Obline blještavog kroma luksuznog automobila. Gepard u trku. Po mjeri skrojeno odijelo. Klizački par u savršenoj sinkronizaciji. Pitagorin teorem. Kada kažete elegancija, to su stvari koji će različitim ljudima pasti na pamet. Ljepota koja je istodobno efikasna i jednostavna i koju krasi gracioznost i elegancija često mi je dosadna jer podrazumijeva prihvaćanje određenih etabliranih paramatera estetike. Ona je predvidljiva i tradicionalna, ugodna i sigurna i često svrha samoj sebi, sposobna maskirati privlačnost u dubinu koja ne postoji. I zbog toga me ne zanima baš previše. Osim u momčadskim sportovima.
Zato što u sportu vaši protivnici imaju cilj oduzeti vam bilo kakva efikasna i jednostavna rješenja. Postoji više načina kako im doskočiti, ali oni rijetko uključuju eleganciju. Čak i kad je ostvarite — bilo kroz individualnu kvalitetu, bilo kroz međuigru unutar pomno dizajniranog sustava — suparnici će se prilagoditi i od elegancije ostat će samo natruhe. Osim ako niste jako, jako, jako, redikulozno dobri.
Kao, recimo, Kevin Durant.
Omrznuti NBA zlikovac još se prošle godine prestao boriti protiv percepcije javnosti i u potpunosti prigrlio ulogu kečerskog heela. Bilo da je to napravio unutar okvira osobnog rasta zbog kojeg je konačno shvatio da je mišljenje drugih nebitna stvar, ili iz instinkta za preživljavanje koji se morao aktivirati kad je prešao iz jedne supermomčadi u drugu, čime je opet nacrtao ogromnu metu na svoja leđa, i nije bogznakako bitno. Ono što jest bitno je da mu je to, između ostalog, omogućilo da igra najbolju košarku svoje karijere.
Njegova je košarka precizna i raspojasana, poput plesa koji izgleda divlje i sumanuto, a zapravo je sačinjen od niza određenih, efikasnih, pomno uvježbanih koraka
Ne kažem to olako. Znam kakav je igrač Durant bio ranije u svojoj karijeri. Bio je nesumnjivo brži, i u tranziciji i u halfcourtu. Ozljeda Ahilove tetive u kombinaciji s godinama pojela je tu eksploziju prvog koraka, ali za njegovu igru ona nije ni bitna. Iz mladosti je zadržao ono što ga je u startu učinilo zvijezdom: brzinu donošenja ispravnih odluka. Durant je u međuvrenu nadogradio sve svoje vještine, i napadačke i obrambene, te ih oplemenio fokusom koji mu je nedostajao u Oklahomi i Oaklandu, gdje je često izgledao kao da mu je na parketu važnije pokazati tko je alfa, a ne pobjeđivati.
U ovakvom izdanju, on je najbolji igrač lige. Svaka čast Nikoli Jokiću, Joelu Embiidu i Giannisu Antetokounmpou, sva trojica imaju pravo ući u ring u borbi za tu titulu, ali za mene je Durant milimetar ispred svih. Njegovi Netsi, osakaćeni ozljedama i Kyriejevim eskapadama, bili su na pola pobjede od prvog mjesta Istoka prije nego što se ozlijedio. Nakon što mu je nastradalo koljeno, pali su na osmo mjesto konferencije.
Bez KD-ja, bez obzira tko igrao, upisali su osam pobjeda i 19 poraza, odnosno 30 posto pobjeda, što bi ih po omjeru stavilo na istu razinu s Thunderom — dakle, među pet najlošijih ekipa u ligi. S njim u petorci Netsi su na 66 posto pobjeda — dakle, pola utakmice iznad Miamija i u top 4 momčadi u ligi. To je nestvarna razlika i usudio bih se reći kako trenutno u ligi igraju još samo dvojica igrača čije odsustvo ima tako drastičan učinak na učinak svojih ekipa, a to su Jokić i Luka Dončić. Ok, možda ta razlika ne bi bila tako izražena da i James Harden nije imao problema sa zadnjom ložom i da je Kyrie igrao svo vrijeme, ali očito je da je Durant igrač na takvoj razini da može kompenzirati njihov izostanak, što je dokazao i lani u doigravanju kad je praktički sam umalo odvukao momčad u veliko finale.
Rijetki na parketu imaju takvu gravitaciju da njom privlače suparničke igrače koji znaju da ih mogu usporiti samo dupliranjem. Rijetki zahtijevaju takve prilagodbe suparničkih trenera kao Durant, koji je nezaustavljiv u svim aspektima ofenzivne igre, spremniji nego ikad otvarati prostor suigračima i oscilirati po potrebi između frekvencija timskog igrača i hladnog ubojice. Otkako je stigao u Brooklyn, Durant igra i najučinkovitiju košarku karijere te je u 72 utakmice odigrane za Netse gađao preko 52 posto iz polja, nešto što je prije toga napravio samo jednom u sezoni. Iako ove godine zbog različitih faktora nije tako precizan kao lani, on je oličenje pouzdanosti — samo je u sedam utakmica išao ispod 45 posto, uništavajući konkurenciju i na obruču, a pogotovo s poludistance.
No to nije razlog zašto pričam o Kevinu Durantu. Razlog je elegancija.
Fascinantno je gledati utakmicu za utakmicom u kojima mu suparnici pokušavaju oduzeti sva jednostavna i efikasna rješenja samo da bi u konačnici kapitulirali. Durant je stigao do one razine košarkaške egzistencije u kojoj će uvijek doći do svog šuta s pozicije koja mu odgovara. Više mu ne treba prostor za odraz. Tip igra iz telefonske govornice, skučen i stiješnjen, sposoban podići se preko bilo kojeg defenzivca (nedavnoj blokadi Mitchella Robinsona unatoč) i pogoditi. Njegova je košarka satkana od svile i vode. Njegova je košarka precizna i raspojasana, poput kakvog plesa koji izgleda divlje i sumanuto, a zapravo je sačinjen od niza određenih, efikasnih, pomno uvježbanih koraka. Njegova je košarka vrhunac 14 godina osobne evolucije.
Možda je besmisleno pisati o Kevinu Durantu jer postoji 100 razloga zašto možete pisati o njemu i o svih 100 razloga je napisano 100 tekstova. Ljudima ponestaje riječi da opišu njegovu igru. Znam da ih ja nemam dovoljno. Ono što mogu reći je da se, kad ga gledam kako igra, prisjetim sebe kao osmogodišnjaka koji u dvorištu stričeve kuće, okružen ljetnim sumrakom, ubacuje plastičnu loptu u prazan pitar za cvijeće dok se pretvaram da sam Toni Kukoč. U mojoj glavi to je gotovo pa sakralna uspomena, sveta i čista, jer me uvijek podsjeti kako sam se zaljubio u košarku. Nema puno igrača, pogotovo ne suvremenih igrača — ne radi stila igre, nego jer sam, nažalost, prestar za takve stvari — koji su sposobni evocirati taj trenutak. Kevin Durant je jedan od onih kojima to uspijeva.
I to je krajnje subjektivan i sebičan razlog zašto je on za mene trenutno najbolji igrač na svijetu, a vi kako znate i kako vas volja.
