Ovih dana među teniskim fanaticima aktualan je tekst koji potpisuje kanadski tenisač Vasek Pospisil. Prateći njegove profile na društvenim mrežama, očigledno je da je Vasek veliki kritičar ATP-a, ITF-a i Grand Slam Boarda.
Njegovi su roditelji krajem 1980-ih, malo prije Vasekova rođenja, emigrirali iz Čehoslovačke; obitelj je prolazila kroz velike žrtve i rizike kako bi mu omogućila da se adekvatno razvija. U to vrijeme kanadski tenis, baš poput tamošnjeg teniskog saveza, nije pružao mogućnosti kakve pruža danas, tako da je taj sport bio luksuz koji si nije svatko mogao priuštiti. Kao što Vasek navodi u tekstu, njegova je peteročlana obitelj prodala kuću u malom gradiću u kojem je jedini poznati sport bio hokej i preselila u jednosobni stančić u Vancouveru. Valjda moraš biti s područja Istočne Europe i toliko gladan uspjeha da bi radio takve lude stvari u namjeri da uspiješ. Nama to možda nije neka preluda priča, ali vjerujte da za Kanađane jest.
Kritike usmjerene prema vrhovnim teniskim organizacijama uglavnom upućuju nižerangirani igrači. Kad bi netko od ‘bitnih’ ili ‘velikih’ podigao glas, rijetko kad bi to bilo osobito žustro ili oštro. Pospisil je član Vijeća igrača pri ATP-u i igrači poput njega zapravo bi u teoriji trebali imati najveću moć, ali oni, baš poput i ostalih smrtnika koji su sudionici Toura, ne uspjevaju promijeniti ključne bolne točke sustava.
ATP kao organizacija je zapravo samo spona između organizatora turnira i igrača. Niti ATP pronalazi novac za organizaciju turnira, niti ima apsolutnu moć poput NBA lige i drugih vrhovnih organizacija. ATP-jev Upravni odbor sastoji se od sedam članova, od čega su troje predstavnici turnira i troje predstavnici igrača, dok je preostala osoba ATP-jev predsjednik. Bilo kakve promjene se vrlo teško događaju jer turniri vuku na svoju stranu, a igrači na svoju i onda ostaje predsjedniku da prelomi u nečiju korist. Po Pospisilovim riječima, odluke puno češće odlaze na stranu turnira jer su oni ti koji priskrbljuju novac za organizaciju i vode cijeli show. Vijeće igrača je zapravo svojevrsno korektivno tijelo koje bi pri ATP-u trebalo zastupati interese igrača. Međutim, što god to vijeće odluči, ponovno sve ide na glasanje na Upravni odbor.
Aktulani predsjednik Vijeća igrača je Novak Đoković. On privlači kontroverze otkako je preuzeo glavnu riječ, a nerado o njima javno priča.
Tenisači sami snose troškove, a dobivaju tek 14 posto prihoda na najvećim turnirima
Prva stvar koja je u njegovu mandatu digla prašinu bila je isforsirana ostavka ATP-jeva predsjednika Chrisa Kermodea koji bi trebao otići na kraju godine, a zatim je planirano da na njegovo mjesto dođe vrlo kontroverzni Justin Gimelstob. Gimelstob je bivši igrač koji je imao solidnu karijeru i ima odlične odnose s američkim igračima. Zadnjih godina je sjedio u Vijeću igrača, ali i u ATP-jevu Upravnom odboru, zastupajući interese američkih tenisača. Gimelstob je, međutim, na poslovnom planu bio kudikamo uspješniji nego u igračkoj karijeri, pa je tako na razne načine priskrbio veliki novac.
Moje jedino iskustvo s Gimelstobom bilo je 2014. kad smo trenirali s braćom Bryan u O2 areni u Londonu za vrijeme završnog Mastersa. Tada je radio za ESPN, a kad smo igrali sparing set, trudio se kao da mu je to najvažniji meč u životu; jednostavno je lik koji u svemu želi biti najbolji.
Međutim, uoči plana njegova dolaska na tron u ATP-ju, stigle su optužbe za nasilje zbog kojih je morao odstupiti od trenutnog mjesta u Upravnom odboru. Optužen je da je isprebijao Randalla Kaplana, poznanika koji mu se zamjerio iz zasad još nepoznatih razloga. Gimelstob ga je napao za vrijeme Noći Vještica prošle godine dok su s obitelji obilazili kuće u susjedstvu. Dobio je tri godine uvjetno i 60 dana dobrotvornog rada. Iako se u tom trenutku činilo kako su njegove šanse za predsjedničku poziciju ATP-a ravne nuli, Đoković je nedavno izjavio kako će se pokazati da je Gimelstob nepravedno osuđen i kako su ATP-jeva vrata za njega još uvijek otvorena.
To je bila Đokovićeva izjava u Wimbledonu, samo nekoliko dana nakon sedmerosatnog zasjedanja Vijeća igrača koje je potrajalo do iza ponoći, a rezultat je bila ostavka četvero članova koji su, po vlastitim riječima, frustrirani što ništa ne mogu promijeniti. Bili su to redom Robin Haase, Jamie Murray, Daniel Vallverdu te Serhij Stahouski (Stakhovsky), koji je nedavno ušao u Vijeće nakon što je Stefan Travaglia također dao ostavku, vidjevši da nema nikakvog utjecaja. Nitko od protagonista nije htio govoriti o detaljima sastanka, tako da je sadržaj zasad još uvijek tajna.
Tim više je tajming Pospisilova teksta učinkovit i ukazuje na velike probleme.
Ukazuje, primjerice, na problem zarade na Grand Slamovima. Ti turniri od svojih prihoda za igrače izdvajaju tek 14 posto (sedam posto za muškarce i isto toliko za žene), dok je kod ostalih vrhovnih organizacija podjela otprilike pola-pola. Ruku na srce, prize money nikad nije bio veći, ali ni zarade od TV prava i merchandisinga. Ove godine su igrači za ispadanje u prvom kolu Wimbledona dobili po 50,000 funti, ali John Isner je rekao kako je on ovogodišnjim ispadanjem u prvom kolu bio u minusu jer je došao na turnir sa obitelji i stručnim stožerom — i kad je platio troškove puta, smještaja i plaća svog stožera, nije ništa zaradio.
Da, reći će mnogi da ga nitko ne tjera da vodi sa sobom ženu i djecu na turnire, ali to nije poanta priče. Poanta je da tenisači sami snose svoje troškove, a dobivaju tek 14 posto prihoda na najvećim turnirima. Usporedio je Pospisil i zarade tenisača između 51. i 100. mjesta na ATP rang listi i došao do prosječnog prihoda od 583.235 dolara (bruto cifra, bez navođenja visokih troškova), pa onda naveo podatak kako je čak 450 hokejaša u NHL-u prošle sezone uprihodilo preko milijun dolara, a sve troškove im pokriva klub. Ne treba navoditi da je NHL, baš poput NBA lige, dodijelio igračima 50 posto prihoda. Ako se tenis kao individualni sport usporedi s drugim globalno popularnim individualnim sportovima poput golfa, tada su podaci jednako poražavajući.
Tenis je sport koji je strukturiran tako da igrači iz samog vrha mogu platežnom moći konkurirati najbolje plaćenim sportašima na svijetu, ali već oni ispod same trešnje na vrhu, a kamoli oni prosječni ili ispodprosječni ne mogu konkurirati gotovo nijednom planetarno popularnom sportu, što tenis jest. Dokle god vrhovne organizacije zadovoljavaju primarno vrh teniskog Toura, promjene se teško mogu očekivati. Spomenuo je Pospisil i bojkot 2012. uoči Australian Opena koji je na kraju propao jer “netko iz vrha” nije htio sudjelovati. Navodi upravo taj gotovo uspjeli bojkot kao razlog povećanja nagradnog fonda u zadnjih sedam godina. Zapravo bojkot jedini i može prouzročiti nekakve promjene — jer ako se toliki novac oganizira i okrene, a profit izostane zbog izostanka igrača, to onda stvara jedinu pregovaračku moć za tenisače.
Međutim tenis je vrlo kompetitivan individualni sport gdje je gotovo nemoguće okupiti sve igrače na istu stranu, jer “ako ti nećeš nastupiti na turniru, to onda meni daje bolju šansu za plasman”. U ovom trenutku, kad imamo veliku trojku koja se za svaku Grand Slam titulu bori među sobom kako bi ušli u povijest kao najveći ikad, apsolutno je nerealno očekivati taj scenarij.
No, postoji mogućnost koju Pospisil navodi, a to je sindikat igrača koja bi bio neovisan o ATP-ju i to je nešto što je i sam Đoković već više puta zagovarao.
ATP, s druge strane, navodi kako bi se takav čin suprostavljao ugovorima koje organizacija ima s igračima. Naime, da bi početkom godine igrač nastupio na turniru, mora se složiti s ATP-jevim uvjetima i statutima koji nalažu da je svaki igrač samozaposlen, što ATP-ju omogućuje da ne mora nikome isplaćivati nikakve doprinose i imati odgovornost kao da je riječ o zaposlenicima, ali isto tako zabranjuje igračima da se okupe u tijelo koje nije pri ATP-ju. Ukoliko se igrač ne složi sa statutom, ne može igrati niti jedan turnir te sezone, a svi znamo da konkurentske organizacije ATP-ju u tenisu u takvom smislu nema. Organizacijom sindikata možda bi se moglo okupiti dobre odvjetnike i doći do svojevrsnog lockdowna te natjerati ATP, ITF i Grand Slamove na ustupke i pregovaranje.
Vaseka poznajem jos iz mladih dana kad smo trenirali na Floridi. Riječ je o vrlo simpatičnom i ispravnom tipu, ali zaista ne vjerujem da ima moć pomicati tektonske ploče teniske industrije. Tenis se nalazi na prekretnici, što ćemo najbolje vidjeti u narednim mjesecima kad budemo imali dva neslužbena svjetska prvenstva u tenisu — jedno ITF-ovo, a drugo u ATP-jevoj režiji. Vidjet ćemo kako se igrači razjedinjuju i kako jedni podržavaju ITF, a drugi ATP te sukladno tome otkazuju nastupe. Tko će prevagnuti teško je reći, ali činjenica je da se igrače u svim ti velikim procesima i odlukama najčešće zaobilazi ili koristi kao lutke na koncima.
