Čovjek koji je buljio u ekran

Volim Tonija Kukoča

On je temelj moje ljubavi prema sportu

Teško je pisati o nečemu što voliš. Jezik je oruđe koje je grubo i aljkavo, bar u mojim rukama, i ne može ocrtati osjećaje kako bih želio. Nije to težak posao koliko je nemoguć posao, neprecizan i nepravilan, te se njime najčešće ne bavim. No, ponekad vas okolnosti na to prisile.

Toni Kukoč primljen je u Kuću slavnih. Nisam ljubitelj institucionaliziranih nagrada ni u jednoj umjetničkoj formi — ne samo zato jer su po svojoj prirodi površne, već zato što ustoličuju konsenzus kao oruđe valorizacije nečijeg rada u poljima ljudskog djelovanja koja su u startu otporna na objektivnu valorizaciju*, pogotovo kada je to oruđe neprikladno i sa sobom nosi isključivo snagu nekakvog naslijeđenog autoriteta koji je u posljednje vrijeme gotovo apsurdan. Pa ipak, moram priznati kako su mi oči za trenutak zasuzile dok sam slušao Kukočev govor za vrijeme ceremonije. Pokušao sam si objasniti zašto, jer govor nije bio nešto posebno nabijen emocijama, ali na kraju nisam uspio doći dalje od poprilično jednostavne istine. Volim Tonija Kukoča.

* Sport, doduše, puno manje od ostalih umjetničkih formi, ali samim tim su takve valorizacije i nepotrebnije, s obzirom na to da sport u sebi ima ugrađeno objektivno mjerilo u vidu rezultata pa mu dodatna valorizacija i nije potrebna.

Odrastanjem sam izgubio sve svoje heroje iz djetinjstva i mladosti. Ne zato jer su oni nešto napravili, već zato što sam prirodno ostao bez ikakve potrebe da se divim drugima, koliko god mi stvari koje su napravile bile sjajne. Sonic Youth su jedan od svojih prvih radova nazvali Kill Yr Idols, ali u mom slučaju za tim nije bilo potrebe — ubilo ih je vrijeme samo od sebe. Rušili su se pijedestali muzičara, sportaša, slikara i filmaša, sve dok samo Kukočev nije ostao uspravan. Zašto je on izbjegao rušenje? Zato što je taj pijedestal ujedno i jedan drugi arhitektonski element. On je temelj moje ljubavi prema sportu.

Kada pričamo o Toniju, zapravo pričamo o sebi. Takvih je malo. Zbog takvih zasuze oči. Ljubav prema takvima ne može se opisati riječima. Bar ja ne mogu

Bio sam dijete u vrtiću kada je Toni Kukoč osvojio prvi naslov europskog prvaka, postao sam srednjoškolac par mjeseci nakon što je osvojio svoj posljednji NBA naslov. Njegova karijera potrefila se s mojim odrastanjem, i to onim dijelom u kojem gradite velike dijelove svoje podsvijesti, ali i s dva lokaliteta uz koje sam vezan — Splitom u kojemu sam rođen i Chicagom u koji se odselio velik dio moje obitelji.* Bio je to savršen spoj koji je omogućio Kukoču da ostvari tako snažan utjecaj na mene — da sam bio nešto stariji i ciničniji kada je čovjek osvajao sve što se osvojiti može, kako to pubertetlije znaju biti, pitanje je bih li sada pisao ovu kolumnu. Mogu slobodno reći i da je pitanje bih li uopće pisao kolumne i bio komentator.

* Pokloni koje sam dobivao od rodbine, prvenstveno od svoje pokojne none i od tete Dine, često su nosili znak Bullsa. Što vam je dovoljno da dijete zaluđeno sportom počne za taj klub i navijati.

Kukočeva dominacija košarkaškim parketima bila je ništa naspram dominacije koju je provodio nad mojim unutarnjim sportskim svijetom. Svakog dana provjeravalo se kakav je učinak imao; prvo u Slobodnoj koju je stari — čovjek koji je ipak najviše utjecao na moju zaluđenost sportom — svakodnevno kupovao, a nakon toga na teletekstu. Navijala se budilica kako bi se u dva ujutro gledali okršaji Bullsa na malom portabl televizoru koji sam kupio nakon tri godine skupljanja džeparca. Posuđivali su se primjerci Košarke od rođaka Vedrana da bi se pročitale reportaže. Žicalo se tetu da iz Amerike donose video kasete sa snimkama utakmica koje nismo mogli pogledati. Nitko mu nije bio ni blizu. Hajduk kao kolektiv definitivno, ali nijedan igrač nije ostavio toliki trag na mojoj percepciji sporta.

Kukoč utjelovljuje tri stvari koje u sportu najviše cijenim. Ne znam cijenim li ih sam od sebe, jer te stvari cijenim i u drugim umjetnostima, ili zato što sam odrastao uz njega, ali koliko je to uopće bitno?

Prva stvar je kolektiv.

Kukoč je tijekom karijere bio ultimativni timski igrač. Poput vode mijenjao je oblik ovisno o granicama svojih momčadi. U Jugoplastici bio je alfa, čovjek na čijim je sposobnostima donošenja odluka u tranziciji i individualnoj sposobnosti da stvara višak izgrađen avangardni sustav nekoliko godina ispred svog vremena. U reprezentaciji bio je pobočnik, supertalentirani glue guy koji je svjesno prepuštao ulogu alfe Draženu Petroviću, znajući kako je to najbolja stvar za momčad. U Bullsima je bio šesti igrač, svjestan hijerarhije koja je bila određena ne samo talentom, već i specifičnim odnosom prema euro igračima, ali i dalje sposoban izdići se iznad tog klasnog društva kada su prilike to zahtijevale i zabiti clutch šutove ili iznijeti čitave serije, poput one protiv Pacersa ’98, na svojim leđima.

Toni je mogao biti alfa i u Jugoplastici i u reprezentaciji, a bome i u NBA ligi (doduše, ne u Bullsima jer Michael Jordan), ali kao što je rekao u svom govoru: timski uspjesi > individualni uspjesi. U doba sve radikalnije individualizacije timskog sporta njegova su razmišljanja gotovo anakrona, ali baš zbog toga su nam još potrebnija. Jer takav odnos prema kolektivu nadilazi same okvire momčadi — sport je moćan upravo zato što kroz sebe može kanalizirati zajednicu, što su Tonijeve momčadi radile. Jugoplastika na razini Splita, ali i na razini Jugoslavije diljem koje su momci u žutom bili omiljeni; reprezentacija na razini Hrvatske, Bullsi na globalnoj razini.

Druga stvar je taktika.

Kukočeve ekipe igrale su redom radikalno drugačijim stilom. Jugoplastika je lomila suparnike brzinom i protokom lopte, maštovitim korištenjem geometrije kako bi stvorila višak i tako kreirala šutove za lagane poene. Reprezentacija je radila za jednog čovjeka, podređujući kolektiv njegovim nadljudskim scorerskim vještinama, u čemu je upravo Kukoč prednjačio. Bullsi su razoružavali suparnike obranom, da bi na drugoj strani igrali u legendarnom trokutu koji je natjerao Jordana da se izdigne iz individualnog u momčadskog igrača i tako otključao njegovu punu moć. Kukoč se bez ikakvih problema prilagođavao drugačijim taktičkim zahtjevima, ispunjavajući u napadu manje-više sve što se od njega tražilo. Takva plug-and-play sposobnost najčešće je rezervirana samo za najveće.

Treća stvar je poetika.

Šteta što su Bullsi natjerali Kukoča da nabaci sve one kilograme kako bi igrao četvorku, jer su time uvelike uništili eleganciju koja je krasila njegove europske dane. Lakoća kojom je prolazio pokraj suparnika, kojom je driblao loptom unatoč svojoj visini, kojom se lateralno kretao, trzaji kojima je izbacivao svoje čuvare — sve je to okopnjelo, ali ostaje zapisano na trakama iz prošlosti. Kukočeva igra bila je apsolutno prekrasna, bolja od baleta, bolja od bilo kakvog plesa, savršen primjer koliko ljudsko tijelo može biti nadareno.

Pričali su neki ovih dana kako bi Kukoč, da je sada došao u NBA, bio poput Luke Dončića, ali to nije istina. Njegova igra iz ranih dana, da je moramo uspoređivati s nekim, najviše bi nalikovala igri Kevina Duranta iz Oklahome. Amerikanci nikada nisu vidjeli pravog Tonija. Zato i lupetaju gluposti.

Koga briga. Toni Kukoč je u Kući slavnih. Ne samo zasluženo, nego i dosta godina prekasno. Igrač takve vizije, takvog talenta, takvog snažnog košarkaškog uvjerenja zaslužuje sve počasti kojima može biti obasipan.

Bio je toliko dobar da je jednom dječaku s Brača postao temelj ljubavi prema sportu. Kroz posljednjih nekoliko godina poslovno sam došao u priliku da upoznam brojne igrače uz koje sam odrastao. Niti jednog nisam zamolio da se fotografiramo; djelomično zato jer ne želim pilati ljude, djelomično zato jer ni nisam osjećao potrebu za tim — iako sam došao poprilično blizu kada je Robert Jarni u pitanju. Toni je jedini prema kojem bih se zatrčao i s druge strane ulice, mašući mobitelom, samo kako bi razveselio onog osmogodišnjaka, i 10-godišnjaka, i 14-godišnjaka u sebi.

Zašto? Zato jer postoje igrači koji su sjajni, koje je užitak gledati, koji su osvojili sve i svašta, koji su obilježili epohe i postali ikone, ali Kukoč ima obilježje koje je rezervirano samo za najveće jer ilustrira koliko dubok trag su ostavili. Kada pričamo o Toniju, zapravo pričamo o sebi. Takvih je malo. Zbog takvih zasuze oči. Ljubav prema takvima ne može se opisati riječima. Bar ja ne mogu.

“Volim Tonija Kukoča” i dalje ostaje najbolje što mogu napisati.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.