Teško je odvratiti pogled s mjesta nesreće. Ne mislim pri tom na grozne udese koji svojim grozomornim prikazom lomljivosti ljudskog tijela izvlače empatiju kod svih osim kod najokorjelijih sociopata, već na nesreće vulgaris. Naletite li na BMW koji je pokupio prometni znak ili Audi koji se nasadio na stupić trotoara, naravno da ćete gledati, onako, u prolazu. Ta ljudska kurjožastost jedini je razlog kojim si mogu objasniti zašto, pobogu, tu i tamo pogledam Detroit Pistonse.
Doduše, njih iz kategorije lančanog sudara s 20 poginulih u kategoriju lakšeg fender bendera gura samo činjenica što se radi o košarci, a ne o nečemu za život pretjerano važnom (bar ne normalnim ljudima). Jer Pistonsi su, u košarkaškim okvirima, dosad izgledali kao katastrofa u rangu potonuća Titanica, erupcije Vezuva kod Pompeja ili Černobila. Pistonsi su sinoćnjim porazom od Netsa ušli u povijest te sad drže rekord za najviše uzastopnih poraza (27) u jednoj sezoni. Izgube li još jednu utakmicu, izjednačit će rekord za najviše uzastopnih poraza uopće koji trenutno drže Philadelphia 76ers — oni su u sezonama 2014./15. i 2015./16 izgubili 28 zaredom.* Zvuči užasno jer jest užasno.
*Po meni ovaj skor ne bi trebao postojati, jer NBA momčadi prolaze kroz velike promjene od sezone do sezone i premda se radi o istoj franšizi, ne radi se o istoj momčadi koja je rekord postavila. Ali ajde, što ćemo s tim jadnim Amerima i njihovim rekordima, eno ih tamo.
Njihov užasavajući skor još je grozniji kad ga stavimo u povijesni okvir. Samo su četiri ekipe završile sezonu ispod 10 pobjeda: Bobcats 201./12. (sedam pobjeda), Grizzlies 98./99. (osam), Clippers 98./99. (devet) i 76ers 1972./73. (devet). No i Charlotte, i Vancouver i Los Angeles moramo diskvalificirati iz ove rasprave budući da su sve tri ekipe igrale skraćene sezone zbog lockouta, pa su Bobcats odigrali 66 utakmica, a Grizzlies i Clippers samo 50.
Monty Williams pomogao je Sunsima ući u NBA finale, a sada je predmet sprdnje u čitavoj ligi, ali dojam je da ga nije briga. Za Pistonse ga sigurno nije briga
Jedina momčad koja je išla ispod 10 pobjeda u sezoni tako ostaju Sixersi s početka 1970-ih koji su ostali bez Billyja Cunninghama, ljevorukog krilnog igrača s četiri izbora u All-NBA momčadi i člana Kuće slavnih koji je te sezone otišao igrati za Carolina Cougars, ekipu pod vodstvom mladog Larryja Browna, trenera koji je kasnije uzeo naslov s Pistonsima 2004. Te je Sixerse je napustio i Hall of Fame trener Jack Ramsey te su ostali bez ijednog ozbiljnog igrača, budući da je trostruki All-Star Tom Van Arsdale zbog ozljede odigrao samo 30 utakmica. Pogledajte njihov roster i vidjet ćete hrpetinu no-name igrača, ali čak je i tako kriminalna ekipa dogurala do 11 posto pobjeda.
Ovi naši Pistonsi, čije utakmice je CIA planirala koristiti za mučenje zarobljenika prije nego što su ondje shvatili da je takva okrutnost zabranjena Ženevskom konvencijom*, trenutno su ispod sedam posto pobjeda, što bi na 82 utakmice rezultiralo sezonom od pet ili šest pobjeda. Nikad nismo gledali tako lošu košarku.
*Šalim se, kao da je CIA-u ikad bilo briga za Ženevsku konvenciju i međunarodno pravo generalno.
Ono što zabrinjava je to što Pistonsi po talentu nisu toliko jadni.
“Mi nismo 2-26 loši, nema šanse”, rekao je potpuno slomljeni Cade Cunningham na konferenciji za medije nakon poraza od Jazzove rezervne momčadi koja bi imala problema ući u playoff u ABA ligi. Tragedija je u tome što je u pravu.
Kad bacite oko na spomenute ekipe, vidjet ćete ili potpuno odsustvo talenta ili igrače koji su bili ili premladi ili prestari ili preozlijeđeni da bi bili faktor. U Bobcatsima je prvi strijelac momčadi bio Gerald Henderson, koji je zabijao 15 poena po utakmici. Grizzliesi su imali Shareefa Abdul-Raheema i Mikea Bibbyja, obojicu na početku karijere, i hrpetinu igrača koji su nakon četiri-pet sezona bili izvan lige. Clipperse su nosili Maurice Taylor i Lamond Murray. Tko? Upravo tako. Za razliku od tih ekipa, Pistonsi djeluju kao da imaju štofa. Imaju talenta. Većinu ga treba oblikovati, to nije sporno, ali kvragu, ima ga.
Cunningham* možda nikad neće biti vođa ekipe i All-NBA igrač, ali u njegovoj igri već se vide naznake budućeg rubnog All-Stara. To možda nije ono što su Pistonsi željeli — Cunningham je pokazao da se nekih mana ne može rješiti, da prečesto upada u crne rupe na oba kraja terena i da ima problem s čitanjem igre i donošenjem odluka, ali isto tako izgleda kao prototipičan NBA scorer sa svih razina igre. Jest, trica mu je bila komatozna otkako je došao u ligu, ali ne vidim neki problem u njegovoj mehanici šuta koliko u obrani koju suparnici igraju na njemu.
*Cunningham je sinoć zabio 42 poena i tako došao do svoje 10. utakmice u kojoj je zabio najmanje 30. Svih 10 je izgubio. Nitko u povijesti nije imao takav niz na otvaranju karijere.
On šutira 40 posto na otvorenim tricama i to nije idealno, ali nije ni loše, samo je problem u tome što su one rijetke, jer suparnici protiv Pistonsa ne moraju pokrivati niz šutera, pa mogu pomagati sa svih strana bez straha da će biti kažnjeni. U čitavoj ligi samo je Luka Dončić igrač kojeg suparnici više blitzaju u pick and rollu. Cunningham je ovome pokušavao doskočiti proslijeđivanjem lopte, ali budući da Detroit često igra s trojicom ili četvoricom ne-šutera, od toga nije bilo nikakve koristi. U kritičnoj fazi razvoja Cunningham tako stječe loše navike koje bi mu se mogle obiti o glavu, što je prava šteta jer ima potencijala za puno više.
Ima ga i Isiah Stewart, igrač kakvog bi svaki trener poželio za sebe. Beef Stew nije samo tip koji odrađuje prljavi posao; on je tip koji voli odrađivati prljavi posao. Koji voli postavljati pickove, graditi skokove za druge, hrvati se pod obručem i istrčavati tranziciju u oba smjera. No, u Pistonsima je prečesto prisiljen igrati izvan reketa budući da nitko drugi ne može zabiti tricu, što ga gura izvan pozicija u kojima može zgrabiti skok u napadu i osigurati jeftine poene. Prije samo dvije sezone Stewart je imao preko tri skoka u napadu po utakmici, iako je igrao 25 minuta po susretu; ove sezone ima 1,8, iako igra pet minuta više. Izvan pozicije, kao i svi u ovoj momčadi.
Zbunjujuće je gledati rotacije Pistonsa. One se kose sa svime što znamo o suvremenoj košarci. Na parketu često imaju četvoricu ne-šutera, iako se ozdravljenjem Bojana Bogdanovića to donekle promijenilo, ali i Orlando često zna igrati sa trojicom ili četvoricom igrača koji ne znaju što je trica. No, Orlando je druga momčad lige po broju iznuđenih slobodnih bacanja, što samo znači da na drugačiji način dolazi do visokog stupnja realizacije, dok je Detroit tek 19. u toj statistici. Nema igre koja bi otvorila Pistonse.
Jalen Duren zabijao je 71 posto šuteva na obruču, pa je ispao iz rotacije, pa se vratio i igrao jednu utakmicu 30, samo da bi u drugoj igrao 17 minuta. Marcus Sasser je 8. studenog zabio 26 poena Bucksima u samo 28 minuta igre, u 17 utakmica nakon toga samo je još jednom igrao 28 minuta ili više. Jaden Ivey, koji na trenutke izgleda kao prototip modernog NBA beka, oscilira u minutaži i ulozi još i više nego Sasser. Isto vrijedi i za Ausara Thompsona, koji ima jako puno mana u napadu, ali je jedan od defenzivno najnadarenijih igrača koje sam ikad vidio, i kojemu se treba pružiti prilika da griješi, ali unutar smislenog sustava.
Umjesto talentirane mladosti šansu dobivaju veterani poput Aleca Burksa, koji je ok lik za pokrpati 15 minuta u dobroj momčadi, ali koji nema što uzimati minute nadarenim mladićima. Zašto Killian Hayes i dalje igra playa, kada je više stotina puta pokazao da nema kapacitet za tu poziciju? Zašto Marvin Bagley i dalje dobiva šansu, iako nema što raditi na parketu dulje od 10 minuta s ovakvim rosterom? Zašto James Wiseman nije napravio ni koračić naprijed otkako je došao u Detroit? Rekao bih da u čitavom NBA-u nema izgubljenijeg tipa od Wisemana, igrača koji izgleda kao prototip svih onih ljudi koji košarku igraju zato što su usklađeni za svoju iznadprosječnu visinu, a ne zato jer je vole. No, to bi bilo pogrešno. Zato što postoji čovjek koji je izgubljeniji.
Njegovo ime je Monty Williams.
Čovjek koji je pomogao Sunsima ući u NBA finale sada je predmet sprdnje u čitavoj ligi, ali dojam je da ga nije briga. Za Pistonse ga sigurno nije briga. Ovakvu količinu nebrige na istaknutoj NBA poziciji nisam vidio otkako je Phil Jackson došao u Knickse, pokupio lovu igrajući se njihova GM-a, provodio većinu vremena na golf terenima i brzinski se pokupio.
Williams je i sam rekao da mu je primarna motivacija za dolazak u Detroit novac — vlasnik Pistonsa Tom Goren pljunuo je 78 milijuna dolara na šest godina za njegove usluge. Da nije, nema šanse da bi Monty došao u Detroit. Trener s njegovom reputacijom nema nikakve želje odgajati golobrade klince — zašto bi, gospodinu je to ispod časti. Cunningham je nakon već spomenutog poraza od Utaha rekao da problemi nisu do sistema već do egzekucije, ali zašto je egzekucija toliki problem, pogotovo protiv ekipa koje su talentom inferiorne ili bar na istoj razini s Pistonsima?
Zašto se konstantno igra s dvojicom visokih, od kojih jedan često ne može zatvoriti skok? Zašto se rotacijama kreiraju mismatchevi? Zašto Pistonsi nemaju hijerarhiju u momčadi ni nakon 30 odigranih utakmica? Zašto imaju jednu jedinu petorku koja je odigrala 100 minuta ove sezone dok najviše korištene petorke drugih ekipa imaju duplo ili triput više? Zašto ta petorka ima četvoricu ne-šutera, zašto je predvodi Hayes i zašto ima net rating od -10,1? Zašto nema filozofije igre, sistema, smisla?! ZAŠTO SU OVAKO LOŠI, NE BI SMJELI BITI OVAKO LOŠI?!??!?!
Nije da me je pretjerano briga za njihove rezultate, ali strah me je da će upropastiti Iveya, Cadea, Durena, Beef Stewa i predragog, predobrog, prenajboljeg Ausara, a ja želim da liga ima što više dobrih igrača, pogotovo mladih igrača koji podižu basket na višu razinu. Kad vidim što je ove godine napravio Orlando ili kako je rasla Oklahoma, nije mi jasno zašto Detroit ne bi mogao biti na toj razini, ili stepenicu ispod.
Imaju igrače. Treba ih uobličiti. Monty Williams ih je uobličio u lančani sudar i imam dojam da želi dobiti otkaz samo kako bi zadržao lovu. Goren ih je doveo na rub propasti. Navijači nažalost ne mogu smijeniti trenera niti natjerati vlasnika da proda franšizu. Bojim se da bi se mogli upisati u povijest i postati druga ekipa ikad koja je sezonu od 82 utakmice završila ispod 10 pobjeda. Što je prava šteta. Ovi mladići zaslužuju bolje. Monty ih je izdao. Ne bi mu bio prvi put da baca svoje igrače pod autobus.
