Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Vlade i Toni

Vlade Divac zasluženo ulazi u Hall of Fame. Ali što je s Tonijem Kukočem?

Vlade Divac je u Kući Slavnih. Nije još ušao u nju — čeka nas ceremonija, dirljiv govor sastavljen od anegdota i zahvala, čekaju nas i suze diva iz Prijepolja jer kome se ne bi oči bar malo zacrvenjele dok svijet daje potvrdu da ste ostvarili veliku karijeru vrijednu slavljenja. Čeka nas protokol, ali stvar je već sad jasna — Vlade Divac je u Kući slavnih. Izabrao ga je Međunarodni odbor HOF-a, koji svake godine ima pravo u Springfield ubaciti jednog igrača.

Divac je u Hrvatskoj i dalje osoba koja dijeli ljude po mišljenjima — ne zbog svoje igre, nego zbog svoje političke aktivnosti. Percepcija njegova lika u javnosti zanimljiv je konstrukt koji se hrani i mitovima i činjenicama i koji je sam Divac u više navrata pokušao promijeniti, ograđujući se od mitova, nudeći svoje verzije događaja, propagirajući uljuđene ideje, žaleći za izgubljenim prijateljstvom… Bez nekog velikog uspjeha, bar kod određene skupine ljudi. No, čak i oni koji imaju jednodimenzionalnu percepciju lika Vlade Divca ne mogu osporiti kako čovjek zaslužuje biti u Kući slavnih.

Divac je Hall of Famer. Medalje s reprezentacijom Jugoslavije bile su iskovane i pod njegovim čekićem — bio je član najbolje petorke SP-a 1990. i EP-a 1991. te je oko vrata objesio dva olimpijska srebra, tri svjetska zlata i broncu, te dva europska zlata i dvije bronce, a kad smo već tu možemo dodati i zlato s Univerzijade u Zagrebu. Bio je najbolji igrač utakmice kada je Jugoslavija izbacila Amerikance* sa Svjetskog 2002. i tako priredila jedno od najvećih iznenađenja otkako su NBA igrači počeli dolaziti na svjetske smotre. Skupio je dovoljno vrijednog metala da može iskovati mač za ubijanje zmajeva. Da su se gledali samo uspjesi s reprezentacijom Jugoslavije Vlade Divac bi bio Hall of Fame igrač.

*Ameri su kasnije kukali kako su poslali slabašnu ekipu na SP, ali u toj ekipi su svejedno igrali Jermaine O’Neal, Baron Davis, Reggie Miller, Paul Pierce, Ben Wallace i prof. dr. Andre Miller. Sigurno ne najjača ekipa koju su Ameri poslali na SP, ali i dalje ekipa puna opakih igrača.

Samo što nisu. Gledali su se i uspjesi u NBA-u, u kojem je Divac ostvario možda ne najbolju, ali svakako najkonzistentniju karijeru od svih igrača s ovih prostora. Došao je u Los Angeles 1989. i počeo krčiti put za druge; za Dirka, za Manua, za Peđu, za Jokića, za Nurkića, za Dončića, za sve one koji nisu Ameri i koji nisu igrali košarku po američkim sveučilištima, za sve one koje su navijači percipirali kao mekane i spore. Nevjerojatna je količina tereta koju su Divac i ostali europski pioniri poput Tonija Kukoča, Dražena Petrovića, Šarūnasa Marčiulionisa i Arvydasa Sabonisa iznijela na svojim leđima. Detlef Schrempf i Rik Smits došli su iz Njemačke i Nizozemske, ali nikada nisu morali polagati račune kao drugi Europljani jer su odradili svoj period na ustanovama visokog obrazovanja u Americi i tako potvrdili da su real deal. Divcu i ekipi bilo je puno teže.

Vlade je možda bio bolje prihvaćen u svojoj sredini od Kukija, Rađe ili Dražena, ali isto se morao dokazati.

Koliko god respektirao briljantnu karijeru Vlade Divca, koliko god obožavao Dina Rađu, Toni Kukoč trebao je biti član Kuće slavnih prije njih obojice. Zašto nije?

Provesti sezonu kao zamjena 35-godišnjem Mychalu Thompsonu, školovati se pod Kareemom Abdulom-Jabbarom na treninzima, polako krčiti put prema prvoj petorci sigurno nije bilo lako. Vlade je na kraju odigrao 1.134 utakmice regularne sezone i impresivnu 121 utakmicu doigravanja. Bio je u playoffu i s Lakersima ,s kojima je dogurao do finala 1991. (u toj je seriji imao 18 poena i osam skokova u prosjeku, što je za igrača druge godine, i to još iz Europe, bilo impresivno), bio je u playoffu i s Hornetsima nakon što su ga de facto zamijenili za Kobea Bryanta, bio je u playoffu i s Kingsima s kojima je umalo skinuo svoj nekadašnji klub i dogurao do finala u jednoj od najčešće kritiziranih sudačkih predstava u povijesti lige.

Divac je završio NBA karijeru s prosjecima od 12 poena, osam skokova i tri asista, uz gotovo 50 posto šuta iz igre. Bio je zabavan za gledanje, sa svojih 216 centimetara visine i velikim brojem ofenzivnih poteza, maestro leđne tehnike s hrpetinom fakeova i up-and-undera, ekspert za postizanje poena preko horoka, podcijenjen asistent i na dane dobar defenzivac koji je nedostatak brzine kompenzirao vertikalnošću i osjećajem za blok.

Rekao sam, Divac je ostvario nevjerojatno konzistentnu karijeru. U svojoj drugoj sezoni zabijao je 11 poena uz osam skokova kroz 28 minuta igre; u svojoj pretposljednjoj, s 35 godina na leđima, zabijao je 10 poena uz šest skokova i brutalnih šest asista kroz 28 minuta po utakmici. Kroz 16 sezona čak je 12 puta igrao u 79 ili više utakmica te je triput završavao godinu s double-double prosjekom.

Vlade Divac je bio sjajan košarkaš. Vlade Divac je zasluženo ušao u Kuću slavnih.

Unartoč tome nešto me kopka u vezi njegovog ulaska. Baš kao što me kopkalo i kad je Dino Rađa ušao u HOF, a svi znate koliko sam ga obožavao. Pitanje je to koje se provlači u razgovorima s prijateljima i poznanicima, koje se ispisuje pod člancima na portalima, koje se nameće samo od sebe. Znate koje je. Hoćemo u glas? Može? Tri, dva, jedan, sad:

A ŠTO JE S KUKOČEM?!

Nepošteno je i pomalo ružno pričati o jednom igraču u trenutku trijumfa drugog, ali koliko god respektirao briljantnu karijeru Vlade Divca, koliko god obožavao Dina Rađu, nemojmo se zajebavati. Toni Kukoč trebao je biti član Kuće slavnih prije njih obojice.

Bio je veličanstven.

Svi koji su ga gledali znaju kako. Oni koji nisu, čuli su priče i vidjeli snimke. Klizio je parketom kao Fred Astaire plesnim dvoranama, kretao se kao potok, neuhvatljiv, precizan, genijalan. Preuzimao je na sebe uloge koje su od njega tražene — zabijao je najvažnije poene, prepuštao je svjetla pozornica drugima kada je to bilo potrebno, imao je tu nevjerojatnu sposobnost da se podredi potrebama momčadi, a opet bude najbolji. Jugoplastika je razlog zašto sam zavolio košarku, ali da u njoj nije igrao Toni Kukoč sumnjam da bi Jugoplastika imala tu auru koja ju je učinila jednom od najpamtljivijih ekipa u povijesti europske košarke.

Sigurno ne bi osvojila tri naslova europskog prvaka. Vjerojatno ne bi uzela nijedan. Rađa je bio briljantan u Münchenu, ali Kukoč je preuzeo kormilo u Zaragozi, te dokazao koliko je dobar u Parizu nakon što je Dino prešao iz Jugoplastike u Rim. Njegove medalje bile bi dovoljne i da nije triput osvojio NBA naslov kao izuzetno važan dio dinastije Bullsa, kao čovjek koji je u nekoliko serija vadio kestenje iz vatre — kao u odlučujućoj utakmici protiv Pacersa 1998., u kojoj je uvalio 21 poen dok su Michael Jordan i Scottie Pippen kombinirano gađali 15–43 iz polja.

Iznuren ozljedama, uništen kroničnim problemima s leđima uspio je izgurati 13 NBA sezona, osvojiti nagradu za najboljeg šestog igrača lige i odraditi 99 playoff utakmica, uključujući i sedam sjajnih dvoboja 2003. kada je skoro izbacio Netse iz doigravnja kao najbolji igrač Bucksa i to pored Michaela Redda, Tima Thomasa, Garya Paytona i Raya Allena*.

*Kada se priča o Kukočevoj karijeri, premalo se priča o toj seriji. Netsi su te godine imali Jasona Kidda, Richarda Jeffersona, Kenyona Martina i Kerrya Kittlesa te su nakon Bucksa pomeli i Celticse i Pistonse da bi na kraju izgubili od Spursa u šest utakmica. Malo je nedostajalo da ih Bucksi zgrome, a Kukoč je u toj seriji bio najbolji igrač Bucksa i to debelo.

Ne želim ulaziti uopće u što-bi-bilo-kad-bi-bilo scenarije jer oni otvaraju prostor za spekulaciju. Uvijek ću tvrditi da bi Kukoč, da je stigao u NBA u neko drugo doba, i u neki drugi klub, imao karijeru nalik onoj Dirka Nowitzkog. Bio je uistinu toliko dobar. Čak i bolji. No, to je pusto nagađanje. Ipak, vrednujemo li njegovu karijeru onakvu kakva je ostvarena, postaje jasno je da je već davnih dana trebao biti u Kući slavnih. Prije Rađe. Prije Divca.

Zašto nije?

Ne želim ulaziti u detalje izbornog procesa koji je kompleksan, ali ne treba previše mućkati glavom da bi se zaključilo zašto Kukoč nije ušao u HOF zahvaljujući samo svojim NBA uspjesima. Njegova karijera bila je odlična, ali nije bila blizu najboljima, zbog svih otegotnih okolnosti kao što su ‘rasizam’ prema Euro igračima, uloga u momčadi s Jordanom, Dennisom Rodmanom i Pippenom, prisilno natovarena tjelesna masa i posljedične ozljede. Nije bitno. Postoji drugi način na koji se igrači mogu naći u Kući slavnih, i upravo taj način iskoristili su Rađa i Divac. Svake godine Međunarodni odbor HOF-a može direktno ubaciti jednog igrača u Kuću slavnih zahvaljujući uspjesima u FIBA-inim natjecanjima. Euroliga, Svjetska i Europska prvenstva, Olimpijske igre, sve to ulazi u računicu. Problem je samo što vas netko mora nominirati. I to je razlog zašto sam ljut.

Znamo tko je nominirao Dina Rađu. Nisu to napravili ni Hrvatski košarkaški savez, ni Hrvatski olimpijski odbor, pa čak ni KK Split. Nitko tko bi trebao slaviti njegove uspjehe, tko bi se trebao ponositi njegovim radom, tko bi trebao budućim generacijama objašnjavati koliko je velik uistinu bio. Dina Rađu nominirali su prijatelji iz amaterskog kluba Adriatic, skupili su sami na svoju ruku svu dokumentaciju i omogućili jednoj velikoj karijeri da dobije krunu. Da nije bilo te ekipe, tko zna kada bi Rađa dobio zasluženo priznanje.

Tko zna kada će ga dobiti Toni Kukoč. U Springfield su ušli i Sabonis i Marčiulionis. Ušli su i Rađa i Divac. Tamo se našao i Oscar Schmidt, tamo je i Dražen Petrović. Redom ljudi koji su s Kukočem dijelili parket bilo kao suigrači, bilo kao suparnici. Kukoč je bio u najmanju ruku jednako dobar kao svi oni; ako ćemo biti iskreni, bio je bolji igrač od većine, po bilo kojem mjerilu. Uzmite statistiku, medalje, individualne nagrade, naslove prvaka, pa čak i ona malo eteričnija mjerila poput kulturnog kapitala, igračkog peaka i samog sila igre, uzmite što želite, što god vas volja — Kukoč je tu. I svejedno nije tu, svejedno nije u Kući slavnih. Ostali jesu.

Nisam tip koji se često ljuti, ali moram priznati da me to raspižđuje. Na stranu što je hrvatska košarka devastirana, što su uništeni klubovi, što su omladinski pogoni preorani i otrovani, što su nekadašnji centri izvrsnosti pretvoreni u rasadnike mediokritetstva — to je proces koji traje u širem društvo već gotovo tri desetljeća, bez obzira radilo se tu o privredi, kulturi ili sportu. Usrali smo/su puno toga. Ali ovakav bezobrazan odnos prema prošlosti u kojoj jedan igrač ne predstavlja samo sebe nego je zapravo fokalna točka uspjeha jednog velikog kolektiva, jedne čitave kulture i jednog odnosa prema životu tjera me u ludilo. Kako su stvari krenule u HOF-u će se prije naći Juan Carlos Navarro, Peđa Stojaković, Dejan Bodiroga i Luis Scola nego Kukoč.

To je ujedno i sve što trebate znati o hrvatskoj košarci.