Toronto Raptors su prvaci NBA lige.

Još uvijek zvuči malo nestvarno, premda je prošlo gotovo tjedan dana otkako su osvojili titulu. Ekipa koja je u 24 godine imala tri glavne iteracije koje su dolazile do doigravanja – prvu s Vinceom Carterom (i Tracyjem McGradyem), drugu s Chrisom Boshom, treću s DeMarom DeRozanom — konačno je došla do titule u četvrtoj. Ni ovaj put nisu bili favoriti, baš kao ni u tri prethodne verzije, ali to ih nije pokolebalo. Prvi trofej za franšizu, prvi trofej za neameričku momčad. Upisali su se u povijest.

Pitanje je gdje i kakvim slovima. To je jedna od zanimljivosti lige, što nije svaki naslov isti. Neki su osvojeni na dominantan način, neki su osvojeni u nizu, neki su bili plod inspiracije ili spleta okolnosti. Ne mislim pri tom da naslove treba valorizirati, iako će neki povjesničari basketarenja to raditi, ali je zabavno stavljati ih u kontekst i uspoređivati s drugima.

Jasno je što ovaj naslov Raptorsa nije. Njegovo osvajanje ne upućuje na početak dinastije. Toronto je do titule došao kao underdog, a ostane li čak i u ovakvom sastavu, to će biti i sljedeće sezone. Konkurencija je jaka, a Raptorsima jednostavno nedostaje zvijezda da bi iz godine u godinu bili favoriti. Posebno ukoliko Kawhi Leonard — koji je već najavio kako će ovog ljeta posjetiti Clipperse, Lakerse, Knickse i Netse — napusti Kanadu. Nadam se da se to neće dogoditi.

Kawhi je udario temelje bogatom nasljeđu osvojivši trofej kao prvo ime svoje ekipe, kao MVP finala, ali bogme i kao najbolji igrač doigravanja koji je u jednom trenutku igrao bezvremensku košarku. Izgledao je kao da pripada, kao da je pronašao svoje mjesto u svijetu. Nema puno igrača koji su se tijekom svojih karijera našli u sličnoj situaciji — mnogi su se ili morali nadmetati sa suigračima za titulu alfe, ili unositi reda u ekipu, ili žrtvovati osobne ambicije u korist kolektiva — Kawhi je imao sreće da je sve sjelo na svoje mjesto, što se pozitivno odrazilo i na ostale članove Raptorsa.

Možda ne predstavljaju početak dinastije. Možda nisu najbolja ekipa koja je ikada osvojila naslov. Sve to nije bitno. Trofej je u Kanadi

Unatoč tome teško je zagarantirati da će takva situacija potrajati. Naslovi mijenjaju sve, i samo najstabilnije franšize mogu izdržati pritisak. Koliko god sjajan posao odradili Masai Ujiri i Nick Nurse, čak ni njihovo prisustvo ne može garantirati da će Raptorsi, ostanu li na okupu, i iduće sezone dogurati ovako daleko.

Osim što nisu dinastija i ne izgledaju kao da bi jednog dana mogli postati dinastija, Raptorsi nisu ni epska momčad. Oni nisu jedna od onih ekipa koje biste stavili na vitrinu, momčad koja se sastoji od niza Hall of Fame igrača, koja se pamti kao ekipa koja svojom dominantnošću i količinom zvijezda zaslužuje mjesto na čelu NBA parade.

Ovogodišnji Raptorsi nisu Bullsi iz 1996. sa Jordanom, Pippenom, Rodmanom i Kukočem. Nisu Lakersi iz 1987. sa Magicom, Kareemom, Worthyem, Cooperom i Scottom. Nisu Celticsi iz 1986. sa Birdom, McHaleom, Parishom, Aingeom, Johnsonom i Waltonom. Nisu Spursi iz 2003. s Timmyjem, Admiralom, Cap’n Jackom, Steveom Smithom, Manuom i Parkerom. Nisu ni Warriorsi iz 2017. sa Curryjem, Durantom, Klayom, Greenom i Iggyjem.

Raptorsi u Marcu Gasolu i Kawhiju Leonardu imaju dvojicu igrača koji zagarantirano putuju u Kuću slavnih. Kyle Lowry možda uđe na račun pet All-Star nastupa i zlata u Riju (iako je tijekom OI bio jedan od slabijih igrača reprezentacije), ali to će samo biti dokaz nedostatka kvalitetnih kriterija te institucije, a ne Lowryeve vrijednosti kao igrača. Da postoji Hall Of Very, Very, Very Good But Not Brilliant Players, bio bi jedan od nositelja čitavog muzeja. Serge Ibaka za primanje nema šanse, unatoč reprezentativnoj karijeri. Pascal Siakam mora pokazati kako ova sezona nije bila slučajnost, i tako jedno osam-devet puta. Bilo kako bilo, ne možemo ih trpati u koš s nabrojanim ekipama.

Isto tako ih ne možemo trpati u koš s ekipama koje su iznenađujuće došle do naslova unatoč tome što nisu bile među supertalentiranima, bilo da se radi o nedostatku vrhunskog vođe ili o drastičnom padu u talentu nakon prva dva mjesta. Raptorsi nisu Pistonsi iz 2004. unatoč tome što su, kao i oni, svladali favorizirane prvake — ako ni zbog čeg drugog, onda zato što je Kawhi miljama bolji i dominantniji igrač od Chaunceya, Ripa, Princea i obojice Wallacea. Nisu ni SuperSonicsi iz 1979. kojih se rijetko tko sjeća unatoč tome što su Gus Williams i Dennis Johnson bili sjajan bekovski par, ali koji osim njih dvojice i Jacka Sikme baš i nisu bili puni talenta. Što vam je bilo dovoljno da dođete do naslova u kokainskim 1970-ima, osobito pri njihovom kraju, što dokazuju i Washington Bulletsi iz 1978., možda i najslabiji osvajači naslova ikad.

Gdje onda smjestiti Toronto i njegov povijesni naslov?

Odgovor bi vjerojatno bio u istom rajonu u kojem se nalaze Blazersi iz 1977., Knicksi iz 1970., Heat iz 2006. i Mavericksi iz 2011. Radi se mahom o ekipama koje su došle do naslova nakon što su dugo očijukale* s njim. Radi se također o ekipama koje nisu baš spadale među favorite u finalima — Blazersi su dobili Philu sa Dr. J-om i Georgeom McGinnisom i to nakon što su gubili 2-0 u seriji, Mavsi su dobili trijumviratski Heat, Knicksi su dobili Wiltove Lakerse, dok je Heat tukao branitelje naslova Pistonse u finalu konferencije.

*Knicksi su izgubili tri finala u 1950-ima, te su popušili finale Istoka godinu prije osvajanja naslova. Mavsi su skoro 10 godina konstantno bili u playoffu i izgubili jedno finale prije osvajanja. Heat je također izgubio finale Istoka godinu ranije. Jedina ekipa koja je niotkuda došla do naslova bili su Blazersi koji su osvojili titulu prvaka svega šest godina nakon što su osnovani.

Sličnosti leže i u tome što su sve te momčadi imali alfa igrača, lika koji je stavio ekipu na svoja leđa i odnio je do naslova. U Mavsima je posao odradio Dirk Nowitzki u jednoj od najimpresivnijih predstava u povijesti Finala. U Heatu je to bio Dwyane Wade, koji je tako okončao svoju dugačku borbu sa Shaqom za mjesto prvog igrača momčadi (suce ovog puta nećemo spominjati). U Knicksima je tu ulogu odradio nenadmašni Willis Reed, koji je bio briljantan tijekom čitavog doigravanja da bi zaradio brutalnu ozljedu, propustio šestu utakmicu, započeo sedmu i zabio prva dva šuta i onda morao izaći, ostavljajući svoje suigrače nabrijane za ostatak dvoboja. U Blazersima to je bio Bill Walton čija igra u doigravanju* i dalje stoji kao jedna od najboljih u povijesti lige. U Raptorsima je to, naravno, bio Kawhi Leonard.

*Toplo preporučam treću utakmicu finala kada je Phila vodila 2-0 u seriji i u kojoj je Walton podijelio devet asista uz 20 poena, 18 skokova, dvije ukradene i četiri blokade uz 60 posto šuta iz igre. Radi se o masterpieceu old-skul košarke.

Raptorsi vjerojatno spadaju taman negdje između ove četiri momčadi — bilo po individualnoj kvaliteti, bilo po samoj igri. Bolji od Mavsa i Blazersa, slabiji od Heata (za jako malo) i Knicksa. Nije da ih mora biti briga. Osvojili su naslov i to je jedino bitno.

Nije ni da vas mora biti briga. NBA liga ne zahtijeva poznavanje povijesti da bi se u njoj uživalo. Ovakve su stvari zabavne samo geekovima poput mene. Na kraju vam ostaju osobni dojmovi i vlastita sjećanja.

Čega ću se ja sjećati kad se prisjetim ove titule? Nema nikakve sumnje kako će mi na pamet pasti ozljede igrača Golden State Warriorsa, koliko god neki ovih dana pokušavali umanjiti njihov značaj. Dubsi su igrali bez svog 1A igrača. Igrali su utakmicu i pol bez svog trećeg najboljeg igrača. Igrali su gotovo čitavu seriju sa limitiranim startnim centrom koji je odrađivao utakmice unatoč golemim bolovima. Ne možete me uvjeriti da su te stvari nebitne.

Isto tako, me ne možete uvjeriti kako te ozljede na bilo koji način umanjuju Torontov trijumf. Kada se budem prisjećao ovog naslova, sjetit ću se načina na koji su se Raptorsi vratili protiv Orlanda nakon prvog poraza u seriji i rasturili Magic. Sjetit ću se kako su prošli možda i najteži put do naslova u ovom desetljeću, svladavši za redom Philu, Milwaukee i Golden State, tri ozbiljna pretendenta na naslov. Sjetit ću se navijača kako su urlali u Jurrasic Parku* i glupog Drakea kako mi diže živce svojim gestikuliranjem uz aut liniju.

* Unatoč tome što se područje na kojem su navijači Raptorsa gledali utakmice zvalo Jurrasic Park, valja naglasiti kako su se razni raptori, kao i ostali dinosauri iz obitelji Dromaeosauridae zapravo pojavili i dominirali tijekom perioda krede, a ne jure. Tako da bi bilo prikladnije da se područje navijanja zvalo Cretaceous Park. Tko kaže da NBA nije edukativna liga?

Sjetit ću se Siakamovih polaganja iz okreta i eksplozije Dannyja Greena nakon niza loših utakmica. Sjetit ću se kako se Serge Ibaka iznenada pojavio i odigrao nekoliko briljantnih utakmica, nudeći prijeko potrebnu fleksibilnost ekipi. Sjetit ću se Freda VanVleeta i preporoda nakon grozno odigranih playoff serija protiv Phile i Orlanda. Sjetit ću se i Kylea Lowrya, njegove serije na početku šeste utakmice Finala, nakon što je grozno šutirao utakmicu prije. Sjetit ću se Nicka Nursea i sjajnog vođenja ekipe u prvoj sezoni na poziciji glavnog trenera. Sjetit ću se Marca Gasola, čovjeka koji je kroz doigravanje bio stijena ove momčadi, sidro u reketu, stabilizator koji je držao ekipu kada bi svi drugi posrnuli.

Sjetit ću se Kawhija. Njegova zakucavanja preko Giannisa Antetokounmpa. Njegova zakucavanja preko Joela Embiida. Njegova šuta, onoga koji će ostati upamćen kao jedan od najboljih u povijesti lige.

Možda nisu bili dominantni. Možda ne predstavljaju početak dinastije. Možda nisu najbolja ekipa koja je ikada osvojila naslov. Sve to nije bitno. Trofej je u Kanadi. Toronto Raptors su prvaci NBA lige. Za sva vremena ova sezona pripada njima.