokletu prošlost franšize. Ovakva pobjeda, na ovaj način, ima terapeutsku moć. Kada gubite iz desetljeća u desetljeće na najodurnije, najbolnije načine i onda upišete ovakvu pobjedu, čini vam se da je sve moguće. Prođite kroz povijest američkog sporta i otkrit ćete pregršt franšiza koje su imale dugu povijest teških poraza i koje su osvajale trofeje po prvi puta nakon hiljadu godina tek kada bi upisali ovome sličnu pobjedu.

Neće im biti lako. Putovati na gostovanje Eaglesima nakon što je Philadelphia odigrala savršenu taktičku utakmicu protiv Atlante i pokazala da se odustvo QB-a Carsona Wentza ipak može donekle anulirati nije laka zadaća, ali obrana Vikingsa trebala bi biti spremnija odraditi zadaću na teškom gostovanju. Prođu li Eaglese, u Super Bowlu ih vjerojatno čekaju New England Patriotsi koji bi trebali bez problema svladati Jaguarse (iako smo to isto mislili za Steelerse). Premda je Minnesota u dobroj situaciji što se tiče defenzivnog matchupa s Patsima, postoji razlog zašto je New England jedna od najvećih ekipa u povijesti ovog sporta.

Dvije utakmice dijele Vikingse od prvog Trofeja Lombardi u povijesti. Dvije teške utakmice protiv neugodnih suparnika. Pokazali su konačno da mogu pobjeđivati u ludim utakmicama. Stali su konačno na kraj svim onim bolnim porazima. Hoće li ovaj trijumf nad Saintsima poslužiti kao ceremonijalno ispiranje starih grijeha, kao novi početak i raskid s tradicijom urušavanja ili je tek pauza, digresija u debeloj knjizi razočaranja ostaje da vidimo. Neću reći da navijam za Vikingse da osvoje naslov, to ne bi bila istina. No, ako ga osvoje, reći ću samo dvije riječi.

Zasluženo.

Konačno.