Bliži se azijski dio teniske godine, takozvani Asian Swing kada sve oči teniskog svijeta gledaju u Daleki istok, gdje se Tour seli nakon zadnjeg Grand Slama sezone. Za WTA Tour su azijske zemlje već godinama spasitelji predvođeni najjačom ekonomskom silom, Kinom.
WTA je početkom ovog desetljeća imao probleme s gledanošću i posjećenosti turnira, a samim tim je iz godine u godinu gubio turnire jer je interes za njihovim organiziranjem bivao sve manji. Investitori nisu mogli niti zaokružiti računicu, a kamoli izvlačiti profit. Tada su na scenu stupile azijske zemlje koje u organizaciji teniskih turnira ne traže isključivo računicu. Tako danas imamo 14 WTA turnira u godini koji se igraju na Dalekom Istoku, od čega čak 10 u Kini. I dalje većina njih muku muči s posjećenošću, ali u Narodnoj Republici Kini se štošta radi za imidž države, pa tako povezanost kineskog društva s tenisom u potpunosti odgovara slici koju Kina želi i pokušava stvoriti o sebi.
Međutim za ATP stvari stoje malo drugačije.
ATP nema probleme kao WTA, a svoj proizvod prodaje vrlo uspješno i vrlo skupo diljem svijeta. Sukladno tome, samo pet ATP turnira se igraju na Dalekom Istoku, od čega četiri u Kini i sva četiri se održavaju zmeđu 23. rujna i 13. listopada. Chengdu i Shenzhen spadaju u seriju ATP250 i oba turnira imaju nagradni fond preko milijun dolara, što je za 250-ice rijetkost; ATP 500 u Pekingu je sa 3.666.000 dolara najbogatija 500-ica, a u seriji ATP 1000 od Šangaja su bogatiji tek Indian Wells i Miami.
U jednom od provincijskih centara vidio sam infrastrukturu za koju odgovorno tvrdim da u Hrvatskoj nikad — ali zaista NIKAD — neće postojati
Dakle, kineski interes za prisutstvo u tenisu je ogroman i ondje su spremni potrošiti koliko god treba da privuku najbolje svjetske tenisače i tenisačice. U ovu analizu nisu uključeni futuresi i challengeri kojih u Kini ima ‘na bacanje’ i svi ti turniri u redu molećivo čekaju da odu u kategoriju više i spremno drže svoje novčanike kako bi ATP-ju platili za nadogradnju. Dovoljno je reći da mladi kineski tenisač ne mora izaći iz svoje zemlje sve dok ne dođe do cca 200. mjesta na ATP rang listi i dok nije u mogućnosti igrati kvalifikacije Grand Slamova.
Osim ulaganja u turnire, Kinezi jako puno ulažu u teniske timove. Kina je podijeljena na provincije i svaka provincija ima svoj teniski tim u koji puno ulaže, jer kulminacija nacionalnog sporta je svake četiri godine na Kineskim igrama. One su u Kini važnije od ičega. U najmanju su ruku jednako važne kao Olimpijske Igre.
Najbolji primjer njihove važnosti dogodio se 2013. kad je Zhang Ze trebao nastupiti na kvalifikacijama Roland Garrosa, ali to nije dolazilo u obzir jer se poklapalo s terminom Kineskih Igara. Roland Garros je Kinezima nemjerljivo manje bitan u odnosu na to natjecanje. Provincije tako potpisuju ponekad i doživotne ugovore s najboljim kineskim tenisačima, izdašno im financiraju karijere, grade moderne teniske centre te plaćaju cijele grupe fizioterapeuta, statističara, nutricionista, teniskih i kondicijskih trenera.
U jednom od takvih provincijskih centara vidio sam infrastrukturu za koju odgovorno tvrdim da u Hrvatskoj nikad — ali zaista NIKAD — neće postojati. Vidio sam 20 betonskih terena, od kojih su tri stadiona, sedam zemljanih terena, dvije dvorane s po četiri betonska terena u svakoj, dva ogromna fitnessa, hotel s pet zvijezdica, internat za maloljetne sportaše i restoran. Cijeli teniski kompleks je u sklopu ogromnog sportskog kompleksa koji obuhvaća još i golf, atletiku, plivanje, skokove u vodu, hrvanje i mnoge druge sportove. Naravno, uz sve to još se u kompleksu nalaze osnovna i srednja škola. I sveučilište.
Kinezi nemaju probleme s infrastrukturom i ulaganjima, ali imaju s teniskom kulturom.
Nisu imali velikih igrača, pa samim time ni puno teniski školovanih trenera, kondicijskih trenera, fizioterapeuta i slično. Apsolutno božanstvo u Kini je Li Na, igračica koja je osvojila Roland Garros 2011. i Australian Open 2014., ali ostale igračice i igrači nisu došli niti blizu takvih postignuća. Među tenisačicama je trenutno najbolje rangirana Wang Qiang (WTA #12), četvrtfinalistica ovogodišnjeg US Opena i osvajačica dvaju titula na WTA Touru. U muškoj konkurenciji je tako najbolje rangirani igrač ikad Zhang Ze (ATP #148) a najveća zvijezda Wu Di, trostruki osvajač Kineskih Igara.
Često su za njih bili angažirani (i jako dobro plaćeni) europski treneri. Investirali su Kinezi puno novaca u Europljane i Amerikance koji su dolazili trenirati njihove tenisače, ali još nisu uspjeli probiti niti top 100. Dovodile su i provincije i akademije razne stručnjake u nadi da će kupiti znanje koje će omogućiti njihovim igračima da probiju svoje granice i uđu u svjetski vrh.
Međutim u sportu je to puno kompleksnije nego što Kinezi misle. Najbolje smo primjere imali u drugim sportovima, u kojima su također bogate zemlje ulagale u trenere od kojih su očekivali da od njihovih sportaša naprave svjetske prvake. Odlaze tako i danas mnogi treneri u Kinu gdje ih čekaju izdašne ponude, pa tako i hrvatska kolonija u Kini broji desetke teniskih trenera. Jednostavno im Kinezi nude ono što ovdje nikad neće moći zaraditi, pa se tako naši ljudi uz dosta muke privikavaju na toliko različitu kulturu, hranu, navike, mentalitet i način života. A do prije samo 10 godina Hrvati su imali predodžbu o Kinezima da su sirotinja koja dolazi raditi u restoranima po Europi.
Također unosan posao europskim teniskim velikanima je i otvaranje teniskih akademija po Kini. Tu prednjače Španjolci Juan Carlos Ferrero i Akademija Sanchez-Casal. Priča uglavnom ide tako da kineski investitor izgradi kompletnu infrastrukturu, a onda Španjolci pošalju tim ljudi koji radi s mladim tenisačima i tenisačicama. Međutim, kvaliteta tih trenera je nerijetko drugorazredna, pa se te akademije svode na prodavanje imena i komercijalu.
Ono što je Kinezima problem za shvatiti je to da kad zaposliš stranca koji ima znanje, moraš mu dati odriješene ruke i vjerovati mu. Često se dogodi da ti europski treneri imaju kineskog šefa koji misli da je njegovim angažmanom otkrio tajnu formulu i da će se u roku par mjeseci pojaviti svjetski broj 1 baš u njegovoj akademiji. Prvo ne shvaćaju da je to proces koji traje, te da za mijenjanje mentaliteta treba proći jako dug period. Zatim im nije jasno da se revolucija sporta bazira na pravilnom odgoju sportaša od najranije dobi.
Povrh svega, najveći kamen spoticanja je nedostatak edukacije lokalnih trenera. Kineski šefovi u akademijama i provincijama obično ne shvaćaju da bi angažman stranog trenera trebao uključiti i edukaciju postojećeg mladog stručnog kadra koji bi u idućim godinama mogaousmjeravati nove naraštaje u pravom smjeru. Zato kad dođeš u Kinu i radiš s nekim od igrača, lokalni treneri na susjednim terenima gledaju što radiš sa profesionalcem, pa to onda kopiraju s djecom ne znajući u kojem kontekstu se radila određena vježba, niti imaju ikakve ideje o planiranju i programiranju treninga i trenažnog procesa.
Inače, kineski su tenisači zaista milina za suradnju.
Skromni su, slušaju što im se kaže, ne žale se na gluposti i spremni su raditi količinski koliko god se od njih traži. Mane su im nedostatak sportske inteligencije koji se očituje u doslovnom shvaćanju uputa, kao i nemanje osjećaja za momentum — oni ne znaju ‘namirisati krv’. Dakako, ne može se generalizirati i reći da su svi takvi, ali sve to je na neki način povezano s njihovim općim mentalitetom. Da stvar bude gora, krhke su građe i često ozljeđeni. Jedini način da se navedene mane korigiraju je raditi s njima od malena, ugrađivati i poticati kod njih određene obrasce razmišljanja, širenje obzora, pa čak i putovanja diljem svijeta od najranije dobi kako bi što više proširili obzore. Potrebne su velike investicije, ali i strpljenje kojeg kineski investitori baš i nemaju u izobilju.
Zemlja je to komunizma koji u puno slučajeva više sliči na vrlo moderni kapitalizam. Kontrola vladajućih uz otvorenost stranom kapitalu i suradnjama, ekonomski bum, investicije i blještavilo infrastrukture, minimalna stopa kriminala, radna etika i zaluđenost sportom — sve je to Kina.
