Prošlog tjedna sam nakon dugo vremena bio na jednom futures turniru. Na seriji novosadskih futuresa za muškarce koji se već dugi niz godina odigravaju i ove se godine se skupilo puno tenisača iz raznih zemalja i s različitih strana svijeta. Prije devet godina bio je to i jedan od prvih turnira koje sam odigrao nakon svoje kratke avanture na koledžu. Štošta se od onda promijenilo, ali opet se neke stvari na ovom nivou jednostavno ne mijenjaju — futuresi su džungla kroz koju svaki igrač mora proći, pa tako na ovim turnirima možete vidjeti zvijezde u nastajanju, igrače koji se kasnije razvijaju, ali i one koji godinama pohode taj najniži nivo profesionalnog tenisa i ne mrdaju naprijed.
Iako je nakon tolikih niza godina i tolike inflacije turnira ITF napokon odlučio da najmanji nagradni fond za futures ne bude 10.000 već 15.000 dolara, ne primjećujem da je to puno promijenilo sliku.
Osim odlične domaćinske atmosfere koju priređuje ekipa koja organizira turnir te susretljivih djelatnika kluba i turnira, malo što ide u prilog ovoj seriji turnira. ITF i dalje ima praksu da tijekom ljetnih mjeseci daje turnire bilo kome tko skupi 15,000 dolara za nagradni fond, bez ikakve strategije o broju turnira ili, nedajbože, limitima turnira po tjednu. Tako je u prošlom tjednu uz turnir Masters serije u Cinncinatiju i četiri challengera (jedan u Kanadi i tri u Europi), odigrano 17 futures turnira u cijelom svijetu, što snižava kvalitetu tenisa na turnirima poput ovog u Novom Sadu. S obzirom na to da je Hrvatska ostala na svega tri futures turnira, bilo je logično vidjeti naše dečke, kao i tenisače iz zemalja koje su geografski blizu Novom Sadu.
Ne mogu se oteti dojmu da je koledž definitivno najbolje rješenje za 90 posto mladih igrača koji izađu iz juniorskog tenisa
Od 32 igrača u glavnom turniru i isto toliko u kvalifikacijama vidio sam možda dvojicu igrača koji bi trenutno mogli proći kolo na nekom challengeru. Kad imate toliko turnira u tjednu, kvaliteta se raspline, a onda u zimskim mjesecima zna biti tek po tri challengera i pet futuresa, i to na nama vrlo udaljenim i skupim destinacijama. Kao tenisač s ovih područja zapravo vrlo lako zapnete u tom vrtlogu nižih turnira — jer ako nemate visoku platežnu moć ili ako vrlo brzo ne radite dobre rezultate i počinjete zarađivati, dogodi vam se da po nekoliko mjeseci ne odigrate turnir. Konkurencija za to vrijeme igra i skuplja iskustvo, ali i dragocjene bodove.
U profesionalnom tenisu u ranking ulazi zbroj najboljih 18 odigranih turnira, tako da svakako netko tko odigra 30 turnira u godini ima veću šansu od onoga koji ih odigra njih 20. Događa se tako najčešće da igrači ‘zauvijek’ zapnu na ovom nivou i vrte se u krug. Nije to onaj luksuzni krug kakav imaju top igrači na Touru, koji svake godine pohode iste destinacije tipa London, Pariz, Indian Wells, New York i spavaju u najboljim hotelima te svake večeri imaju dilemu ići na sushi ili na steak. Ovdje je riječ o mjestima poput Prijedora, Craiove, Soussa, Plovdiva, Čerkasija… A gleda se da se koji obrok možda preskoči kako bi se sutradan prije meča možda prešpanao reket kod službenog španera.
Na moje veselje, ali istovremeno i žalost, vidio sam neka poznata i draga lica koja nisam sreo jako dugi niz godina. Bilo je igrača koji imaju isti trenutni renking kakav su imali i prije 10 godina; neki su prešli u trenere, neki došli na turnir sa sinovima, ali uglavnom je ekipa ostala ista uz manje promjene dolaskom nekih mlađih igrača. Izvan terena nasmijani i dobro raspoloženi, ali na terenu uglavnom puni frustracija, igraju uz puno ciničnih komentara i gorčine.
Za vrijeme odigravanja prvih kola glavnog turnira došlo je i do manjeg incidenta. Otkriven je čovjek koji je uz pomoć nekakve tehnologije — oko vrata je imao omotan nekakav kabel koji je provukao ispod majice — došao prevariti kladionice, pa je bio izbačen iz kluba. Na ovakvim turnirima svi se znaju, pa kad tako dođe netko tko je “pao s Marsa”, cijeli dan sjedi između dvaju terena i ni s kim ne priča, vrlo brzo postane sumnjiv.
Gledajući taj veliki broj igrača koji su zapeli u ovoj ‘ničijoj zemlji’, postaneš polako svjestan da ITF zaista ne planira poduzeti apsolutno ništa po tom pitanju i da će većina tih igrača nažalost biti nekakvi štunderi po malim klubovima i živjeti u sivilu prosjeka.
Naravno, ima uvijek onih koji se snađu i naprave iskorak u ovom ili onom smjeru, ali ne mogu se oteti dojmu da je koledž definitivno najbolje rješenje za 90 posto mladih igrača koji izađu iz juniorskog tenisa. Ukoliko igrač u svojoj zadnjoj juniorskoj godini nije u mogućnosti skupiti 10 ATP bodova, zaista se koledž u SAD-u nameće kao najpametnija odluka. Dobra je to tranzicija između juniorskog i seniorskog tenisa, a ne moram ni napominjati koliko je lakše igrati u futures džungli kad znaš da imaš diplomu s fakulteta i da te u Americi (a vjerojatno i u matičnoj zemlji) čeka siguran posao.
Najbolji primjer za to je Paul Jubb, 20-godišnji britanski tenisač koji studira na University of South Carolina. Jubb nije imao značajnu juniorsku karijeru, a u zadnjoj juniorskoj godini je skupio tek dva poena jer je uglavnom zapinjao u kvalifikacijama futuresa. U svojoj trećoj sezoni na koledžu, u lipnju ove godine, Jubb je osvojio NCAA turnir u pojedinačnoj konkurenciji — što je izniman uspjeh jer su taj turnir osvajali imena poput Johna McEnroea, Stevea Johnsona i mnogih drugih kasnije top 100 ATP igrača.
Jubb je povodom tog uspjeha dobio od britanskog teniskog saveza pozivnicu za Wimbledon. Dva tjedna prije Wimbledona dobio je svoja prva dva susreta na challenger razini, a tjedan prije se kvalificirao na ATP 250 turniru u Eastbourneu. Na Wimbledonu ga je u četiri seta porazio João Sousa.
Zanimljivo je, međutim, da je odbio uzeti prize money na svim ovim turnirima kako bi održao status amatera i mogao se vratiti u SAD odigrati svoju posljednju sezonu za South Carolinu te završiti studij. Oko 50.000 funti nije bilo dovoljno da Jubba skrene sa zacrtanog puta.
Iako je očito odličan igrač, njegov ranking nije dovoljno visok da bi odmah igrao challengere jer sa svoja tri rezultata ne može se mjeriti s drugim igračima koji imaju popunjenih 18 najboljih rezultata. Jubb očito želi još jednu godinu razvoja prije nego što se upusti u džunglu futuresa. Inače je riječ o dečku koji je ostao bez oboje roditelja prije nego što je bio svjestan i vlastitog postojanja, a igrao je nogomet u mlađim kategorijama Hull Cityja — na krilu, jer je imao odlične fizičke predispozicije, ali na kraju se odličio za tenis.
Jubbu je sigurno lakše odbiti 50.000 funti znajući da iza sebe ima britanski savez koji će ga poduprijeti u godinama koje dolaze i vjerojatno mu ponovno sljedeće godine dati pozivnicu za Wimbledon. Našim dečkima je potpuno drugačija percepcija, ako uzmemo u obzir okolnosti u kakvima se igra tenis u Hrvatskoj. Iako niti jedan od naših muških top 100 ATP tenisača u pojedinačnoj konkurenciji nije igrao koledž tenis, ne znači da to u budućnosti neće biti tako. Jer mnogi su prošli taj put u trenucima kad su procijenili da njihov teniski razvoj ne ide strelovito prema gore s 18 godina i kasnije napravili odlične karijere. Na kraju krajeva, pogledajte koliko američki sustav sporta bolje funkcionira od ITF-a i ostalih krovnih globalnih sportskih organizacija.
