Radi se o Masters turniru osmorice najboljih tenisača mlađih od 21 godinu. Mjesto održavanja je Milano, grad koji je dugi niz godina bio na teniskoj mapi a onda neko vrijeme ‘apstinirao’ nedostatkom interesa sponzora i organizatora. Milano je itekako spreman za ovako poseban event, pogotovo ako se uzme u obzir da je ovo inovacija u svijetu tenisa po mnogočemu: turnir traje samo pet dana, jedini je u profesionalnom tenisu ograničen starošću sudionika i donosi mnoštvo novih pravila koja bi trebala tenis približiti široj teniskoj publici te napraviti format kompatibilnijim i marketabilnijim za televiziju.

Ideja ovog turnira je staviti još jači fokus na nova, nadolazeća imena i ponukati ih da se međusobno ‘potuku’ na velikoj pozornici te ih na taj način motivirati da se još glasnije i jasnije dokazuju na Touru. Činjenica koju također ne treba zanemariti jest da je nagradni fond ovog turnira čak 1.275.000 dolara. Za usporedbu, tek tri turnira serije 250 su milijunski, dok su ostali svi oko 500 do 600 tisuća. Ono što treba uzeti u obzir jest da se na tim turnirima nagradni fond dijeli na 32 igrača u singlu i još desetak igrača parova, dok se ovdje kompletni nagradni fond dijeli tek na osmoricu igrača. Iako većina igrača koji su trenutno kandidati na listi za ovaj U21 Masters imaju već basnoslovne sponzorske ugovore i navikli su na puno nula na svojim računima, nitko od njih ne zaradi ovakav prize money baš puno puta u sezoni.

Turnir se održava od 7. do 11. studenog. Najbolje plasirani među mlađima od 21 godinu, Alexander Zverev, otkazao je sudjelovanje jer se plasirao i na završnicu ATP sezone koja počinje samo dan nakon što Next Gen završava, ali ostali su tu: Rusi Andrej Rubljov, Karen Hačanov i Daniil Medvedev, Kanađanin Denis Shapovalov, naš Borna Ćorić, Amerikanac Jared Donaldson i Korejac Hyeon Chung. Preostalo mjesto popunit će najbolji U21 talijanski igrač, koji će biti dobiven kvalifikacijskim preturnirom.

Dolazimo do dijela koji mene osobno najviše veseli, a to je pregršt novih pravila koja će biti prezentirana na ovom turniru.

– Igra se na tri dobivena tie-break seta, do četiri gema u svakom setu (ne do šest kao inače), tie break se igra na rezultatu 3:3.

– Kod izjednačenja (deuce) igrat će se odlučujući poen po no-ad pravilu, kao u parovima. Primatelj bira stranu iz koje želi reternirati.

– Kraće zagrijavanje: meč počinje točno pet minuta nakon što igrači izađu na teren

– Na terenu će biti postavljen shot-clock, tajmer koji će odbrojavati vrijeme za zagrijavanje, medical time-out, ali i 25 sekundi između poena.

– No-let pravilo. Igrat će se bez ‘neca’ na servisu, što znači da eventualni dodir lopte i mreže prilikom servisa, ukoliko je lopta u terenu, neće značiti ponavljanje servisa već će se igra normalno nastaviti.

– Igrači će imati pravo na samo na jedan medical time-out po meču

– Treneri će smjeti komunicirati s igračima (još će se odlučiti na koji način će to biti regulirano, ali svakako treneri neće smjeti ulaziti u teren).

Što ova pravila donose?

Tenis žudi za promjenama pravila jer je jedan od rijetkih sportova koji svoj format nije mijenjao od kad je valjda sport izmišljen i prezentiran u eri opena. Dugi i iscrpljujući mečevi postali su nedovoljno atraktivni za televizijske kompanije, ali i za ljubitelje sporta. Kraći setovi (četiri dobivena gema) će donositi više ključnih trenutaka, što će mečeve činiti zanimljivijima i neizvjesnijima. Slabiji će igrači imati veće šanse za skalp jer s nekoliko presudnih trenutaka mogu odnijeti pobjedu. Nećete više kao za vrijeme Grand Slamova i Davis Cupa – koji također imaju format na tri dobivena seta – imati upaljen televizor u pozadini dok nešto drugo radite, pa se približiti ekranu kad rezultat dođe do 5:4 i kad se lomi set. Sad će igrači vrlo brzo dolaziti do rezultata koji donosi set, a no-ad pravilom će se izbjeći iscrpljujući gemovi u kojima se čeka da netko odnese prevagu s dva razlike u poenima.

Igrači su navikli cijeli život igrati u istom formatu i ne žele izlaziti iz svojih komfornih zona. No, je li to uistinu toliko teško?

Kraće zagrijavanje i striktno pridržavanje pravila o 25 sekundi između poena maknut će prenemaganja nekih igrača s pretjeranim upotrebama ručnika i odmaranjem zbog iscrpljujućih izmjena – ali automatski će i tjerati igrače da preuzimaju više rizika i igru učine zanimljivijom, jer konstantno igrati duge izmjene sa striktnih 25 sekundi između poena je iscrpljujuće i za najspremnije igrače. U slučaju da igrač ne započne sljedeći poen unutar 25 sekundi, gubi prvi servis a kasnije i poen. To će, dakle, i smanjiti pretjerane dugotrajne pripreme za servis (primjer: Nadalova kosa i čupanje gaća). Shot clock će dati nekakvo opipljivo vremensko ograničenje, što nikad još nije bio slučaj na teniskim terenima (osim u IPTL ligi).

Coaching je također osvježenje. To je nešto o čemu se već neko vrijeme priča. WTA ga je uveo već pred nekoliko godina (jednom po meču igračice imaju pravo tražiti trenera na change-overu u obliku trenerskog time-outa). Dakle tenis kao jedan od rijetkih sportova gdje je trenerima zabranjena komunikacija tijekom meča polako će se prilagoditi vremenu i drugim sportovima. Za kraj treba napomenuti da će i prvi put u povijesti ATP dozvoliti ‘živu’ publiku u smislu slobodnog kretanja po stadionu za vrijeme igre (osim iza osnovne linije).

Sve ove promjene pravila su pravo osvježenje i učinit će tenis bržim, atraktivnijim, zanimljivijim, suvremenijim i profitabilnijim. Ona su vjerojatno bila izazvana ATP-jevom konkurencijom u obliku IPTL-a, lige koja se već nekoliko godina u Aziji održava nakon završetka ATP sezone, s enormnim financijskim ulaganjima Ako pogledamo unatrag, i ATP Masters na kraju godine je osnovan nakon što je društvo moćnika organiziralo privatni turnir nezavisan od svih, na koji su enormnim ciframa primamili tada najveće teniske zvijezde. Dakle, ATP i ITF posežu za velikim promjenama tek kad im konkurencija financijski zaprijeti. Što je u neku ruku i razumljivo, jer kardinalne promjene donose nezadovoljstvo među igračima koji su navikli cijeli život igrati u istom formatu i ne žele izlaziti iz svojih komfornih zona.

No, je li uistinu toliko teško izaći iz svoje komforne zone?

Početkom 2013. ATP je odlučio na Challenger Touru testirati no-let pravilo i postavljen je probni rok od tri mjeseca, tijekom kojeg smo nakon svog prvog odigranog meča po tom novom pravilu morali ispuniti anketu o tome kako smo zadovoljni promjenom. Gotovo svi su igrači bili izrazito nezadovoljni – nisu ništa htjeli mijenjati jer su se osjećali ugodno u svojim komfornim zonama na koje su navikli što se tiče pravila.

Meni osobno to nije predstavljalo problem, pogotovo nakon što sam proveo jednu sezonu u college tenisu u Americi, gdje pravilo no-let postoji već skoro 20 godina. College tenis je zapravo najbolji primjer koliku sposobnost prilagodbe tenisači imaju, a da nisu toga ni svjesni. Igraš tenis gotovo otkako znaš za sebe i onda s 18-19 godina života dođeš u Ameriku na koledž u ekipu i odjednom igraš s no-let pravilom; igra se na šest terena istovremeno, puno buke strke i vike, komuniciraš sa suigračima na drugim terenima, gostujući navijači te provociraju od prvog do zadnjeg poena, rugaju ti se i viču prilikom tvog servisa, a oni ekstremniji čak pokušavaju i pljunuti na ručnik s kojim se brišeš. Apsolutni kaos! U prvu ruku ti je to šok, ali već nakon dva-tri meča oglušiš na sve, prilagodiš se i jačaš svoj fokus. Bliži si nogometašu koji komotno ogluši na redovita vrijeđanja i gadarije s tribina nego tenisaču kojem bilo kakav zvuk u publici stvara problem.

Smatram da će ove godine u svojim prvim mečevima neki od mladih igrača imati problema s novim pravilima i vjerojatno će ih živcirati, ali siguran sam da će već na drugom ili trećem meču biti u potpunosti prilagođeni. Da nemaju toliku sposobnost prilagodbe, nikad ne bi dogurali do tih visina u kojima trenutno jesu!

Dame i gospodo, tenis napokon kreće u budućnost!