Platili ste preskupe karte, uzeli preskupe kokice i zavalili se u naslonjače kina. Foršpani i reklame, koji predugo traju u vremenu kada nitko nema vremena, odguslali su svoje i film je počeo. Film čiji ste trailer pogledali šest puta, film koji je okupio glumačku ekipu u kojoj nema slabog člana, film kojeg je promicala kako hype mašina, tako i kritičari kojima vjerujete. I onda, nakon 15 minuta, ništa. Priča je šupljikava, glumci blago ispod svoje razine, ekspozicija je nikakva, ritam bi mogao biti bolji. Nije grozno, ali očekivali ste puno, puno više.
Tako je otprilike dosad izgledala sezona Minnesota Timberwolvesa.
Ekipa koja je lani izbacila Clipperse u možda i najzabavnijoj play-in utakmici dosad i onda pružila pristojan otpor napaljenim Grizzliesima u prvoj rundi doigravanja trebala je ove sezone napraviti iskorak. Da sam morao birati koja ekipa će napraviti iskorak i etablirati se u top 8 na tijesnom Zapadu te napasti prve četiri pozicije, prvi izbor bili bi mi Pelicans, a odmah iza njih našli bi se Wolvesi.
Karl-Anthony Towns je izgledao kao top 3 centar lige u napadu, razvaljujući suparnike i iza linije trice i na obruču i na poludistanci, kao nezaustavljiva sila čija je fizička snaga sljubljena s mekanom rukom stvorila novu nerješivu zagonetku za suparničke obrane. Njemu se priključio Anthony Edwards, koji je počeo u kontinuitetu pretvarati svoj pozamašni potencijal u ozbiljnu igru odradivši drugi dio sezone na All-Star razini, dok je D’Angelo Russell prvi put nakon odlaska iz Brooklyna izgledao kao ozbiljan faktor.
Nastave li igrati ovako bezidejno i neodgovorno, ne bi me čudilo da vidimo velike potrese, ili na kraju ljeta ili već u veljači
Wolvesi su iskesali pozamašan kapital kako bi ovoj trojki priključili Rudyja Goberta, čovjeka koji je vlastoručno krpao ogromne defenzivne rupe u Jazzovoj momčadi i koji je komotno mogao imati još dvije titule najboljeg obrambenog igrača sezone. Premda je bilo jasno kako će Wolvesi morati pronaći sistem u kojem će Gobert i Towns funkcionirati zajedno, nije bilo sumnje da su, što se čistog košarkaškog talenta tiče, napravili ogromni korak naprijed.
No, momčadi nisu samo suma svojih dijelova. Wolvesi su u svlačionici okupili ne samo igrače čija je taktička kompatibilnost u suvremenom NBA-u upitna, nego i igrače koji dosad ne samo da nisu pokazali nikakvu spremnost žrtvovati se za dobro kolektiva, nego su na trenutke bili toliko djetinjasti da su njihove eskapade završavale u nacionalnim medijima.
KAT je tijekom godina došao na glas kao ljenčina — ne samo zbog nonšalantne igre u obrani, nego i zbog pristupa treninzima, što je svojevremeno izluđivalo dvojicu poznatih radnika, Toma Thibodeaua i Jimmyja Butlera koji je bio konsterniran njegovom nebrigom. Edwards je također na glasu kao neradnik, ali ne toliko zbog zalaganja na treningu koliko zbog solidnog broja posjeda u kojima ne sudjeluje u igri nego se odmara, što zorno ilustrira ova akcija protiv Rocketsa koju je čitavu proveo s rukama na kukovima, kao da je cestar koji po šesti put ove godine krpa križanje Držićeve i Branimirove, a ne NBA igrač.
Gobert je, pak, optuživan za emocionalnu nezrelost — i zbog suza koje je isplakao kada je saznao da neće u All-Star, i zbog onog incidenta s koronom i mikrofonima i zbog odnosa s Donovanom Mitchellom, o kojem se iza kuloara pričalo kao o propalom braku holivudskih zvijezda koje se mrze iz dubine duše. Gobert je, doduše, izgledao puno zreliji u zadnje dvije godine — možda zbog papra kojeg su na njega istovarili zbog mikrofonskog incidenta, možda zato jer zrelost često dođe kada se približite tridesetoj, a i KAT i Edwards su izgledali ozbiljnije lani, navodno zbog Pata Beverleyja koji ih je pilao u mozak svakog dana, ali ove su sezone sva trojica, zajedno s Russellom, napravili korak natrag. Kao psi koji se u čoporu bore za premoć u hijerarhiji, ne samo da nisu pomagali jedan drugome, nego su vidno pokazivali nezadovoljstvo prisustvom drugih igrača.
Na posljednjoj utakmici u kojoj su, nakon vodstva 24 razlike krajem treće četvrtine, jedva dobili izozlijeđivane Cavse koji nisu računali na Jarretta Allena i Donovana Mitchella, imali su nekoliko bizarnih interakcija. Odbijali su se high-fiveati nakon dobrih akcija, propuštala su se očita dodavanja, urlali su jedan na drugoga zbog sporog izvođenja lopte, a najbizarniji trenutak utakmice bilo je Gobertovo odgurivanje D-Loa da izvede loptu. Trener Chris Finch, koji je lani dobio priliku voditi momčad nakon što je desetljeće proveo kao NBA asistent i trener u razvojnoj ligi, ima velik posao pred sobom jer Timberwolvesi trebaju pronaći ne samo taktički sustav unutar kojeg mogu igrati, nego i mir u svlačionici koji je, ako je vjerovati kuloarima, dobrano narušen.
Ovakav razvoj situacije nije pretjerano čudan uzmemo li u obzir mane glavnih aktera i činjenicu da nisu imali šansu stasati kao ekipa u predsezoni, djelomično zbog Gobertova umora nakon Eura i Townsove bolesti zbog koje je propustio veći dio priprema. Petorke u kojima se nalaze trojica najboljih igrača imaju negativni net rating od -4,6 poena na 100 posjeda.
Wolvesi, baš kao ni Utah prije njih, ne znaju kako uključiti Francuza u napad i jedino dobro što smo dosad vidjeli su hi-lo akcije Goberta i Townsa i poneki pick-and-roll s Edwardsom. No, Gobertove ruke kao da su ove sezone premazane najdjevičanskijim maslinovim uljem te mu lopte konstantno ispadaju iz ruku, zbog čega mu je znatno pala realizacija sa 71 na 61 posto, a Wolvesi ga slabo koriste i kao screenera te zasad postavlja tek 50 blokova po utakmici, znatno manje nego lanjskih 67.
Rješenje bi bilo izvaditi ga van, ali bez njega na parketu Timberwolvesi cure kao sito. Petorka s najviše minuta na parketu u kojoj nema Goberta — dakle, ona u kojoj igraju Kyle Anderson, Jayden McDaniels te Towns, Edwards i Russell — dopušta frapantna 142 poena na 100 posjeda za razliku od 108 poena kad Gobert zamijeni Andersona u toj postavi. Njihove rotacije bez Goberta su zapanjujuće loše, a još gore je zatvaranje defenzivnog skoka. Unatoč tome što je Rudy prvi skakač lige, Wolvesi su kao ekipa tek 17. u NBA-u, a po postotku defenzivnog skoka su pretposljednji u ligi. Francuz krpa koliko može, baš kao što je krpao u Salt Lake Cityu, ali je toliko beskoristan u napadu da ste opet u problemu kad je na parketu.
Nema nikakve sumnje kako su ostali Wolvesi komotniji u 5-out nego u 4-1 formacijama, na što se prije dva tjedna žalio i Edwards, primijetivši da je reket prekrcaniji nego ikad prije, a on ipak nije toliko visok da može nadskočiti sve igrače na ulazu. Momčad je ovome pokušala doskočiti gurajući loptu u tranziciji i inicirajući rane napade — po paceu je šesta u ligi — ali kad je ulazila u half-court napade nastajali su problemi za koje nije kriv samo Gobert. Dapače.
Townsova trica je drastično pala, baš kao i Edwardsov skok-šut, spacing je problematičan ne samo radi Goberta, a D-Lo ima previše napada u kojima se vidi kako mu se moždane vijuge vrte, u kojima previše carini loptu i razmišlja, u kojima presporo ulazi u napadačke setove. Russell treba igrati brže, djelomično zato što bi onda mogli lomiti suparnika Andersonovim ulaskom i usporavanjem igre, ali to se zasad ne događa. Minnesota je igrala uglavnom tužnu košarku i ostaje najveće razočaranje u prvih 15-ak utakmica nove sezone.
No, stvari se mogu promijeniti. Unatoč startu koji je rezultirao omjerom 6-8 protiv drugog najlakšeg rasporeda lige, postoje razlozi za optimizam.
Za početak, to je stanje na tablici na kojoj se Wolvesi nalaze na 11. mjestu te djele omjer s Warriorsima, a samo par pobjeda u nizu moglo bi ih katapultirati u top 5. Kako bi do njih došlo, moraju pročistiti stvari unutar ekipe. Najprije se vođe momčadi moraju početi ponašati kao vođe, a ne kao uvrijeđena djeca kojoj je netko ukrao igračku. Ajde, Anta još mogu razumijeti jer em je mlad, em je sav jako emotivan i sve shvaća osobno, ali Towns, Gobert i Russell moraju preuzeti odgovornost za igru i rezultate na sebe i početi si međusobno pomagati.
Finch ih mora staviti u sustav koji će potencirati inkluzivnost za sve sudionike. Više šuteva za D-Loa s lakta. Više hi-lo akcija Townsa i Goberta. Više akcija u kojima Francuz postavlja pickove mimo lopte. Potenciranje pick-and-rolla Ant-Rudy koji je izgledao jako dobro u limitiranom izdanju, pogotovo kada bi se ostala trojica igrača parkirala na weak sideu i dala im da rade s polovicom praznog parketa. Još bolja obrana trice koja je znatno napredovala u odnosu na lani.
Bljeskova ima, potencijala ima. Ova momčad ima trojicu igrača koji su osvajali nagrade i igrali u All-Star utakmicama te jednoga koji će vjerojatno biti bolji od sve trojice. Imaju široku rotaciju s McDanielsom koji igra odličnu sezonu, Andersonom koji je naslijedio titulu profesora košarke od Andrea Millera, te nizom NBA igrača kao što su Taurean Prince, Jordan McLaughlin, Jaylen Nowell, Brynn Forbes, Naz Reid i Austin Rivers. Ok, malo su tanki na krilu, ali tko nije. I dalje mogu i moraju bolje od ovoga.
Nastave li igrati ovako bezidejno i neodgovorno, ne bi me čudilo da vidimo velike potrese, ili na kraju ljeta ili već u veljači. Towns je igrač koji na tržištu može donijeti pozamašan ulov, s Knicksima kao primarnim kupcima, ali i Bullsima i Pacersima, te Rocketsima i Pistonsima (ako izvise u utrci za Victora Wembanyamu) kao mogućim trade partnerima. To ne bi bio idealan scenarij, ali ne bi bio kraj svijeta jer oko Anta, Goberta i McDanielsa i dalje se može oformiti dobra ekipa.
No, prerano je za pričati o tome. Ovaj film je tek počeo. Prvih 15 minuta definitivno nije oduševilo, ali možda se stvari uskoro zahuktaju.
