Drop Shot

Marcelo Ríos: Bog i manijak

Ovaj tjedan navršava 43. I želi se vratiti u tenis

Prošlo je puno godina od nostalgičnih 1990-ih kad je tenis u svim pogledima još rapidno napredovao i kad je postojala široka paleta različitih stilova igre i igrača. Točnije, prošlo je ravno 14 godina otkako je profesionalni tenis napustio legendarni Marcelo Ríos. Miljenik zagriženih teniskih fanova, sportskih romantičara i vječnih boema. Tip koji je bio neobjašnjiv, enigma kakvih u današnje doba tehnologije i kontrole više nema. Teniski fanatici ga pamte više po karizmi nego po igračkim mogućnostima, koje su, naravno, bile fenomenalne.

Ríos je kao prvi Južnoamerikanac postao broj 1 na ATP-jevoj rang listi postao besmrtna legenda u Čileu, svojoj domovini. Bio je prvi igrač u povijesti koji je osvojio sva tri zemljana turnira iz Masters serije, a tek treći koji je osvojio Indian Wells i Miami u istoj godini. Bio je zadnji lijevak koji je držao broj 1 prije dolaska Rafaela Nadala, a ono po čemu je najpoznatiji je činjenica da je jedini muški igrač koji je bio na vrhu rang liste a da nikad nije osvojio Grand Slam.

Jako dobro se sjećam njegovih posjeta Umagu 2000. i 2002. S nestrpljenjem su čekani njegovi treninzi na kojima bi fanovi popunili tribine, a mi klinci smo trčali za njim od terena pa sve do ulaska u svlačionicu u nadi da ćemo dobiti autogram. Samo dvije godine prije svog prvog dolaska Ríos je bio broj 1, a famu je opravdao osvojivši turnir; u polufinalu je pobijedio umaškog miljenika Carlosa Moyu, koji je tada već bio na zalazu karijere, a u finalu Mariana Puertu, koji je pet godina kasnije igrao finale Roland Garrosa protiv Nadala.

Ríos je muku mučio s ozljedama — počevši od svakog mogućeg ručnog i nožnog zgloba, do opetovanih operacija leđa. Kad je dvije godine kasnije ponovno došao, izgubio je već u prvom kolu od Victora Hanescua. Jako dobro se sjećam njegove nervoze u tom meču. Slomio je čak tri reketa i mi smo nakon meča pojurili prema terenu u nadi da će ih pobacati u publiku, ali je, na naše veliko razočaranje, sva tri pospremio u torbu, što nam se tada činilo kao neobjašnjiva reakcija.

Bio sam premlad da shvatim da je kod Ríosa štošta neobjašnjivo. Bio je uzor neprilagođenima u svijetu tenisa. Dok su se aristokrati i konzervativci zgražali nad njegovim ponašanjem — koje je, ruku na srce, nerijetko izgledalo primitivno i divlje — neke druge je oduševljavao.

Tako je, recimo, podijelio javnost kad je 1998. došao u Wimbledon kao prvi igrač na svijetu i izgubio u prvom kolu od Španjolca Francisca Claveta, pa na press konferenciji je rekao novinarima da je “u njegovoj zemlji trava za krave” — što je izazvalo zgražanje u All England Clubu i oduševljenje kod Ríosovih fanova, iako je prije njega nešto slično izjavio i, primjerice, Ivan Lendl. No, bilo je i mračnijih epizoda. Jednu od svojih bivših žena je izbacio iz auta tijekom vožnje, bivšeg kondicijskog trenera je išao pregaziti sa džipom (srećom, samo mu je prešao preko noge), potukao se sa taksistom u Rimu i kasnije nastavio tuču s karabinjerima, urinirao po ljudima u WC-u jednog bara, plivao gol u hotelskom bazenu… Nakon dugog niza godina opetovanih ispada izašao je u javnost s informacijom da boluje od Aspergerova sindroma, što je u principu blaži oblik autizma.

Zaista je teško ne zapitati se — dobro, Marcelo, što ti to treba? Ali opet, probajmo ga razumjeti jer čovjek je morao prekinuti karijeru s nepunih 29

S 28 godina na leđima, samo dvije godine nakon umaške epizode s razbijenim reketima, Ríos je napustio profesionalni Tour. Njegov zadnji meč na vrhunskoj razini je bio 2003. u Roland Garrosu, kad je zbog još jedne ozljede predao meč Mariju Ančiću. Nakon dvije godine mirovine, Rios je počeo nastupati na Senior Touru — pandanu ATP Toura za umirovljene tenisače. Čim je došao, poharao je konkurenciju i zasjeo na prvo mjesto, a mnogi su negodovali jer je bio puno mlađi od većine ostalih. Bez obzira na to, Ríos je pokazao da još uvijek ima vrhunsku kvalitetu, ali ne i fizičku spremnost da je pokazuje kroz cijelu sezonu. Njegov zadnji meč na Senior Touru bio je 2008. — prije 10 godina…

A onda je odjednom iz čista mira objavio da se vraća. I to ne među veterane.

Ríos će ovaj tjedan navršiti 43 godine i želi postati najstariji osvajač ATP challenger turnira. Možda ga je motivirao rekord koji je nedavno postavio Ivo Karlović kad je s 39 osvojio turnir u Calgaryju; u svakom slučaju, Ríos tvrdi da je predao službeni zahtjev za pozivnicu na challenger u Columbusu, američka savezna država Ohio, koji se održava za neka dva tjedna. Ondje želi započeti svoj povratak.

Tamošnji turnir igra se na terenima sveučilišta Ohio State, upravo onom na kojem sam ja studirao i nastupao 2010. za tenisku ekipu Ohio State Buckeyes; tada još nije postojao profesionalni turnir. Kasnije je Ty Tucker, dugogodišnji glavni trener sveučilišne ekipe — i, vjerujte mi, još osebujniji lik od Ríosa —bio presudan u njegovu pokretanju, shvativši da bi korisno bilo imati challenger za koji će dijeliti pozivnice svojim igračima i tako im pomoći pri prelasku na profesionalni Tour nakon koledž karijere. Točno mogu zamisliti Tuckerovo lice kad je dobio e-mail od Ríosa; da se samo njega pita, vjerojatno bi mu odgovorio s nekoliko rečenica u kojima bi prevladavala riječ fuck i njene izvedenice, ali lako je moguće da ga natjeraju da jednu od pozivnica namijenjenih svojim pulenima ipak dodijeli čileanskom manijaku.

Ako se doista vrati profesionalnom tenisu, pa makar i samo na challenger razini, bit će to plus za tenis kojem nedostaje luđaka. Bar se likovi poput Nicka Kyrgiosa i Benoita Pairea neće osjećati usamljeno.

Ipak, ne mogu se oteti dojmu da će to vjerojatno izgledati poput tužnog pokušaja povratka Thomasa Mustera 2011. Tada sam taman počeo igrati challengere i Muster je iz tjedna u tjedan dobivao pozivnice na challengerima u pokušaju da oživi svoju nekad velebnu karijeru. Gledao sam sa zanimanjem njegove treninge o kojima sam čuo toliko priča i mitova. Muster je bio poznat kao najveći radnik na Touru. Međutim ti treninzi su bili u najmanju ruku čudni. Svaki udarac je popratio urlanjem, a lopta nikako da izađe iz reketa. Puno mučenja, a lopta ne ide. U nešto više od godinu dana je uspio dobiti samo dva meča (nad Leonardom Mayerom i Borutom Pucom) i doći do renkinga #974 ATP. Osim toga, uspio je i uništiti onu sliku veličanstvenog šampiona kakvim smo ga mi klinci iz nove generacije smatrali. Naravno da njegove uspjehe nitko ne može izbrisati i o takvim postignućima smo mi sa challenger turnira mogli samo sanjati, ali odjednom je taj teniski velikan postao neki starčić koji se povlači ondje gdje mu očito nije mjesto.

Zaista je teško ne zapitati se — dobro, Marcelo, što ti to treba? Ali opet, probajmo ga razumjeti jer čovjek je morao prekinuti karijeru s nepunih 29; Ríos je, ruku na srce, kudikamo veći frajer od Mustera, pa samim time njegov imidž neće biti toliko pogođen. On će vjerojatno, za razliku od discipliniranog Austrijanca, napraviti i pokoji skandal na challengeru i ‘dignuti na priču’ dio mlađe publike pa će to sve skupa izgledat manje tužno u odnosu na Mustera.

Moj dobri prijatelj Hans Podlipnik Castillo, Čileanac koji je trenutno 69. igrač na svijetu u parovima i dobro poznaje Ríosa, tvrdi da je Marcelo u vrlo solidnoj kondicijskoj formi i da može poremetiti planove nekih igrača. Uz dužno poštovanje Hansu, uzet ću njegove riječi s dozom skepticizma jer on je jedan od onih Čileanaca koji su odrastali gledajući u Ríosa kao u boga svemira.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.