Russellova ostavština nije, doduše, opipljiva poput one današnjih velikana. Kako idemo dalje u povijest, tako se mitologija i stvarnost tim više miješaju sve dok ne postanu nerazlučive. Svjedočiti karijerama LeBrona Jamesa ili Kobea Bryanta bilo je kudikamo lakše nego karijerama Michaela Jordana, Larryja Birda i Magica Johnsona, a opet smo imali znatno dublji uvid u njihove karijere nego u one Wilta Chamberlaina i Billa Russella. Kad pričamo o njegovoj karijeri, često pričamo o golim brojkama: 11 naslova u 13 godina, 12 All-Star nastupa, pet MVP nagrada, dva sveučilišna naslova, jedno olimpijsko zlato. Russellova košarkaška ostavština je prvenstveno ostavština pobjednika i dobar dio priča o njemu se ispreda kroz tu prizmu, dok se zanemaruju njegove košarkaške sposobnosti čisto zbog toga što je velik dio ljudi koji su njima izravno svjedočili danas u grobu.

To je otvorilo prostor velikoj skupini nadmenih mladića, bilo onih s imenom poput JJ Redicka, ili anonimnih na javnim prostorima poput Reddita, da bacaju ljagu na čitavu generaciju igrača koji su igrali košarku u 1950-ima i 1960-ima, obezvrijeđujući njihova dostignuća jer im se konkurencija sastojala od “vatrogasaca i vodoinstalatera”. Takvo miopijsko gledanje na igrače iz prošlosti rezervirano je samo za košarku; baseball i dalje slavi Willieja Maysa, Hanka Aarona, Boba Gibsona i Sandyja Koufaxa kao najveće od najvećih, isto vrijedi i za Dicka Butkusa, Johhnyja Unitasa, Deacona Jonesa i Jima Browna u NFL-u, a da ne pričamo o Peléu, Puskásu, Charltonu, Jašinu, Bestu, Garrinchi i Eusebiju, koje se ne promatra kao pionire sporta nego kao velikane koji stoje rame uz rame uz suvremene zvijezde.

Bio je nevjerojatan sportaš, vrhunski košarkaš i bio bi nevjerojatan u bilo kojoj eri

Russell i njegovi suvremenici zaslužuju isto. Nitko nije lud da tvrdi kako bi svi ti igrači, transportirani kroz vrijeme, danas mogli igrati na razini na kojoj su igrali 1950-ih i 1960-ih, ali isto tako je suludo osporavati njihov talent i konkurenciju protiv koje su igrali. Svjesni smo toga da nisu imali iste financijske i infrastrukturne uvjete za razvoj svog talenta kao dabašnji sportaši. Košarkaši su na utakmice putovali vlakom, igrali su u platnenim patikama i bili su plaćeni toliko mizerno da su preko ljeta morali raditi kao vatrogasci, vodoinstalateri i prodavači rabljenih auta, ali već krajem 1950-ih, kada je srušena rasna barijera, sve ove priče koje baljezgaju Redick i njemu slični prestale su sa sobom nositi istinu. Konkurencija se zaoštrila, u ligu je ušlo jako puno hiperatletičnih igrača koji su se na sveučilištu ozbiljno bavili atletikom, a igra se uvelike preselila iznad obruča.

Baš kao što su Pele i Brown i Mays kanonizirani bez zadrške, to zaslužuju i košarkaši. Dok slavimo ostavštinu pokojnog Russella taj će tabor nakratko ušutjeti, ali kad-tad ćemo opet biti prisiljeni slušati njihova trabunjanja.

Russell je bio sjajan igrač i bio bi sjajan igrač u bilo kojoj eri. Premda je gotovo nemoguće doći do snimki njegovih utakmica, pogotovo kompletnih, uspio sam odgledati desetak sati njegove igre — ne highlighta, nego isječaka iz utakmica koji su trajali po četvrtinu ili više, uglavnom iz doigravanja. U napadu je bio sirov, iskrivljenog skok-šuta i bazičnog driblinga, ali uspijevao je biti efikasan zahvaljujući kvalitetnom horoku koji je na trenutke izgledao bizarno zbog njegove tendencije da ispruži ruku maksimalno od svog tijela kako bi spriječio moguće blokade. Ofenzivni skokovi i pospremanje otpadaka također su pomogli, baš kao i sjajno istrčavanje kontri koje je često započinjao izvrsnim outlet pasovima.

U obrani je bio zvijer. Niži od većine tadašnjih centara, koristio je svoju pokretljivost i inteligenciju kako bi zatvorio snažnije igrače, dok je u help obrani izgledao kao kombinacija Draymonda Greena i Dennisa Rodmana iz dana u Detroitu, pravovremen, odlučan, brz, skočan. Dominantan. Blokirao je ljude kontrolirano i pametno, zadržavajući loptu u posjedu kako bi lansirao kontru umjesto da je nabije na tribine, a velik dio njegova uspjeha proizlazio je iz pripreme koja mu je omogućavala da uvijek bude pola koraka ispred svojih suparnika. Ubijao je ljude brzinom — kako tijela, tako i misli.

“Walt Bellamy bio je sjajan igrač. Bio je viši i jači od mene i znao sam da nemam šanse protiv njega u postu. Radio sam kao pas da mu onemogućim primanje lopte. Ubijao sam se kako bih spriječio da lopta završi u njegovim rukama. Nakon nekog vremena dobacio sam mu ‘Šta je, Walt, ovi tvoji ti ne dodaju loptu. Odgovorio je ‘Da, stvarno ne dodaju starom Waltu.’ U tom je trenutku on počeo zamjerati suigračima i mi smo pobjedili”, objasnio je jednom.

Čovjek je znao iskoristiti svaku manu svojih suparnika — ne samo fizičku, već i osobnu. Pobjeđivao je stalno Chamberlaina, s kojim se nije mogao mjeriti po sirovom talentu, jer bi ga uhvatio u trapulu ega. Pustio bi ga da nabija statistiku, što bi isključilo ostatak momčadi iz igre, ionako frustriran Wiltovom sebičnošću. Dopustio bi mu da poentira cijelo vrijeme na isti način, a onda bi mu u završnici dvaput blokirao horok koji je prije toga pogodio osam od 10 puta, jer je točno znao da će Wilt posegnuti za oružjem koje je dotad funkcioniralo. Igrao je 22 utakmice u karijeri u kojima je pobjednik uzimao sve, 10 od njih bile su sedme utakmice. Dobio je sve 22.

Već u prvom playoffu 1957. protiv brutalne ekipe St. Louisa — imala je petoricu budućih Hall of Famera, uključujući Boba Pettita — Russell je pokazao tko je.

U finišu sedme utakmice Kelti su gubili dva razlike. Russell je primio loptu na laktu i kroz dribling položio. No, Hawksi su brzinski izveli loptu i Jack Coleman je jurio sam prema košu, ostavljajući Toma Heinshona iza sebe. Krenuo je na polaganje, ali Russell mu je uletio s leđa i blokirao ga na obruču, osiguravajući Keltima dvostruki produžetak u kojem su konačno slavili. Sljedeće godine Hawksi su uzeli naslov nakon što su Kelti ispali od Sixersa Paula Arizina, a onda su uzeli osam naslova zaredom. Osam.

Mnogi su Russellove uspjehe pokušali pripisati fantastičnoj momčadi u kojoj je igrao i, premda nema sumnje da su Kelti tih godina bili puni sjajnih igrača i budućih Hall of Famera, on je bio jedina konstanta u svih 11 naslova. Boston je u 48 utakmica regularne sezone koje je propustio kroz svoju karijeru imao omjer 24–24 (8–16 nakon rookie sezone), što ne treba čuditi uzmete li u obzir da su Kelti u tom periodu bili momčad koja se prvenstveno oslanjala na brutalnu, zagušujuću obranu i brzu tranziciju. Bez njega obrana je izgledala rasklimano, a samim time tranzicija nije mogla ni funkcionirati.

Russell je svoje suigrače činio boljima, kreirao je hrpetinu laganih poena svojim outlet dodavanjima, uzimajući najčešće ulogu treće ili čak četvrte napadačke opcije, ovisno o suparniku s kojim je imao posla.

“Za mene je najljepša stvar koju možete vidjeti grupa ljudi koja koordinira svoj trud prema zajedničkom cilju, u kojoj pojedinci naizmjence nameću svoju volju i podređuju se kolektivu kako bi se uklopili u tim. Pokušao sam tako igrati, svi smo pokušali tako igrati, i u tome smo uspjeli”, objasnio je Russell, koji je za sebe tvrdio da itekako ima velik ego, ali ga je pokušavao i uspijevao kontrolirati kako ne bi preuzeo konce njegova života.

Celticsi su bili momčad jer je njihov najbolji igrač igrao momčadski. Russell je imao trenutaka u kojima je stavljao čitavu ekipu na svoja leđa, kao u sedmoj utakmici finala 1962., kad je zabio 30 poena uz 40 skokova i zadržao Elgina Baylora na 33 posto šuta; ili 1969., kada je kao trener-igrač predvodio bezube, ostarjele Kelte u kojima je samo John Havlicek bio na vrhuncu svojih moći do posljednjeg naslova protiv terceta Baylor — West — Chamberlain koji je dominirao regularnom sezonom. Bio je nevjerojatan sportaš, vrhunski košarkaš i nevjerojatan skakč u vis, i bio bi nevjerojatan u bilo kojoj eri.

Šteta što je igrao u onoj kojoj je igrao. Ne zbog toga jer danas razno-razni klipani dovode u pitanje njegove zasluge, nego zato što mu grad kojeg je proslavio nije iskazao ljubav i poštovanje koje je zaslužio.

Russell je rođen na dubokom jugu u Louisiani, za vrijeme rasne segregacije u kojoj je još kao dijete tretiran kao građanin drugog reda. Kao dijete se preselio u Kalifornij,u u kojoj je rasizam bio ušminkaniji, ali je svejedno ostavljao dubok trag na psihu mladog Russella. Mogu pop pjesnici pisati pjesme o snazi ljubavi koliko god žele, ali ništa ne oblikuje čovjeka kao poniženje i kao gubitak. Mladi Russell ih je pretrpio puno, jako puno, a najveći gubitak bila je smrt majke kada mu je bilo samo 12 godina. Koliko god empatije imali, mislim da ne možete istinski znati kakve osjećaje određene stvari izazivaju ako ih niste sami prošli. Poniženje zbog siromaštva ili zbog tjelesnih karakteristika, strah od bombi koje padaju na vaš grad, smrt dragih osoba u formativnoj dobi. Rasizam.

Poniženja koje je Russell pretrpio tijekom svog odrastanja, koja je trpio i kao zvijezda Celticsa vrijeđan po rasnoj osnovi na svakoj utakmici, izopćen od ostatka momčadi u restoranima tijekom turneja na jugu, oblikovala su njegov odnos prema gradu u kojem je rasna netrpeljivost dosegla svoj vrhunac tijekom burnih 1960-ih. Russell je zahtijevao da ga se tretira kao čovjeka, dok ga je publika u najbolju ruku tretirala kao zabavljača, kao stvar koja je tu za njihovu razonodu. To ga je natjeralo da bude povučen i ponosit, da ne potpisuje autograme i da čitav grad drži na distanci dok je sam sudjelovao u borbi za rasnu jednakost, uključujući i Marš na Washington kada je odbio biti na pozornici za vrijeme “I have a dream” govora Martina Luthera Kinga, jer je smatrao da ima zaslužnijih od njega da se na njoj nađu.

Tijekom svih godina u kojima je donosio slavu Celticsima, Russell je konstantno primao prijetnje smrću, ali kulminacija njegovog ne-odnosa sa gradom dogodila se u Readingu, gradiću desetak kilometara udaljenom od središta Bostona u kojem je živio. Predstavnici Readinga održali su večer njemu u čast, obasipajući ga počastima, što je Russella dirnulo. Bijeli ljudi koji su ga prihvatili kao ravnopravnu osobu, to je nešto što nije doživljavao izvan okvira momčadi. Russell se rasplakao i rekao kako želi provesti ostatak života u Readingu, ali kada je nakon par dana krenuo tražiti veću kuću da bi je kupio, susjedi su počeli pisati peticije kako bi ga se u tome onemogućilo.

Unatoč netrpeljivosti, Russell je nastavio živjeti u okolici Bostona, a svaki puta kada bi krenuo na gostovanje, ljudi su provaljivali u dvorište u kojem je živjela njegova obitelj, bacajući smeće iz kanti po prilazu. Teror je dosegao svoj vrhunac kada su nepoznati počinitelji provalili u njihovu kuću, išarali zidove, polomili većinu trofeja koje je Russell osvojio i naposlijetku defecirali u krevet bračnog para. Kako da se čovjek onda ne drži na distanci kada je doslovno okružen govnima.

Takva poniženja rezultirala su Russellovim zahtjevom da se ceremonija umirovljenja njegovog dresa održi bez prisustva publike, što je dodatno potenciralo percepciju centra Kelta kao arogantnog, umišljenog igrača, ali stvarnost je bila potpuno drugačija.

Rijetko koja zvijezda je bila tako darežljiva i skromna, tako podređena momčadi kao Bill Russell. Nije bilo suigrača koji o njemu nije imao samo riječi hvale, dok su i njegovi najveći rivali, poput Chamberlaina, izvan terena bili njegovi prijatelji. Naoružan smijehom koji je tjerao u smijeh i inteligencijom koju je izbrusio provodeći dane u knjižnici u Oaklandu, Russell je stjecao prijatelje gdje god je stigao, često napominjući kako je osvojio 11 naslova, ali je osvojio puno, puno više prijatelja, što je puno važnija nagrada. Svjedoče o tome mnogobrojni postovi na društvenim mrežama povodom njegove smrti — od Kareema Abdul-Jabbara i Boba Cousyja preko Michalea Jordana i Charlesa Barkleyja do Shaquillea O’Neala i Stepha Curryja — koji prvenstveno ističu njegovu čovječnost.

Kada gledate intervjue s njim i čitate isječke iz njegovih autobiografija, dobi ate sliku kompleksnog čovjeka. Sliku vrhunskog sportaša kojem je kolektiv značio više od individualnih nagrada, kojemu je bilo dovoljno stalo do pobjeda da je povraćao prije svake utakmice, a opet se nije smatrao samo košarkašem, napominjući da je to samo njegov posao, a ne ono što uistinu jest.

Sliku samopouzdanog sportaša koji je nosio crno odijelo kad je dolazio na utakmice jer je “poput pogrebnika dolazio pokopati svoje protivnike”, ali koji je uvijek imao riječi hvale za tuđi talent i koji je godinama nakon umirovljenja slavio svaku novu zvijezdu koja se ukazala na NBA nebu. Sliku duboko povrijeđene osobe koja je svoja poniženja pretvorila u energiju za pozitivne pomake u društvu i koja se na kraju konačno pomirila s Bostonom, uvelike promijenjenim i zbog njegova djelovanja.

Otišao je Bill Russell i to me čini tužnim.

Ne na duboko osobnoj razini, jer čovjeka nisam poznavao izvan okvira njegovih riječi i riječi koje su drugi izgovarali o njemu, već na razini rezerviranoj za javne ličnosti koje cijenite. Žao mi je što nemamo više snimki njegove igre kako bi i nove generacije odale počast veličini, kao što se to radi u drugim sportovima. Žao mi je što ga više nećemo gledati, sijedog i krakatog, na dodjeli trofeja MVP-ju finala koji nosi njegovo ime. Tužan sam jer ne mogu napisati tekst koji bi uspješno prikazao njegov značaj i veličinu jer em niti sam dovoljno dobar pisac, em nitko nema vremena čitati članak od 30.000 riječi.

S obzirom na ono što znam o njemu, sumnjam da bi mi stari Bill to zamjerio. Zaželit ću mu na stoga laku noć, i pustiti si snimku njegovog smijeha u slušalice kako bi me podsjetio kako život čovjeka kojeg nikada niste upoznali može ostaviti trag u vašem.