HEP logo generalni partner Telesporta

Čovjek koji je buljio u ekran

Wood igra k’o lud

Impresionirao je na početku sezone u ulozi švicarskog nožića za Rocketse

Prije pet godina Christian Wood je sjedio u Fizz Loungeu, velikoj hali poznatog lasvegaškog kazina Ceasar’s Palace, i držao lice u rukama. Očajan, kako to mogu biti 20-godišnjaci kada se razočaraju, jecao je pred svima. NBA draft upravo je bio završio, a Woodovo ime nije bilo izgovoreno sa pozornice u New Yorku. Centar UNLV Rebelsa nadao se NBA karijeri, nadao se slavi i novcu, ali nitko u ligi ga nije htio. “Mama, ja sam neuspjeh”, rekao je svojoj majci Jeanette Stewart koja ga je pokušala utješiti zagrljajima.

Wood je s pravom bio razočaran. Odradio je jako dobru sophomore sezonu za Rebelse u kojoj je zabijao 16 poena uz 10 skokova po utakmici, uz 56 posto šuta iz igre, pokazujući sposobnost zatvaranja reketa svojim dugim rukama te solidnu šutersku tehniku kojoj je nedostajalo konzistentnosti i samopouzdanja. Stručnjaci su redom predviđali kako će biti biran ili krajem prve ili početkom druge runde drafta, ali na kraju Wood je ostao nedraftiran.

Tko zna što je odbilo GM-ove? Njegove tanke ruke i noge kojima je falilo mišića? Skor Running Rebelsa koji su bili tek sedma ekipa ne pretjerano impresivne konferencije Mountain West, iako su na rosteru imali i Wooda i Rashada Vaughna i Patricka McCawa koji su kasnije postali NBA igrači? Ili nemogućnost čitanja budućnosti u kojoj su klasični centri postali gotovo pa bezvrijedni, a undersized krakonje sa solidnim vanjskim šutem su važni dijelovi NBA rotacija?

Što god bio razlog nitko nije prepoznao potencijal Christiana Wooda.

Iluzorno je očekivati da će zadržati ovakve prosjeke kroz čitavu sezonu, ali čak i ako oni malo padnu, bit će apsolutno prvi kandidat za nagradu Most Improved Player

Unatoč tome, momak iz Long Beacha je dobio svoju šansu u Ljetnoj ligi i to u Houstonovu dresu. Odigrao je par solidnih utakmica čime je zavrijedio pažnju 76ersa kojima je trebao još jedan vojnik u njihovoj borbi za dno, te su u Woodu vidjeli mladog igrača s kakvim-takvim potencijalom koji se zasigurno neće ostvariti kroz sljedeće tri godine i samim time idealnim čovjekom za legendarni The Process Sama Hinkieja.

Prognoze su ispale točne i Wood je odigrao 17 skromnih utakmica za Sixerse prije nego što su ga se riješili kako bi potpisali olupinu Eltona Branda, kojemu je tada bilo 37 godina i koji je imao isto toliko ozljeda. Sljedeće godine odigrao je par utakmica za Hornetse, provodeći većinu vremena u D-Leagueu. Milwaukee ga je uposlio i otkantao kako bi potpisao Paua Gasola. Pelicansi su ga otpustili nakon što je odigrao solidnih osam utakmica za ekipu upisujući 17 poena i osam skokova kako bi oslobodili mjesto na rosteru za J.J. Redicka. Četiri godine nakon one očajne večeri u Fizz Loungeu konačno je dobio pravu šansu, onu bez fige u džepu. Detroit mu je dao negarantirani ugovor i šansu da se kroz predsezonu izbori za posljednje mjesto na rosteru. Njegov zadatak? Pobijediti sedmerostrukog All-Star igrača Joea Johnsona u okršaju za poziciju na klupi.

Srećom pa Wood nije lijenčario sve te godine. Radio je na svojoj igri i na svom tijelu, nabijajući efektivnu mišićnu masu, poboljšavajući šut, radeći na kapacitetu pluća, učeći kako koristiti blokove da bi se oslobodio svojih suparnika. Polirao je svoju igru na način na koji neki od njegovih vršnjaka, poput Andrewa Wigginsa, to nisu radili. Isplatilo se.

Rasturio je u predsezoni. Deklasirao je Johnsona, koji se ostavio NBA košarke i otišao u BIG3, a Wood je dobio dres i ormarić u svlačionici od prvog dana sezone.

Isprva su minute dolazile na kapaljku, iako je Blake Griffin bio ozlijeđen. Tony Snell, Markieff Morris, Svjatoslav Mihailjuk, pa čak i Thon Maker dobijali su veću minutažu od njega. Unatoč tome njegova igra nije oscilirala više nego kod ostalih igrača u rotaciji i polako je ušao u onu grupu igrača na koje ste mogli računati. Jednom kada je Griffin pretrpio drugu ozljedu, a Andre Drummond trejdan u Cleveland, otvorila se minutaža na visokim pozicijama. Wood je, baš kao u predsezoni, zgrabio priliku. Zadnjih 15 utakmica sezone završio je sa prosjecima od 22 poena, 10 skokova i dva asista, šutom iz igre od 56 posto i šutom za tri od 41 posto uz ne baš mali prosjek od četiri pokušaja po utakmici. Naravno, Pistonsi su ga u svojoj presvetoj mudrosti pustili da ode kako bi potpisali 17 lošijih centara tijekom ove predsezone.

Kad jednome smrkne drugome svane, a u ovom slučaju svanulo je Houston Rocketsima koji su postali prva franšiza koja je jasno, nedvosmisleno, na najbolji mogući način — dakle, financijski — odlučila pokazati da vjeruje u Wooda.

Ponudili su mu ugovor težak 41 milijuna dolara na tri godine, a sudeći po prve dvije utakmice, to bi mogla biti žešća bagatela. Houston nije izgledao loše u svoja prva dva poraza u sezoni obzirom na tešku disfunkciju unutar momčadi koja je proizvod instaliranja novog sistema igre u godini bez prave predsezone, James Harden’s Flying Circusa i Covid žurke koja je pokosila pola ekipe, a Wood je jedan od najzaslužnijih za dobar dojam zajedno s Hardenom i rookiejem Jaeseanom Tateom. Dvije utakmice su uzorak iz kojeg se ne može apsolutno ništa iščitati, ali ako ih pridodamo onome što je Wood radio krajem prošle sezone za Pistonse jasno se može vidjeti iznimno uzlazan trend koji je očit ne samo u box scoreu i naprednoj statistici nego i golim okom.

Wood je u par sezona izrastao u pravog, modernog visokog igrača koji može igrati centra i oba krila ovisno o defenzivnim zadacima. Njegov vanjski šut postao je iznimno pouzdan, ali još impresivniji je način na kojeg dolazi do njega — ne samo kao spot up šuter, nego koristeći stagger i floppy screenove, protrčavajući kroz blokove dugim koracima i šutiranjem iz okreta. Wood je osim toga pokazao da može biti izrazito opasan i s loptom u rukama protiv određenih suparnika, pokazujući pristojan dribling koji se moglo vidjeti još dok je igrao na koledžu — u dvije utakmice ove godine uzeo je devet šutova s tri driblinga i više, te je pogodio njih šest.

Pristojan je i kao cutter, iako ga Rocketsi za sada nisu koristili na taj način, ali lani je zabijao 1,24 poena po posjedu kada bi se otvarao prema košu, a ista stvar se može reći i za njegov učinak kao roll mana, jer u toj ulozi je stvarao 1,5 poena po posjedu. Uspijevao je poentirati i kao rim runner s visokim postotkom oko obruča, i iz short rolla raznim floaterima ili skok-šutovima. Pitanje je samo hoće li ga Houston znati iskoristiti na sličan način. Sjećamo se jako dobro koliko je ubojita znala biti komba Harden-Capella od koje su Rocketsi odustali ne toliko zbog neučinkovitosti koliko zbog same filozofije njihove igre. Sad kada se ta filozofija rasplinula, moguće da Wood i Harden, ostane li u momčadi, izgrade novu kemiju. Obojica su sposobni odrađivati te uloge na impresivan način.

Kada tako postavimo stvari, Wood ispada jako dobar igrač u vidu švicarskog nožića, čovjek koji može zabijati na sto načina i u svima je jako učinkovit. Jednom kada Rocketsi pronađu novu varijaciju svog identiteta — jer sam identitet u srži ne mogu mijenjati dok god je Harden na parketu — Woodova uloga mogla bi biti još definiranija i još bolja. Nije da je zasad loša — čovjek je u dvije utakmice ima prosjek od 27 poena, osam skokova, dva asista, 55 posto šuta iz polja i 57 posto šuta za tri uz jako dobru obranu kakvu je igrao kroz čitavu karijeru, pogotovo kao help defender koji se može switchati na krila.

Iluzorno je očekivati da će momak iz Kalifornije zadržati ovakve prosjeke kroz čitavu sezonu, ali čak i ako oni malo padnu, bit će apsolutno prvi kandidat za nagradu Most Improved Player. Pri čemu će to sve one momčadi koje su ga dosad otkantale, a vjerojatno i njegova cura sa sveučilišta koja ga je napucala dan nakon što nije završio u NBA-u, gledati sa žaljenjem. Jer mogao je biti njihov. Čovjek koji je za sebe mislio da je neuspjeh sam sebi je dokazao koliko je u krivu.