Još od prvih sportaša koji su se natjecali u staroj Grčkoj, postoji i rulja gledatelja koju privlači izvrsnost vrhunskog sporta. Dio tih gledatelja se i onomad kladio na ishode borbi, utrka i mečeva, tako da je klađenje jedna od nastarijih aktivnosti vezanih uz sport za one koji se nisu mogli natjecati, a željeli su biti dio tih događanja. Istodobno, to je i poligon za one koji su vidjeli priliku za dobru zaradu.
Klađenje je ušlo u sve pore modernog tenisa, barem kad je u pitanju praćenje tog sporta u očima neteniske publike. Prvi veliki skandal koji je napunio novinske stupce i vrištao iz svakog news portala dogodio se 2007. kad je Nikolaj Davidenko predao meč Martinu Vasallu Arguellu u trećem setu drugog kola turnira u poljskom Sopotu. Koeficijenti su skakali od Rusa kao velikog favorita do velikog autsajdera i čak sedam milijuna dolara je u kladionici Betfair bilo uplaćeno na taj meč, a dobici i gubici nikad nisu sprovedeni jer je Betfair poništio meč. Nakon tog skandala počelo se pojavljivati sve više sumnjivih mečeva na svim razinama profesionalnog tenisa, a puno igrača je priznalo da su im prilazili sumnjivi tipovi i nudili namještanje mečeva.
Kako bi spriječili daljnji rast korupcije u tenisu, ATP, WTA, ITF i Grand Slam Board (GSB) su osnovali Tennis Integrity Unit (TIU).
Zadaća TIU-a je bila kontrola igrača, osluškivanje zbivanja u prostorijama turnira gdje se igrači kreću i slično. Bez obzira što su tvrdili da štite tenisače od kladioničara, oni su zapravo bili tu da igrače spriječe od prihvaćanja ponuda, a ne da odmaknu sumnjive tipove od tenisača. Igrači su privođeni na ispitivanja, otvarani su im osobni podaci iz telefona i laptopa te ih se raznim oblicima policijske represije gnjavilo i po nekoliko sati bez pravih dokaza. Na kraju krajeva, takav modus operandi je i očekivan jer TIU se sastoji od velikog broja bivših engleskih policajaca i agenata Scotland Yarda, tako da je logično da su smatrali kako je njihov posao bio očuvati integritet tenisa policijskim metodama.
U 2016. su zabilježena 34 sumnjiva meča na futuresima, 43 na chalengerima, 34 na Tour levelu i tri na Grand Slamovima
Prije dvije godine, nakon sedam godina djelovanja TIU-a ponovno su se okupile sve vrhovne teniske organizacije i odlučile dati nezavisnom tijelu da ocijeni rad borbe protiv korupcije u tenisu. To su napravili zbog mnogih optužbi i medijskog pritiska kako korupcija u tenisu raste umjesto da se smanjuje, a istovremeno se sve više novca ulaže u borbu protiv nje. TIU se pravda kako je u sedam godina podijelio više doživotnih kazni i nekoliko višegodišnjih suspenzija, ali činjenica je da niti jedno od tih imena nije bila krupna riba, a postoji puno sumnji kako ima namještenih mečeva i na najvišem nivou. Međutim, očita je sumnja u učinkovitost metoda koje se zasnivaju na represiji.
Zadatak ocjenjivanja borbe s korupcijom u tenisu dodijeljen je firmi Interim, koja je imala zadatak zaključiti bore li se teniske institucije protiv korupcije ili mlate praznu slamu.
Interim je dvije godine sakupljao informacije i dodjeljen mu je pristup svim dokumentima i povjerljivim podacima kako bi što bolje mogao ocijeniti situaciju. Izveo je mnoga ispitivanja, ankete i uzeo u obzir sve činjenice i okolnosti, te je došao do zaključka koji je sročio u konačni izvještaj. U njemu se piše o tome koliko je prize money na najnižim profesonalnim turnirima nizak i kako tek 250 do 300 igrača uspjeva biti financijski na nuli. Za Interim, glavni krivac za nastalu situaciju i cilj preko kojeg se mogu popraviti stvari jest prodavanje prava na live score.
Dakle, da bi bilo koja kladionica stavila teniske turnire u svoju ponudu, ona nadležnom tijelu mora platiti prava za distribuiranje sustava live score. Ako kladionica želi u ponudi imati turnire s ATP Toura, plaća prava za live score ATP-u kao organizaciji. Što se tiče ATP-a i WTA, tu nema nekog problema po pitanju plaćanja prava i stavljanja njihovih turnira u ponudu jer su na tim turnirima nagradni fondovi dovoljno veliki da tenisači i tenisačice niti ne razmišljaju o namještanju mečeva i riskiranju karijere u koju su uložili silan trud, ali i novac. Naravno, ima izuzetaka poput Davidenka, ali upravo je na njegovu slučaju jasno kako je riječ o iznimkama ponukanim nekim drugim motivima i pritiscima.
Najveći problem nastaje kad ITF proda svoja prava za live score kladionicama i u ponudi kladionica se nađu igrači koji za poraz u prvom kolu dobiju 100 dolara od nagradnog fonda — a namještanje meča im može donijeti 1.000 i više dolara. Oni postaju laka meta ljudima koji žele namjestiti mečeve.
Stoga Interim nudi dva bitna prijedloga. Prvo, ITF bi trebao prestati prodavati prava za live score i maknuti futures turnire iz ponude kladionica, jer ITF ne bi trebao smatrati da je gubitak ovog dijela financija bitniji od integriteta tenisa. Drugo, Interim u zaključku navodi kako bi trebalo prestati dopuštati kladioničarskim kompanijama da se oglašavaju na teniskim turnirima.
U Kitzbühelu je ime turnira Bet-at-home Kitzbühel Open i na tendi iza svakog terena stoji ogromna reklama za navedenu kompaniju koja dominira vizualnim poljem. To i ne bi bio toliki problem da nije stravično licemjerno: kad su određeni igrači dobili ponudu od iste kompanije da se oglašava na njihovoj opremi (reklamni prostor na rukavu majice), ATP im je zabranio da to prihvate i tako postavio dvostruke standarde. U objašnjenju se ATP vadio kako turnir u Kitzbühelu ima financijske probleme i da je jedino kladioničarska kompanija spremna dati dovoljno novca da se turnir održi.
Krovne teniske organizacije su se busale u prsa kako TIU iskorjenjuje korupciju u tenisu i pravdali su ogromne novce investirane u u rad TIU-a time što je nekoliko igrača koji nastupaju na futuresima dobilo doživotne kazne. Pod pritiskom javnosti morali su unajmiti nezavisnu revizorsku kuću koja je poput neke teniske Ekipe za očevid preispitala uvjete i represivne metode, te je Interim sad izašao s poražavajućim rezultatima koji govore upravo suprotno. U 2009., kad je TIU osnovan, postojalo je osam sumnjivih mečeva na challenger razini, 12 sumnjivih mečeva na Tour levelu, a niti jedan na futuresima i Grand Slamovima. Sedam godina kasnije, u 2016. zabilježena su 34 sumnjiva meča na futuresima, 43 na chalengerima, 34 na Tour levelu i tri na Grand Slamovima.
Iako je izvještaj napisan na 80 stranica, u moru prijedloga najbitnije se svodi na stvari na koje su i sami igrači već godinama ukazivali. Zaključak izvještaja je da je TIU trebao biti tu da zaštiti igrače, a ne da ih straši, ganja i uzima osobne podatke. Zaključak je kako se TIU i vrhovne teniske organizacije moraju obračunati s kladionicama i ljudima koji namještaju, a ne s igračima. Pa makar i po cijenu smanjivanja financijskih sredstava.
Ostaje samo pitanje zašto su ITF, ATP, WTA i GSB nakon pustih milijuna uloženih u neefikasnu borbu protiv korupcije odlučili uložiti još nekoliko milijuna da bi im Interim rekao praktički ono isto što su i igrači godinama trubili? Navodno je potrošeno 15 milijuna dolara na borbu protiv korupcije, a nikad nije bilo toliko sumnjivih mečeva kao u zadnje dvije godine. Da se tih 15 milijuna dolara uložilo u povećanje nagradnih fondova na futuresima i challengerima, problem bi više-manje bio rješen jer nitko nije lud zauvijek riskirati posao u koji je uložio mnogo novca i još više truda, a od kojeg još zaista može zaraditi neke novce.
Vrhovne organizacije su mogle godinama zanemarivati vapaje igrača tvrdeći kako ne razumiju dinamiku poslovanja i zapravo im govoreći da se hvataju reketa jer za drugo i nisu. Uostalom, javnost je to prihvaćala, jer percepcija je da je posao sportaša samo da se natječe. Međutim, bit će zanimljivo vidjeti kako će se sada ponašati kad je teniska Ekipa za očevid donijela prave dokaze. Hoće li odbiti poduzeti mjere, iste one koje su igrači spominjali, a koje im je ovaj put nametnula firma kojoj su platili da im kaže što da rade?
