Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Zamisli život u ritmu muzike za tri

Tricaška revolucija i Houston Rockets

Maybyner Rodney Hilario nije poznat kao tricaš. Brazilski centar čitav je svoj košarkaški život proveo u malom prostoru oko koša, postižući poene gotovo isključivo u reketu, koristeći horoke, zakucavanja i pospremanje lopte nakon ofenzivnih skokova kako bi se dočepao koševa. Šut je zanemareno oružje u njegovom napadačkom arsenalu. No, kada je primio loptu na vrhu reketa u ranoj ovosezonskoj utakmici protiv Clevelanda, jednostavno je morao napraviti korak unatrag i uzeti šut za tricu.

Pogodio je. Zabio je svoju petu tricu u 10 godina dugoj karijeri. Morao je. Nene sada igra za Rocketse.

Prije deset godina ekipa iz Houstona odlučila se napraviti do tada nečuven potez i na čelo franšize postaviti čovjeka bez ikakvog košarkaškog iskustva. Mjesta generalnih menadžera do 2007. godine uvijek su pripadala bivšim igračima i trenerima, ljudima koji su se oslanjali na bogato prethodno iskustvo u sastavljanju momčadi na parketu. Vlasnik franšize Leslie Alexander, odvjetnik i burzovni mogul, odlučio je na najvažnije mjesto u organizaciji postaviti Daryla Moreya, čovjeka čiji je najbliži doticaj s basketom bio u tome da u faci malo podsjeća na košarkašku loptu.

Ok, serem. Morey se u basketarski biznis ubacio kao jedan od konzultanata cijenjene tvrtke STATS LLC, koja je prva počela koristiti tehnologiju za analizu hrpetine statističkih podataka i na taj način odradila veliku ulogu u tzv. sabermetričkoj revoluciji koja je počela u baseballu i proširila se na gotovo sve ostale profesionalne sportove. Jedna od osnovnih teza napredne statistike je da se gotovo sve situacije u sportu mogu izraziti brojkama, te kako se na osnovu tih brojki mogu predvidjeti daljnji događaji ukoliko izgradite kvalitetan analitički model.

Jasno, većina stručnjaka u svim sportovima odmahivala je rukom na takve tvrdnje, no vlasnici franšiza, uvijek u potrazi za novim oružjem koje mogu iskoristiti protiv svojih suparnika, počeli su lagano slušati taj šapat brojki. Morey je uskoro postao suradnik Boston Celticsa, gdje je tri godine analizirao statistiku prije nego što ga je Alexander ukrao. Dao mu je godinu dana naukovanja pod tadašnjim GM-om Carollom Dawsonom koji se lagano povlačio iz momčadi, te mu je 2007. konačno predao franšizu u ruke.

Uz draftiranje Hakeema Olajuwona i Yao Minga, ovo je bio jedan od najvažnijih trenutaka u povijesti franšize koji se nije odigrao na parketu.

Moreyev utjecaj na povijest kluba ne može se mjeriti na isti način na koji se mjeri utjecaj ostalih generalnih menadžera – dakle, kroz analizu dovođenja igrača, pickova na draftu i trejdova te imenovanja trenera. U tim je aspektima Morey i pogađao i promašivao, bio je bolji od većine GM-ova u NBA-u tijekom tih devet godina, ali opet ne možemo reći da bio najbolji. Na svako pelješenje Oklahome za Jamesa Hardena imao je glupih trejdova, kao kad je utopio Brada Millera, Chandlera Parsonsa, prava na Nikolu Mirotića i pick prve runde za Jonnya Flyna i Donatasa Motiejunasa. Nije bitno. Morey nije fascinantan zbog svojih poteza već zbog načina na koji je, prije svih, prokužio kako NBA uistinu funkcionira. Na parketu i van njega.

Poteze koje danas vuče Danny Ainge u Celticsima, koje je prije nepotrebnog otkaza vukao Sam Hinkie u 76-ersima, i koji se sve više viđaju u franšizama s mlađim GM-ovima započele su upravo s Moreyem. Čovjek kojega od milja zovu Dork Elvis prvi je shvatio kolika je zapravo razlika između vrlo dobrog ili čak All-star igrača i prave superzvijezde kakva je njegov Harden*, te kako bi svaki klub trebao pod bilo koju cijenu tražiti način da dovuče upravo takve igrače. Pa čak i žrtvovati kompletne sezone s ciljem da jednog dana u momčad dovede kapitalce poput LeBrona, Duranta, Currya, Westbrooka i njima sličnih. jer oni su jedini koji mogu solidnu ili vrlo dobru momčad gurnuti u status izazivača za naslov.

*Ako vas zanima koliko je suludih poteza povučeno da bi se bradonja doteglio do Houstona bacite pogled na ovo.

Morey je počeo gomilati vrijednost u svojoj momčadi, trejdati vrlo dobre igrače za pickove, žrtvovati sadašnjost za budućnost i tražiti način da pretvori Houston iz ekipe koja se može natjecati za ulazak u playoff u ekipu koja ima realne šanse osvojiti naslov. Nije mu uspjelo. Harden ostaje jedina igračina koju je na taj način dovukao u klub. Bio je jako blizu da ugrabi Dwighta Howarda tri godine prije nego što je ovaj stigao u Texas, dok je još bio apsolutna zvijezda, ali nije uspio. Ciljao je Chrisa Bosha i Ala Horforda, no obojica su ga odbili. Usprkos tomu njegov put jest onaj pravi i sve više GM-ova to kuži. Ako vam se ne posreći da izaberete superstara na draftu, ovo je sljedeći najbolji način da se njega dokopate.

Houston je ove sezone odlučio srušiti rekord po broju pokušaja za tri poena. Kako sada stvari stoje, ne samo da će ga srušiti, nego će ga uništiti

Svoj pečat nije ostavio samo izvan parketa nego i na njemu. Naravno da je čovjek koji je godine i godine života potratio na proučavanje naprednih statistika odlučio pronaći način da ih implementira na terenu. U tome je uspio. Njegove su momčadi među prvima eliminirale duge dvojke, i to na tako brutalan način da su znali igrati čitave utakmice u kojima bi uputile svega dva do tri šuta koja nisu bila ili iz reketa ili iza linije za tri. Kako su krenuli, mogli bi lagano eliminirati sve šuteve koji nisu trice.

Ne treba trošiti puno riječi na ono o čemu se neprestanu piše zadnjih nekoliko godina, o modernoj pace & space košarci i važnosti trice za nju. Apsolvirali smo tu temu. No ovo što Houston Rocketsi rade je zanimljiv ekstrem tricaške paradigme i bit će jako zanimljivo vidjeti može li ih on primaknuti naslovu, sada kada su ostali bez šansi da potpišu veliku NBA zvijezdu.BKN ROCKETS MOREY

Morey je prije tri sezone naredio svojoj D-League momčadi da igraju super brzo i nesmiljeno rokaju trice. Rio Grande Valley Vipers su, osim najkul imena u svijetu američke košarke, imali više pacea i spacea nego što je Al Pacino ima planina kokaina u Scarfaceu. Vodio ih je Nevada Smith, trener s najkul imenom u povijesti trenerstva, i Vipersi su kreirali 109 posjeda lopte po utakmici, namećući najbrži tempo u zadnjih 20 godina. No još luđa od tempa bila je količina trica. Šutirali su čak 45 trica po utakmici, gotovo polovicu svih svojih šuteva. Prije tri godine ta je brojka u NBA-u izgledala nestvarno. Danas izgleda dostižno.

Ako je netko dostigne, bit će to upravo Rocketsi.

Houston je ove sezone odlučio srušiti rekord po broju pokušaja za tri poena. Kako sada stvari stoje, ne samo da će ga srušiti, nego će ga uništiti. Rocketsi ove sezone šutiraju 37 trica po utakmici. To je 43 posto svih njihovih šuteva, ako ne računamo one koji su rezultirali slobodnim bacanjima. Drugi na listi su Golden State Warriorsi, koji također uzimaju suludo puno trica, no nisu ni blizu Houstonu – 36 posto svih njihovih šuteva su pokušaji za tri poena.

Kako je uopće došlo do toga da ekipa može pokušavati toliko puno vanjskih šuteva i svejedno biti uspješna? Rocketsi ove godine imaju omjer 14 – 7 i izgledaju kao jedna od top 4 ekipe na Zapadu, koja bi uz malo sreće i puno kvalitetnije obrane mogla dogurati i do finala konferencije.

Napredak statističkih analiza uzrokovao je porast broja šutnutih trica u ligi. Prije pet godina prosjek šuteva za tri bio je 20 pokušaja po utakmici, dok su neke ekipe pokušavale svega 12 trica po susretu. I pobjeđivale su. Danas je to nezamislivo. Unutar pet godina broj dalekometnih projektila porastao je na 26,4 po susretu, s tim da ove godine i najlošije šuterske ekipe ispaljuju dvadesetak trica po tekmi. Ono što je ne tako davno bio prosjek, danas je dovoljno za začelje u ligi. Koji se vrag događa?

Jednostavno je. Trebate pogoditi samo svaku treću tricu da biste postigli jednako poena kao da pogađate svaki drugi šut ispod linije za 3. Uz visok ritam utakmice, izvlačenje krilnog centra izvan reketa i stvaranje prostora za ulaze koji prisiljavaju obranu da se rotira i na kraju ostavi otvorenog čovjeka na šutu za tri, uz bolju tranziciju i bolji protok lopte, dobar dio tih trica nije branjen. Postotci idu na gore. Treneri još uvijek nisu smislili način da zaustave šuterske ekipe. Broj poena ide gore. Igra se atraktivno. Trice su otvorile sve. Više se nitko ne pita može li se vanjskim šutom doći do naslova – zadnja dva prvaka, i Warriorsi i Cavaliersi, bili su šuterske ekipe. Samo što je način na koji su dolazili do trica bio različit.

Zašto onda Rocketsa nema u toj priči? Kad uzimaju toliko puno šuteva, zašto onda nisu u vrhu, zašto onda nisu u priči za naslov? U zadnjih pet godina čak su četiri puta bili prvi u ligi po broju ispaljenih trica, samo su ih Warriorsi prešišali prošle godine i ostavili ih na drugom mjestu. Kako to da Houston nije tako dobar?

Najlakše i najpravednije bilo bi okriviti njihovu obranu.

Rocketsi su na toj strani terena beskorisni kao krevet od čavala na orgijama. Stvari su se dodatno pogoršale otkako ih je preuzeo poznati ofenzivni mag Mike D’Antoni, koji je obranu uvijek tretirao kao posao u petak popodne – dakle, nešto što se po defaultu preskače. Nije da je i prije bilo bolje, no sada su stvari dodatno eskalirale. Mentalni propusti Jamesa Hardena postali su internet meme, a iako su i dalje prisutni, kao plod Hardenove kurcobolje i velikog umora jer praktički sam nosi ekipu na drugom kraju terena, njihovi problemi su puno veći od jednog igrača.

Dapače, Hardena se može ismijavati zbog povremenog retajnog propusta, no bradonja je ove sezone igrao pristojnu obranu, nešto bolju od prosjeka lige. Problem je što se isto može reći za samo trojicu igrača u momčadi Rocketsa – Clinta Capellu, Pata Beverlyja i standardno dobrog Trevora Arizu. Ostatak momčadi varirao je od lošeg (Nene, Dekker, Trezl) preko dna (Gordon, Anderson, Ennis) do duplog dna (Brown, Wiltjer). Rocketsi jednostavno nemaju defenzivne igrače, nisu ih imali godinama, a još manje imaju sistem koji ih može sakriti. Problem je što su i u napadu loše posloženi.

Najveći grijeh Daryla Moreya je što je davnih dana shvatio koliko su trice i brza igra važni za modernu košarku. “Obrane su postale sofisticiranije. Ne možete svladati obrane Toma Thibodeaua i Jeffa Van Gundyja u punom napadu jer su predobro dizajnirane, trebate ih riješiti u tranziciji želite li pobjeđivati”, tvrdio je Dork Elvis još 2009. godine. Shvatio je problem, ali nije napravio ništa da ga riješi. U svom pokušaju da se dokopa superstara gomilao je igrače s povoljnim ugovorima, no nije vodio računa kako mu se uklapaju u momčad. Rocketsi su postali tricaška ekipa koja ne igra obranu, a u momčadi praktički nisu imali dva poštena tricaša!

Kao da shvatite da je savršen oblik kugla i onda u njega na silu pokušate ugurati kocku, poput djeteta s onim drvenim igračkama u vrtiću.

Jams Harden

U zadnjih pet godina Rocketsi su pet puta bili prvi i jednom drugi po broju ispaljenih trica. Taj dio smo apsolvirali. Tražite odgovor zašto nisu contenderi? Ne samo radi obrane. U tih pet godina nijednom nisu bili u vrhu lige po postotku šuta za tri. To je razlog zašto su Warriorsi percipirani kao šuterska ekipa, i zašto su Cavaliersi to lani postali tijekom playoffa. Ne samo zato jer pucaju više vanjskih šuteva nego što Riley Reid obradi tipova tijekom jednog snimanja, već zato što pogađaju. U tih su pet godina Rocketsi jednom bili osmi, pa 15., 14. i 19., a ove se godine drže na petom mjestu po postotku šuta za tri. To je razlog zašto imaju dobar skor. Stvari su krenule na bolje. Moreyeva škvadra uzela je onu kocku i polako je počela uobličavati u kuglu.

D’Antonijev dolazak na klupu definitivno je pomogao momčadi. Čuveni Pringles je i dalje majstor brze igre koja rezultira tricama, igre na kojoj je bazirao svoje slavne 7 seconds or less Sunse.

Morey se tijekom ljeta riješio nekih nepotrebnih igrača, poput Dwighta Howarda koji se stilom igre i ponašanjem nikada nije uklopio u ono što Rocketsi pokušavaju raditi (a njegovi superstar dani su davno završeni), te je doveo par igrača koji su se sjajno uklopili u sustav – prije svih prototipnu stretch četvorku Ryana Andersona te Erica Gordona, njegovog suigrača iz New Orleansa kojemu je trebala promjena sredine i sezona bez ozljede kako bi opet postao izvrstan igrač kakav je nekoć bio. Uz Arizu i Hardena, oni su postali okosnica tricaškog napada Rocketsa, svojevrsni Bomb Brothers od kojih nijedan ne šutira manje od šest trica po tekmi.

Harden je jedini čija je efikasnost upitna, no čak ni njegovih 35 posto šuta za tri nisu grozni, a pokoja nerezonska trica preko ruke mu se da oprostiti čisto zbog svega ostalog što radi za ekipu. Njegovi prodori, ulazi i finte toliko izbezumljuju suparničke obrane da je konstantno netko od suigrača otvoren na šutu, a Harden ih ove godine pronalazi kao od šale. Bradonja je prvi čovjek lige po broju asistencija. Kada sve ide kao po špagi, igra Houstona podsjeća na lijepu muziku.

Rocketsi su polako od avangarde postali ekipa čiji stil igre polako ulazi u mainstream. Još uvijek su malo out there, ali ne toliko kao prošlih godina. Eliminirali su glavninu neslušljivih segmenata iz repertoara i zadržali one najzanimljivije, a iako još uvijek nisu spremni zasjesti na vrhove top ljestvica, puno su bliže tome da pišu pop hitove a ne eksperimentalu. Daryl Morey još uvijek nije ulovio svog drugog superstara, ali konačno se čini da ima ekipu stvorenu za sadašnjost, a ne za neku fiktivnu budućnost.