Koga pamtite?
Univerzalni odgovor je — najbolje. Najbolji igrači su oni zbog kojih velika većina ljudi prati sport. Njihova sposobnost da transcendentiraju mogućnosti ljudskog tijela je ono što se nepovratno urezuje u sjećanje u kojem ih stavljamo na pijedestale izgrađene od vještina, rezultata, karizme i velikih trenutaka. Oni su kraljevi sportskog svijeta, a njihove krune su sjećanja, po meni čak i važnija od trofeja, rekorda i medalja. Ako ste ostavili tako dubok trag da vas ljudi pamte godinama nakon što se završili s igrom, znate da ste postigli nešto veliko.
Najbolje pamte svi, ali postoje i druge kategorije koje izazivaju sjećanja i one su ipak osobnije. Netko pamti igrače koji su imali izražen osjećaj za zajebanciju poput Matta Le Tissiera ili Jasona White Chocolate Williamsa. Netko pamti igrače s nevjerojatnim osobinama, poput dalekometnih udaraca Vlatka Đolonge ili zakucavanja Darryla Dawkinsa ili lokalne legende kao što su Pavo Crnac i Darko Nekret-Katić.
No, ja… Ja pamtim igrače uloga. I to one borbene, prgave, dosadne likove koji bi radije umrli nego popustili suparniku, ali i one inteligentne koji su pameću nadmašivali svoje fizičke mane. Moj omiljeni Jugoplastikin igrač nakon Tonija Kukoča? Ante Grgurević, krilni centar koji je nedostatak centimetara kompenzirao borbenošću i savršenim pozicioniranjem koje ga je učinilo vrhunskim skakačem. Moj omiljeni igrač Bullsa nakon Kukoča i Joakima Noaha? Argentinski majstor Andreas Nocioni, koji je bez ikakve sumnje bio klasa u repki, ali u NBA-u je odrađivao jako puno prljavih zadataka u oba smjera. Tony Allen, Boris Diaw, Shane Battier, to su igrači kojima sam se oduvijek divio.
Mogao bih reći kako je on srce ove momčadi, ali to bi bilo em klišeizirano bulažnjenje, em netočno. Caruso je više nadbubrežna žlijezda ovog sastava
Stoga ne treba čuditi što mi je najdraži igrač Bullsa u ovom trenutku, bez ikakvog premca, bez ikakve konkurencije, ćelavi osvetnik Alex Caruso.
Caruso je postao meme još dok je igrao za Lakerse, iz više razloga. Probio se u rotaciju najpopularnije momčadi lige preko dvosmjernog G-League ugovora, što je samo po sebi dovoljno za slavu, ali Caruso tu nije stao. Požrtvovnom i pametnom igrom postao je dio playoff rotacije momčadi koja je osvojila naslov, ali glavni razlog zašto je postao toliko poznat bila su njegova divljačka zakucavanja, najčešće u koprodukciji s LeBronom Jamesom nakon back-cuta, koja su totalno oprečna njegovom fizičkom izgledu.
Za čovjeka koji je nekoć izgledao kao jedan od braće McPoyle iz serije It’s Always Sunny in Philadelphia i koji danas izgleda kao Elmer Fudd u Space Jamu, Caruso kuca više poput nekog iz Monstarsa. Forumi po internetu bili su puni hvale za Carusa, a ona je u sebi uvijek imala dvije komponente — onu iskrenu koja ga je prepoznavala kao kvalitetnog igrača, ali i onu zajebantsku. “Caruso GOAT” bila je sintagma koju ste mogli pročitati nekoliko puta tijekom svake utakmice Lakersa na Redditu, istodobno slaveći igrača, ali i sprdajući se njegovim statusom celebrityja.
Danas, kada čovjek igra za Bullse, ta komponenta zajebancije sve više i više kopni, iako Caruso sve više i više liči na lik iz crtića, a sve manje na košarkaša. Uvelike zato što je čovjek sve bolji i bolji u svom poslu.
Prije tri dana se prvi puta od ljeta vratio u Los Angeles. Vratio se taman u vrijeme kada su Lakersi nanizali nekoliko loših utakmica sa svojim potpuno raspalim i raštimanim rosterom, ali i u vrijeme kada se u medijima pojavio članak o Carusovim pregovorima s franšizom o produljenju ugovora tijekom kojih im je ponudio popriličan popust samo da bi ga oni pustili da ode, birajući radije ugovor koji su ponudili Talenu Hortonu-Tuckeru. Jasno je zašto su Lakersi izabrali THT-a – ima više potencijala od Carusa koji je poznata roba, treba im igrač za budućnost kada ostanu bez LeBrona, a nisu nikako mogli zadržati obojicu obzirom na ogroman luxury tax koji moraju plaćati.
No, već tada je bilo poprilično jasno, a sada je još jasnije, kako je Caruso igrač koji im je puno više omogućavao da pobjeđuju upravo sada, a ne u budućnosti. Jesu li Lakersi napravili potpunu grešku pokazat će vrijeme, ali u ovom trenutku se čini da jesu. Caruso je izgledao sjajno protiv svoje bivše momčadi.
Zvuči kao pretjerivanje s obzirom na to da čovjek u 34 minute na parketu nije zabio niti jedan jedini poen te je prema košu uputio tek jedan šut, ali nije. Caruso je radio sve ono što je trebao. U napadu je dijelio lopte bilo putem asistencija (šest komada), bilo unutar okvira akcija, kretao se bez lopte i pronalazio suigrače u dobrim pozicijama, dok je u obrani radio nered ulijetajući u linije dodavanja, igrao vrhunsku obranu jedan-na-jedan i brzim rukama frustrirao igrače svoje dojučerašnje momčadi.
To je standard njegove igre kroz čitavu sezonu. Caruso je trenutno jedan od elitnih obrambenih igrača lige, drugi najbolji kradljivac lige sa 2,5 ukradenih po utakmici, ali kradljivac koji ne riskira suludo, koji se ne kocka, već čeka da mu se suparnici otvore. Poboljšao je rad nogu i lateralno kretanje, dovoljno je skočan da pokrije i dvojke i niže trojke, a impresivan je način na koji brani suparnike koristeći čitavo tijelo i pozicioniranje, baš kao i njegov help defense, pogotovo kod zatvaranja post-upa kroz dig akcije koje je uvijek spreman pretvoriti u udvajanja ako nanjuši loptu.
Gotovo sve pridošlice koje su stigle u Bullse tijekom ljeta — DeMar DeRozan, Lonzo Ball, Ayo Dosunmu, Javonte Green i Derrick Jones Jr. — igrale su sjajno, daleko bolje od očekivanog, i bilo bi glupo tvrditi da Caruso ima više utjecaja na igru momčadi od DeMara i Balla, ali način na koji pomaže zatvoriti goleme rupe u obrani, način na koji je pretvorio ekipu kojoj su mnogi, uključujući i mene, predviđali finiš u zadnjih 10 po obrambenom učinkom u skoro pa elitnu defenzivnu jedinicu je zapanjujući. Čak i kada se ekipa defenzivno raspala, što se dosad dogodilo samo protiv 76ersa i Warriorsa, Caruso je bio na visini. Pogledajte samo što je napravio Stephu Curryju, igraču koji je 200.000 puta bolji. Čovjek igra bez straha, svjestan da pripada ovoj ligi. Svakom odigranom utakmicom u hvali Carusa ima sve manje zajebancije.
Nastavi li igrati ovim ritmom, mogao bi se na kraju naći u jednoj od defenzivnih petorki lige. Istina, konkurencija za te nagrade je poprilično velika i etablirane zvijezde često dobivaju prednost u odnosu na istinske defenzivne španere (vidi: Brooks, Dillon) ali tu i tamo se dogodi da netko od defenzivnih specijalaca uleti u priču ako se oko njega isprede kvalitetan narativ kao što se lani ispleo oko Matissea Thybulea. Caruso iza sebe ima brend koji je došao kroz igranje za Lakerse, što bi mu moglo pomoći u takvim situacijama; ali da bi se to dogodilo, Bullsi će morati nastaviti istim ritmom kao i do sada. S obzirom na to da su vrlo dobro odradili jako težak dio rasporeda i to bez dvojice startera, postoje indikacije da bi mogli nadmašiti projekcije, a dio odgovornosti za taj uspjeh svakako pripada Carusu.
Mogao bih reći kako je on srce ove momčadi, ali to bi bilo em klišeizirano bulažnjenje, em netočno jer je neopravdano reći za igrača takvog tipa da pokreće ekipu. Caruso je više nadbubrežna žlijezda ovog sastava. Njegov zadatak je izlučivati adrenalin i to radi bolje od ikoga. Kad imate takve igrače u ekipama za koje navijate, nemate izbora nego ih pamtiti, čak i sa više ljubavi nego što je dajete zvijezdama. Jer one pripadaju svima, a takvi igrači su samo vaši.
I za 20 godina, bude li me itko imao volje slučati, započinjat ću priče o Alexu Carusu, pa makar ništa više ne napravo u karijeri. A mogao bi. Tek mu je 27 godina. Jedan naslov s Bullsima još bi ga čvršće zacementirao u mom srcu. Čovjek može sanjati, zar ne?
