Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Drop Shot

Kad bi Roger i Rafa igrali u paru…

… bi li pomeli konkurenciju?

U tenisu je igra parova često poligon za pokuse. Kad bi vrhovne teniske organizacije nešto mijenjale, najčešće to odluče testirati najprije na parovima. Što je u neku ruku i logično – ne samo zbog manje popularnosti te inačice tenisa, nego i zato jer su parovi generalno brža i dinamičnija igra, u kojoj nema neizmjerno dugih izmjena i trčanja pa je utjecaj svake promjene ili eksperimenta često lakše primijetiti i ocijeniti.

Parovi su sami po sebi manje zahtjevni od pojedinačne igre. Igrač ne mora pokrivati cijeli teren, ne mora odlaziti u široka istrčavanja, reternira svaki drugi poen suparnikova servisa, a servira svaki četvrti gem. Ako tome pridamo format bodovanja no-ad i match-tie break umjesto trećeg seta (izuzevši Wimbledon i Davis Cup), zaista je moguće parove dobro igrati i u pozno doba karijere, u nekim slučajevima i iza 40. godine života.

Specijalisti za parove, poput Nenada Zimonjića ili Daniela Nestora, u svojim su karijerama osvajali Grand Slam titule, zarađivali ozbiljan novac, ali i nerijetko pobjeđivali singlaše iz vrha ATP liste. Ti igrači također igraju i vitalne uloge u svojim Davis Cup reprezentacijama, gdje bod u igri parova nerijetko donosi prevagu.

Kad parove igraju dvojica dublaša i dvojica singlaša, često je to igra mačke i miša. Singlaši ili singlašice oboje stoje iza na reternu i pokušavaju zaobići igrača na mreži te doći u poziciju da maksimalno produže poen i da igraju što više sa zadnje linije te osnovnim udarcima (forhend i bekend) pokušaju doći do poena. Dublaši igraju serve-volley, puno se križaju i pokušavaju poene završiti na mreži.

Najbolji igrači u pojedinačnoj konkurenciji rijetko nastupaju u parovima, osobito na Grand Slamovima, jer bi im to uzelo previše vremena i energije, a i puno je lošije plaćeno od singla. Međutim, na nekim turnirima – kao što su, primjerice, Indian Wells i Miami – možemo vidjeti neke od vrhunskih singl igrača u dublu. U pravilu dosta loše prolaze protiv najboljih parova. Da, dijelom je to zbog toga jer nisu maksimalno motivirani, već parove igraju zbog dodatnog novca koji im turniri ponude da bi napunili tribine; dijelom i zato što meč parova mogu shvatiti kao nadomjestak treningu – jer zanimljivije je odigrati parove i u tom meču raditi na servisu i reternu nego uzeti košaru i na praznom terenu suhoparno vježbati.

Kako izgleda kad singlaši igraju parove ‘zaozbiljno’ dobro pokazuje, recimo, primjer Marija Ančića i Ivana Ljubičića

Neki put igrači naprosto čine uslugu nekom od prijatelja na Touru koji igra parove i može ući na turnir samo s nekim tko je visoko rangiran. Pritom ne treba zaboraviti kako najbolji singlaši ponekad bivaju spareni s nekime s kim nikad ranije nisu igrali, pa već i sama neuigranost odnese puno poena protiv parova koji možda imaju manju individualnu klasu ali dugo igraju skupa i poznaju se u dušu.

Međutim, sustav bodovanja u igri parova daje nešto više šanse autsajderu nego što je to slučaj u singlu. Nerijetko se događa da objektivno gledano lošija ekipa dođe do pobjede s manje ukupno dobivenih poena, ali bolje iskorištenim break prilikama i no-ad situacijama. Tako smo nedavno u Dubaiju vidjeli kako su Filip Krajinović i Damir Džumhur pobijedili Henrija Kontinena i Johna Peersa, par koji je već dvije sezone skupa, koji je osvojio Australian Open i tome dodao i dvije titule na  završnom mastersu u Londonu, kao i broj 1 na ATP ljestvici u travnju prošle godine. Dakle, i nije toliko neuobičajeno da dvojica singlaša koji inače ne igraju parove (ili ih ne igraju zajedno) pobijede uhodani par. Ako imate dvojicu singlaša koji su talentirani i razumiju igru parova, kao što su to Džumhur i Krajinović, možete očekivati i skalpove najvećih.

S druge strane, priroda igre u paru je takva da donekle ‘izravnava’ velike razlike u individualnoj klasi. U uvjetima u kojima se pokriva manja površina terena, igra manje udaraca, pretrči manje metara, a sustav bodovanja nudi više iznenadnih prilika, dublaši imaju šansu pobijediti velike singlaše – one protiv kojih bi u pojedinačnoj konkurenciji uspjeli skupiti tek pokoji gem. Pojedinačna konkurencija je puno surovija, radi puno veću selekciju i u toj dugoprugaškoj utrci dublaši nemaju šanse.

No, što bi se dogodilo kad bi, primjerice, Roger Federer i Rafael Nadal odjednom prestali igrali singl i posvetili se parovima? Bi li njih dvojica u paru pomeli konkurenciju?

Bi.

Kako izgleda kad singlaši igraju parove ‘zaozbiljno’ dobro pokazuje, recimo, primjer Marija Ančića i Ivana Ljubičića na Olimpijskim igrama u Ateni 2004. (bronca u parovima) te poslije toga u Davis Cupu (neporaženi cijele godine, uz pobjedu nad famoznom i favoriziranom braćom Bryan, i to na tri dobivena seta s regularnim sustavom bodovanja).

Kad bi se najveći tenisači u potpunosti posvetili igri u paru, vjerujte da bi i u konkurenciji parova bili najveći. OK, možda bi morali malo suspregnuti svoj ego jer ipak je to onda timski sport, i sigurno bi neke ljudske i društvene osobine igrale veću ulogu, ali oni bi svejedno bez ikakve sumnje bili veliki šampioni.

Na prošlogodišnjem Laver Cupu su Roger i Rafa zaigrali zajedno. I premda se radilo praktično o ekshibiciji, pokazali su svu raskoš svog talenta i motoričkih sposobnosti. Bila je to teniska rapsodija. Najveći su naprosto najveći – bili bi najveći vjerojatno i kad bi se tenis umjesto s reketom igrao s lopatom u rukama.