Prije desetak dana Mirza Bašić je osvajanjem ATP 250 turnira u Sofiji postao drugi bosanskohercegovački tenisač s ATP titulom; pridružio se Damiru Džumhuru, koji je prošlogodišnjom ATP titulom u Sankt Peterburgu (a kasnije i u Moskvi) postao prvi kojem je to pošlo za rukom.
Mirza i Damir su Sarajlije, rođeni 1991. i 1992., i pokazatelj su da se u tenisu može uspjeti ako i nisi iz velike teniske nacije sa snažnim savezom i sustavnim radom koji stvara šampione. Iako i mi u Hrvatskoj dobro znamo takav put i sami imamo dovoljno sličnih primjera, smatram da su Mirza i Damir bili u još težoj poziciji. Rođeni su ratnih godina u gradu koji je proživio stravu i užas, a uvjeti za tenis u cijeloj Bosni i Hercegovini su vrlo skromni. Savez gotovo ni na kakav način nije pomagao njihove karijere i više-manje sve na što su se oslanjali je bila žrtva i ulaganja svojih obitelji, koje čak ni po tamošnjim mjerilima ne bismo mogli ubrojiti u nekakav viši stalež.
Sjećam ih se još od najranijih dana njihove karijere jer smo odigrali ‘mali milijun’ istih turnira još od vremena kad smo bili djeca pa sve do danas. Mirza uvijek za glavu veći i jači od svih, s mirnom glavom i upornim stavom, a Damir najmanji od svih s najbržim nogama, najizraženijim temperamentom i lukavim pristupom. Međusobno vrlo različiti, ali slični po borbi koji su morali proći.
Povezuje ih i to da su svojevremeno bili u ITF-ovu programu za tenisače iz teniski slabo razvijenih zemalja. ITF bi za te igrače platio po dvoje trenera i pokrio troškove određenih juniorskih turnira diljem svijeta. Naravno, u ITF Team ulazi tek kad se ostvare neki zapaženi rezultati, što znači da su Mirza i Damir svoje mjesto zaslužili dobrim igrama na turnirima gdje su sve troškove morali snositi sami. U potrazi za što boljim uvjetima, Damir je u jednom trenutku i razmišljao nastupati za Hrvatsku s obzirom da posjeduje hrvatsku putovnicu, pa je čak i jedne godine nastupio na našem državnom prvenstvu, dok Mirza nije imao tu mogućnost, ali je zato pokušavao naći pravo mjesto izvan granica BIH gdje bi mogao imati svoju tenisku bazu i adekvatno napredovati.
Sjećam se prvih Mirzinih i Damirovih nastupa na sarajevskom challengeru, koji se naizmjence igrao u dvoranama Skenderija i Zetra, na podlozi koja je bila brža od leda
Nakon poprilično uspješnih juniorskih karijera, oboje su se upustili u džunglu futuresa po okolnim zemljama i strpljivo skupljali ATP bodove. Iako je Mirza ranije probio barijere u mladoj karijeri, Damir bio taj koji je u 2012. i 2013. naglo napredovao, a 2015. probio magičnu granicu top 100. Mirza je 2015. tek probio top 200, a ulazak u top 100 je napokon dočekao nakon prošlotjedne titule u Sofiji.
Doduše, bio je Mirza već blizu ovog uspjeha. Prije dvije godine je baš u Sofiji bio samo jednu pobjedu udaljen ulaska u top 100. Malo je usporio, išao je okolnim putem, ali je sve nadoknadio ove godine kad je kao kvalifikant osvojio turnir. Možda nam Goranov Wimbledon kao primjer ultimativnog autsajdera koji uzima naslov malo muti percepciju, jer to je nešto što se urezalo u sportsko pamćenje svakog ljubitelja tenisa, ali jako je rijetka pojava da turnire osvajaju kvalifikanti. Mirzi je to pošlo za rukom, a u zadnjem meču je pobijedio Mariusa Copila kojem je finale u Sofiji, baš kao i Mirzi, bilo prvo u karijeri.
https://www.youtube.com/watch?v=tgfFpmzanew
Mirza je na terenu uvijek bio hladan i staložen, uvijek ga je krasila psihološka stabilnost, tako da je vjerojatno i to imalo utjecaja na ishod finala u vrlo neizvjesnoj borbi dvojice tenisača koji su znali što je na kocki. Uostalom, napojio se samopouzdanjem u polufinalu kad je upisao pobjedu nad Stanislasomom Wawrinkom. U osam dana u Sofiji Mirza Bašić je odigrao čak 17 setova, proveo više od 11 sati na terenu i odigrao sedam mečeva. Osim Wawrinke i Copila, izbacio je respektabilne igrače Floriana Mayera, Philippa Kohlschreibera i Maximiliana Marterera, dok je u kvalifikacijama bio bolji od Aleksandra Lazova i Tomislava Brkića. Pokazao je iskru talenta oplemenjenog mukotrpnim radom bez puno poklonjenih prilika i sada ima priliku ne zadovoljiti se samo ulaskom u top 100.
Iako je tijekom godina koketirao s nekim menadžerskim agencijama, nikad nije ostvario suradnju s nijednom od njih da bi time dobio vjetar u leđa. Tek u 2014. je postao član tima-fondacije Hope and Spirit, predvođene belgijskim trenerom Danielom Meyersom. Mirza je mukotrpno radio, dobivao pomoć od fondacije i strpljivo čekao svoju šansu. Ako pogledate njegovu nastupe na turnirima zadnjih pet-šest godina, zaista ovaj rezultat u Sofiji odskače i pokazuje kako se dobre stvari događaju ljudima koji naporno rade, vjeruju u svoj rad i trud i strpljivo čekaju nagradu za koju ne sumnjaju da će doći. Mirza je tako ostvario renking karijere i nalazi se na 76. mjestu, a pobjedu nad Wawrinkom u Sofiji će sigurno zauvijek pamtiti kao potvrdu svojih mogućnosti, iako će ga vjerojatno vječno kopkati pitanje koliko je mogao da je od najranijih koraka dobio institucionalnu podršku kakvu imaju igrači u Zapadnoj Europi.
Mirza i Damir zapravo čine jako dobar tim koji bi mogao Davis Cup reprezentaciji njihove zemlje donijeti puno. Pogotovo uz pomoć Aldina Šetkića i Tomislava Brkića, s kojim je Bašić igrao parove i s kojim se dobro snalazi na terenu. BIH se trenutno nalazi u prvom rangu ispod Svjetske skupine i 6. travnja ima teško gostovanje kod Slovačke u Bratislavi. U slučaju pobjede, koja bi mogla biti realno ostvariva u slučaju da se svi odazovu, BIH će imati šansu zaigrati u play-offu za ulazak u Svjetsku skupinu, gdje još nikad nije bila.
Za razliku od Hrvatske i Srbije, BIH nikad nije imala ATP turnir. Najveća razina zadnjih desetak godina su bili challengeri. Sjećam se prvih Mirzinih i Damirovih nastupa na sarajevskom challengeru, koji se naizmjence igrao u dvoranama Skenderija i Zetra, na podlozi koja je bila brža od leda. Kasnije se turnir ugasio zbog financijskih poteškoća.
Tu se otvaraju neki novi problemi, koje ni eventualni ulazak u Svjetsku skupinu neće riješiti. Neki novi Mirza i Damir će biti uskraćeni i za tu privilegiju. Ne zvuči kao nešto posebno kad znamo koliko najbolji igrači drugih zemalja s jakom logistikom dobiju prilika, ali ipak je olakšavajuća okolnost kad u razvojnoj fazi svoje karijere dobiješ pozivnicu za glavni turnir challengera i okušaš se na toj višoj razini profesionalnog tenisa.
Iako sustavni teniski rad u Hrvatskoj ne postoji, u odnosu na BIH mi smo još i u solidnoj poziciji. Koliko god međusobno različiti bili po igri, fizikalijama i karakteru, Mirzi i Damiru je, međutim, zajednička vjera u sebe koja ih je održala i na kraju im ipak donijela nagradu.
