Don’t believe the hype, vikao je Chuck D iz boomboxova na ulicama Long Islanda u ljeto 1988. Ovaj propovjednik gnijeva je u jednoj od najboljih pjesama Public Enemyja ušao u rat s medijskom mašinom, ostavljajući naciji i svijetu u naslijeđe slogan kojeg se često trebalo pridržavati, iako je i on — kao, uostalom, i svi slogani — znao zazvučati glupavo.
Premda ga i sam poštujem, djelomično zato što još uvijek mogu skužiti kad mi netko pokušava nešto prodati, djelomično zbog urođenog pesimizma, anhedonije i čangrizavosti, u slučaju Victora Wembanyame on se pokazao neopravdan. Hype koji su mediji izgradili oko visokog francuskog centra bio je u potpunosti opravdan. Momak je toliko dobar da bi bila potrebna nacija milijuna kako bi ga zaustavila.
Barem u budućnosti. Zasad ga uspijeva zaustaviti nemušto posložena momčad San Antonio Spursa koja bi, da nema Detroit Pistonsa, bila razapinjana češće od tende kafića za vrijeme ljetnih mjeseci. S dvojicom igrača starijih od 25 godina i nijednim preko 30 u rotaciji Spursi su bili epitom ekipe koja traži svoj identitet, modus unutar kojeg može efikasno operirati; koja, uostalom, traži na koje će se pojedince u budućnosti moći osloniti.
Gregg Popovich lutao je od nemila do nedraga i u napadačkim i u defenzivnim postulatima igre, uvelike zato što je to ono što morate raditi s mladom ekipom da biste je otključali. Rezultiralo je to sezonom u kojoj su Spursi na 11 pobjeda nakon što su odigrali 70 posto utakmica, sezonom u kojoj je samo jedna petorka (Vassell—Jones—Champagnie—Sochan—Wembanyama) odigrala više od 100 minuta zajedno na parketu. Spursi su ove godine bili student koji iz malog mjesta dođe na fakultet i odjednom otkrije nove svjetove, eksperimentirajući sa svim i svačim, a sve kako bi se pronašao.
Ne bi me začudilo kad bi za dvije godine u vitrini imao i MVP nagradu i nagradu za najboljeg obrambenog igrača
Nisam siguran koliko su Spursi u tome uspjeli kao momčad. Izgubili su 11 od 12 utakmica, ali dojam je da uspijevaju nešto dulje ostati u njima, što potvrđuje i net rating koji je s grozomornih -8,7 pao na jako, jako loših -7,7. Ono što veseli je to što igraju s dobrim protokom lopte, iako se uvijek pitam koliko je njihov ogromni broj asistencija (drugi u ligi, prvi po postotku asistiranih šutova) plod kvalitetne međuigre pojedinaca, a koliko nesposobnosti da napadaju obrane jedan-na-jedan. Obrana im se znatno poboljšala; pogotovo obrana reketa koja ih nekako drži na životu, budući da na trici dopuštaju gotovo 39 posto realizacije — što je konstanta kroz sezonu i velik razlog za brigu — ali dojam je da su im rotacije u zadnje vrijeme nešto bolje i jednostavno ih prati određena doza nesreće.
Sve u svemu, vide se pozitivni pomaci i to je sve što i možemo očekivati od ekipe koja više od 80 minuta po utakmici daje igračima od 20 godina.
Momčad možda korača naprijed u sićušnim inkrementima, ali Wembanyama ne poznaje riječ sićušno. Njegovi koraci su krupni — kako oni na košarkaškim parketima, tako i oni metaforički i metafizički. Nakon prva dva mjeseca tijekom kojih su Spursi pokušavali prokužiti kakvog su igrača točno izabrali, Wemby je konačno stavljen u situaciju u kojoj može konstantno pokazivati svoje vrline i u napadu i u obrani.
Napadački je gurnut u nekakvu hibridnu ulogu četvorke i petice koja mu najviše odgovara. Na lopti je često na niskom bloku, gdje sve češće koristi svoju okretnost i dugačke ruke kako bi došao do jeftinih poena. Post-upovi su generalno neučinkovita akcija za sve igrače koji se ne zovu Embiid, Jokić, Porzingis i Davis — djelomično zato što su obrane tijekom 40 godina razvijale mehanizme kojima mogu zaustaviti post-up akcije, a djelomično zato što je tijekom zadnjih 15-ak godina u odgojnom procesu igrača leđna tehnika stavljena u drugi plan, tako da je bilo iluzorno očekivati da će igrač koji je na početku svoje karijere njurgao kako ne želi biti centar dominirati s niskog bloka, ali napredak je očigledan.
Ne samo u egzekuciji, u kojoj je sve vještiji u pronalaženju čudnih kutova za izbačaj lopte — pogotovo s lijevog bloka na kojem se izuzetno dobro gradi, zaobilazeći ruke obrambenih igrača svojima kao da su napravljene od gume — već i u igri dodavanja. Wemby je sve bolji i bolji dodavač iz udvajanja, a nedavno je počeo dijeliti gotovo pa jokićevske asistencije poput prekrasnog dodavanja protiv Jazza kad je uspostavio duboku poziciju u reketu protiv naizgled minijaturnog rookieja Taylora Hendricksa (koji ima 205 cenata, usput budi rečeno) i onda šeretski bez gledanja proslijedio loptu Julianu Champagnieju.
Napredovao je i u igri iz pick-and-rolla, iako mu njegova tanašna konstrukcija tu dosta odmaže, te je počeo razvijati kemiju s Treom Jonesom i Devinom Vassellom — koji zasigurno nisu najbolji partneri koje visoki može imati u p’n’r-u, ali mogu proći, pogotovo Jones. Wemby bi svakako bio još bolji da može postavljati kvalitetnije blokove i donositi brže odluke na short rollu, ali već sad se vidi napredak u pozicioniranju, gdje cijelo vrijeme nudi solidnu prijetnju završavanja loba, čime odvlači dio obrane sa sobom.
Pitanje je koliko će Wembanyama razvijati svoje p’n’r vještine budući da sebe vidi više kao krilo nego kao centra, ali ne prigrli li do kraja svoj rim-running potencijal, jedan veliki dio njegove igre ostat će neiskorišten. Nije da i bez toga neće biti ubojit.
Jedan od razloga za to što je izgledao bolje u napadu je taj što su ga Spursi sve više i više koristili kao krilo. Popovich je počeo miksati puno 5-0 postava, davati Wembanyami prostora za igru s loptom iz driblinga, što je rezultiralo njegovom znatno boljom realizacijom na ulazima, koja je s mršavih 33 posto uspješnosti u 2023. skočila na preko 53 posto u siječnju i veljači na duplo većem volumenu. Wembyeva okretnost i fluidnost kretanja u potpunom je nesrazmjeru s njegovom visinom, zbog čega često izgleda kao nestvarna pojava na parketu, ali to se najbolje vidi upravo u situacijama u kojima s loptom u rukama razgrađuje protivnike.
Impresivno je to koliko vješto poentira iz kontakta, pri čemu se često vidi njegova sirova snaga — kad mora pretrpiti udarac, kao u postavljanju blokova, ispada iz ravnoteže, ali kad ih sam inicira, onda točno zna kako postaviti tijelo da odnese suparnika i nadvlada ga kroz čiste fizikalije. To je Spursima omogućilo da ga gurnu u ulogu plejmejkera iz pick-and-rolla, što zvuči suludo s obzirom na njegova 224 centimetra.
No, to čak nije najizraženiji dio igre u kojem je narastao. Ne.
Prelazak u 5-0 postave omogućio je Francuzu da igra agresivno bez lopte, radi cutove poput onog protiv Bucksa kad je Giannisa Antetokounmpa ostavio u prašini, i traži prostore u kojima će dobiti loptu u povoljnijoj situaciji. Počeo je koristiti ekspresno usporavanje u stilu Luke Dončića kako bi suparnike izbacio iz ravnoteže, a apsurdna je brzina kojom mijenja smjer, istovremeno zadržavajući balans. Digao je realizaciju iz cut akcija na 1,33 poena po posjedu, što je na razini Anthonyja Davisa, Ivice Zupca, Nikole Jokića i Jarretta Allena, s tim da je ušao u top 25 po volumenu takvih akcija.
Ono što impresionira nije toliko ni frekvencija ni efikasnost njegovih cutova koliko površina terena koju u pola sekunde može pokriti na takvim akcijama. Kad imate igrača koji u dva koraka može doći od trice do obruča, a zna kako se osloboditi i ostati sam u takvim situacijama, to stvara ogroman pritisak na obranu. Problem je u tome što to njegovi suigrači ne znaju iskoristiti. Bar ne još. Wemby je bez sumnje napredovao u napadu i polako pokazuje naznake elitnog igrača. Još je sirov, još ima puno prostora za napredak, a dojam je da bi on došao još brže da je okružen kvalitetnijim partnerima. No, ne sumnjam da će se nastaviti razvijati i možda za dvije-tri godine doći na razinu na kojoj će gaziti sve pred sobom.
U obrani ne moramo čekati. U tome je već sad elita.
Na početku se mučio s rotacijama, mučio se s osobnim pogreškama, mučio se i s građenjem u defaenzivnom skoku te obranom jedan-na-jedan protiv određenih igrača, ali većinu toga je sanirao i čak pretvorio u svoju snagu, pogotovo defenzivni skok i help obranu.
Njegovo prisustvo u reketu već je dovoljno da odvrati igrače od ulaza ili ih prisili na uzimanje težih šutova poput floatera ili nagnutih skok-šutova kada bi protiv drugih igrača išli na ulaz i polaganje. Njegove duge ruke omogućuju mu da se vrati u akciju čak i onda kad ga probiju, dok njima istovremeno prisiljava suparnike da uzimaju puno više lukove kod šuta, što smanjuje preciznost. Osim Rudyja Goberta i možda Jarretta Allena, trenutno u ligi nema igrača koji više mijenja namjere suparnika kad se ukaže pod košem.
Vidi se to i na brojkama. Wemby je u veljači na dvije ukradene lopte i 3,8 blokada po utakmici i to je samo po sebi impresivno, ali još je impresivnije to što Spursi primaju 10,3 poena manje na 100 posjeda s njim na parketu nego bez njega. Ukratko, s njim na parketu su u gornjem defenzivnom domu, bez njega su najgora obrambena ekipa lige. Ljudi su u strahu kad ga vide. S razlogom.
Wembanyama je protiv Toronta imao 27 poena, 14 skokova, pet asista i četiri blokade, protiv Mavsa 26/9/5 uz tri blokade, protiv Kingsa 19/13/4 uz pet ukradenih i pet blokada, pa je to nadožuntao još jednom 5×5 utakmicom protiv Lakersa s 27/10/8 uz pet ukradenih i pet blokada, a onda je sve začinio sa 22/10/2 uz pet blokada protiv Jazza. Nema puno rookieja u povijesti košarke koji su izgledali impresivnije. Priča oko njega i Cheta Holmgrena — koji je sjajan, da se razumijemo — debelo je prešla na stranu Francuza, bez obzira na to što ekipa gubi. Ne gubi zbog njega. Dapače.
Kad ga vidim onako okretnog i krakatog, kad čujem što priča u intervjuima u kojima neobično podsjeća na mladog Giannisa, kad vidim koliko je napredovao od početka godine, ne bi me začudilo kad bi za dvije godine u vitrini imao i MVP nagradu i nagradu za najboljeg obrambenog igrača. Spursi će morati poboljšati roster ako mu to žele omogućiti, ali u njemu su bez ikakve sumnje dobili kamen temeljac za novu dinastiju. Ne znam hoće li biti bolji od Tima Duncana jednom kad podvučemo crtu, ali sama činjenica da razmišljam o tome velika je stvar.
Chuck D ovaj put ne prolazi. Believe the hype!
