Tomica već dulje vrijeme nismo mogli vidjeti na Touru, još otkako je lani u Wimbledonu napravio jedan u nizu sebi svojstvenih skandala. Iako je i otprije bio po njima poznat, još od juniorskih dana kad smo se svi čudili kako to australski savez tolerira, a nadimak na Touru mu je The Tank Machine jer svako malo odluči iz čista mira tankirati meč, u Wimbledonu je 2017. dotaknuo novo dno. Ondje je nakon još jedne predstave mrtav-hladan na konferenciji za medije izjavio da mu je bilo dosadno na terenu i da nije htio igrati.

All England Club mu je odrapio kaznu, ali ipak je najveća (a i najskuplja) kazna bila povlačenje njegova sponzora koji proizvodi rekete. Nakon toga je dobio samo tri meča do kraja sezone, a ovu je sezonu provodio na manjim turnirima uz povremena spuštanja na challengere. Ispao je iz top 100 i skroz izašao iz fokusa, što je za njega zapravo jako dobro jer se uspio sakriti od javnosti. U nedostatku informacija o njemu, nagađalo se ili barem nadalo da se promijenio i opametio. A onda je došao u Chengdu kao 123. igrač svijeta i zaigrao u kvalifikacijama. Vjerojatno se nadao glavnom turniru i eventualnom povratku u top 100 do kraja sezone kako bi u idućoj mogao hvatati Grand Slamove.

Što god tko mislio, vidjeli smo nekog novog Bernarda.

U prošlosti je bilo perioda kad bi pri prvoj prepreci odustajao od meča i kroz pola sata bio pod tušem, i to ne na nekakav boemski način koji kod djela gledatelja izaziva simpatije, već na neki ružniji i bahatiji način. Kao kvalifikant je osvojio turnir i dobio sedam mečeva zaredom, što mu nije pošlo za rukom još od 2011 kad mu je bilo 19 i probijao se na Tour. U drugom kolu kvalifikacija je spašavao živu glavu protiv bjeloruskog ofenzivca Egora Gerasimova, u prvom kolu glavnog turnira je spašavao meč loptu protiv ljevorukog Amerikanca Bradleya Klahna, u drugom protiv perspektivnog Južnoafrikanca Lloyda Harrisa, a u finalu protiv Talijana Fabija Fogninija je spasio čak četiri meč lopte. Ako to stavimo u kontekst onog starog Bernarda, apsolutno je za ne vjerovati da on može takve mečeve okrenuti, a kamoli da to može učiniti četiri puta u devet dana.

Nevjerojatno je da Nishioka gotovo nikad ne servira preko 150 km/h. Čudo je da netko s takvim servisom uspijeva osvojiti ATP turnir

Također valja spomenuti kako su teniski zaljubljenici sa zanimanjem čekali ovo finale jer je poznato da je show na terenu zagarantiran gdje god da se ova dvojica pojave. No, osim povremenih bacanja/lomljenja reketa, što je uobičajeni repertoar, nekog većeg skandala nije bilo. Je li to do sazrijevanja aktera ove priče ili su se suzdržali zbog međusobnog uvažavanja, teško je reći; naime, zaista se nerijetko događa da neki od teniskih ‘luđaka’ jedan kod drugog cijene osobine koje javnost etiketira kao negativne, pa se u njihovom društvu počnu ponašati sasvim drugačije i mirnije. Fabio je tako propustio četiri meč lopte, a zatim mirno dao ruku suparniku i bez burnih reakcija sjeo na klupu.

Vidjet ćemo koliko će ovaj ‘novi’ Tomic trajati, ali u svakom je slučaju lijepo bilo gledati njegov specifični tenis, kao i u potpunosti crni reket kojim poziva potencijalne sponzore da mu pruže novu šansu. Ravni udarci s pola zamaha, uz minimalnu potrošnju i odličnu anticipaciju, slajsevi iz bekenda koji sa side rotacijom ostaju nisko i zovu suparnika u teren, izlasci na mrežu te, naravno, pokoji potez koji je samo njemu jasan… Takva raznovrsnost treba tenisu i to je ono čega sve više nedostaje u današnjem modernom sportu, pa zato veseli Tomiceva prva titula nakon više od tri godine.

Istovremeno, oko 1.500 kilometara dalje, Nishioka je lovio svoj prvi ATP naslov protiv Francuza Pierre-Huguesa Herberta, tenisača koji godinama igra parove na top razini, a tu i tamo zabode i neki jako dobar rezultat u pojedinačnoj konkurenciji. To je jako nezgodan i kvalitetan igrač koji gotovo sigurno čeka naše momke u Lilleu na finalu Davis Cupa.

Za razliku od Tomica, Nishioka je nepoznanica među mainstream pratiteljima tenisa.

Ovaj 23-godišnji Japanac je imao vrlo dobru juniorsku karijeru, ali bez ijednog finala juniorskog Grand Slama. Tranzicija u seniorske vode je tekla dobro, postupno i uzlazno, ali ne strelovito. Zato za njega puno ljudi ne zna, jer je došao u valu izuzetno uspješnih mladih igrača poput Nicka Kyrgiosa, Borne Ćorića, Alexandera Zvereva i ostalih. Do kraja 2016. uglavnom je igrao challengere uz povremene izlete na Tour, gdje je znao ostvariti i respektabilne pobjede. Tek je u prošloj sezoni počeo svoju prvu punu sezonu na Touru, došao do renkinga karijere (#58) ali onda se u ožujku u Miamiju ukazala ozljeda koja ga je držala izvan terena skroz do početka ove godine. Ponovno je krenuo od challengera i novi je početak bio dosta spor, ali u prošlom je tjednu kroz kvalifikacije došao do svoje prve titule, što je za Japance izuzetno cijenjen rezultat, pogotovo kad je ostvaren u Kini.

Nishioka je dobar iz oba osnovna udarca, ali je klasični counterpuncher — ili, po naški, kontraš. Pasivan igrač koji stoji daleko od terena, kreće se nevjerojatno dobro, prelazi odlično iz obrane u napad i može plasirati suparnika na mreži iz jako teških pozicija. Nevjerojatno je da gotovo nikad ne servira preko 150 km/h, a neki drugi servisi idu i ispod 120 km/h. Čudo je da netko s takvim servisom uspijeva osvojiti ATP turnir, pa makar bio on i u seriji 250. Međutim, Nishioka je lijevak, nizak je i nisko baca loptu na servisu. Servira s jako puno slajs rotacije i s obzirom na mali kut koji ima, po odskoku lopta jako nisko odskače, bježi od suparnika i ne omogućava mu da koristi Nishiokinu snagu servisa. To je vrlo nezgodan servis s kojim ga se ne može tako lako napasti.

Tako ne stvara apsolutno nikakvu prednost na servisu, već mu je on samo oruđe za započeti poen. Odličnim reternima i nevjerojatnim kretanjem nadoknađuje tu svoju slabost. Da se razumijemo, na višem nivou protiv top igrača ta slabost ne može biti nadoknađena i Nishioka će na ovom segmentu igre morati itekako poraditi. Ruku na srce, ždrijeb mu se poprilično otvorio, ali mnogim igračima se dogodi da prilikom ‘otvaranja’ ždrijeba ne uspiju opravdati visoka očekivanja i zgrabiti priliku. Nishioka je to uspio, i to vrlo slično kao Tomic, spašavajući meč lopte protiv Denisa Shapovalova u drugom kolu glavnog turnira, da bi kasnije u polufinalu pobijedio Fernanda Verdasca sa 7:6 u trećem setu. Takvog iskusnog igrača dobiti u takvim gustim trenucima znači da je Nishioka vrlo stabilan igrač koji mentalnom snagom može izvući svoj maksimum.

Time je postao čak šesti kvalifikant-osvajač u ovoj sezoni, što je fascinantan podatak.