Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Drop Shot

Kraj Davis Cupa kakvog poznajemo?

Zahuktava se rat između teniskih revolucionara i romantika

Uvjerljivom pobjedom nad Kazahstanom hrvatska je Davis Cup reprezentacija osigurala domaći susret sa Sjedinjenim Američkim Državama i tako pružila priliku Hrvatima da još jednom uživo vide neke od trenutno najboljih tenisača na svijetu. I to je dobro. Dapače, odlično – jer tko zna hoćemo li ikad više imati takav luksuz.

ITF sprema novi format natjecanja u Davis Cupu, koji bi bio nešto potpuno novo u odnosu na ovo što smo gledali zadnjih 38 godina koliko je u upotrebi ovaj sistem natjecanja (16 ekipa u knock-out sustavu, četiri pojedinačna meča i jedan meč parova kroz tri dana na tri dobivena seta).

Već su lani ITF i njegov predsjednik David Haggerty donijeli cijelu lepezu planiranih promjena, dizajniranih tako da Davis Cup učine što atraktivnijim, kvalitetnijim, prilagodljivijim televiziji i fanovima, te na kraju krajeva – profitabilnijim. ITF-ov statut je pisan tako da svaki prijedlog promjena za Davis Cup natjecanje mora biti odobren na godišnjoj skupštini ITF-a, gdje se susreću svi predstavnici nacionalnih teniskih saveza, a potrebna je dvotrećinska većina za usvajanje prijedloga. Na prošlogodišnjoj su skupštini sve tada predložene stavke bile odbačene uz minimalna odstupanja od dvotrećinske većine; prevagu su odnijele male zemlje koje, iako neke od njih nemaju niti jednog profesionalnog tenisača na ATP listi, drže pravo glasa kao članice ITF-a. Tad sam pisao o tome i usput spomenuo kako ne bi bilo loše da Davis Cup bude koncipiran kao Svjetsko prvenstvo u nogometu.

David Haggerty i Gerard Piqué očito su imali sličnu ideju. Samo što sada imaju investitore i novac kojim mogu stati iza ideje.

Barcelonina nogometna zvijezda je suosnivač investicijske grupe Kosmos, čiji je izvršni direktor i suvlasnik Hiroshi Mikitani, inače direktor japanske tvrtke Rakuten koja sponzorira Barcelonu. Kosmos je spreman uložiti tri milijarde dolara kroz razdoblje od 25 godina u projekt redizajniranog Davis Cupa.

Format natjecanja bi se mijenjao utoliko što bi umjesto dosadašnjih 16 bilo 18 ekipa u Svjetskoj Skupini, kao najvišem rangu Davis Cupa. Ekipe bi se prvo natjecale po skupinama, zatim od četvrtfinala nadalje knock-out sistemom – dakle, riječ je o turnirskom sustavu kao u nogometu ili košarci. Ne bi više bilo pakiranja kofera nakon prvog poraza, a TV kuće bi otkupile barem po tri-četiri susreta.

Da, naravno da je stvar novca. Bez para nema muzike

Cijeli bi turnir bio odigran u sedam dana u studenom, u tjednu kad je inače odigravano finale Davis Cupa. Susreti se ne bi sastojali od četiri singl meča i jednog meča parova, već od dva pojedinačna i jednih parova, a igralo bi se na dva, ne više na tri dobivena seta. Time bi bilo puno lakše privući najveće igrače da sudjeluju u ovom natjecanju, jer ne bi morali usred sezone razbijati svoj tempo kako bi gostovali na drugom kraju svijeta, a smanjenje dobivenih setova bi im također išlo u prilog jer se ne bi toliko puno trošili.

Još jedan adut u privlačenju velikih imena je, naravno, i znatno povećanje novčanih nagrada od ITF-a novcem koji bi investirao Kosmos. Trenutne nagrade od ITF-a za Davis Cup su za top igrače realno gledano smiješne. Najjači nacionalni teniski savezi svojim najboljim igračima povrh ITF-ovih nagrada daju dodatne premije samo kako bi ih pridobili da igraju za reprezentaciju.

Jedini stvarni minus ovog plana je termin – iako ne bi remetio kalendar natjecanja, remetio bi pripreme tenisača za sljedeću sezonu. Tih sedam dana su mnogima od njih neizmjerno bitni jer im omogućuju da se malo odmore prije nego što krenu u ionako prekratke pripreme za novu sezonu. Koliko to može biti bitno vidjeli smo na primjeru Marina Čilića, koji je nakon duge i naporne sezone 2016. odigrao strašno iscrpljujući finalni susret protiv Argentine u Zagrebu i tek je u travnju 2017. ‘došao sebi’.

Naravno, kada su krajem veljače objavljeni ovi planovi, pojavili su se različiti komentari. Na suprotstavljenim stranama našli su se teniski revolucionari i romantici.

Francuski tenisač Pierre-Hugues Herbert je protivnik promjena i njegov savez će sigurno glasati protiv njih na godišnjoj skupštini. Francuski savez je jedan od četiriju najbogatijih na svijetu i kao takav može financirati svoju Davis Cup reprezentaciju i privući najjače igrače, a istovremeno raspolaže širokom lepezom vrhunskih igrača koji se redovno odazivaju za Davis Cup susrete. Francuzi imaju tenisku tradiciju i kulturu, višestruki su osvajači ovog natjecanja, imaju čak i organiziranu navijačku skupinu koja prati reprezentaciju gdje god igrala.

U Lilleu je nogometni Stade Pierre-Mauroy nadograđivan kako bi mogao biti prilagođen za tenis i stvaranje dvoranskih uvjeta u studenom, a taj je stadion već dvaput bio domaćin finalnih Davis Cup susreta u kojima je Francuska igrala. U svakom trenutku je bio dupkom pun te stvarao nevjerojatnu atmosferu 27,000 dlanova i grla. Naravno da se Francuzi ne žele toga odreći i da ih ne zanima odigravanje susreta u Kini ili Singapuru.

Prije nekoliko dana se oglasio i legendarni Australac Lleyton Hewitt. Njegova priča ipak ne nailazi na razumijevanje, za razliku od Herbertove. Njegovi aduti u borbi protiv usvajanja promjena su priče kako je puno ljudi protiv toga jer je to samo zgrtanje novaca i stvar profita, te kako to onda „više neće biti Davis Cup“.

Da, naravno da je stvar novca. Bez para nema muzike. Ljepše je održati tradiciju i imati Davis Cup susrete po cijelom svijetu više puta godišnje, ali u realnom svijetu ITF kao organizator želi podići kvalitetu natjecanja, napraviti ga profitabilnijim, atraktivnijim i na kraju krajeva kvalitetnijim, pa je ovo i realna opcija. Bez ovakvih ili sličnih promjena u finalima više nećemo gledati najbolje i u tom trenutku najkvalitetnije igrače jer ih Davis Cup jednostavno ničime više neće moći privući. Ako je cilj privući što više gledatelja i ponuditi im najbolje od najboljeg što tenis ima, onda je promjena opravdana i dobrodošla.

Ipak, ne treba trčati pred rudo najavljujući kako je ovo zadnja godina u kojoj gledamo naše dečke kako igraju pred domaćom publikom. Sve će se znati u kolovozu nakon godišnje skupštine u Orlandu na Floridi, gdje ćemo vidjeti je li Haggerty opet žrtva malih zemalja (kojima u ovom slučaju format ostaje nepromijenjen, jer su ovi prijedlozi namijenjeni samo Svjetskoj Skupini) ili će ovaj put presuditi velike teniske nacije, ili pak novac.

Do tada, imat ćemo prilike pratiti kako se zahuktava rat između revolucionara i romantika.