Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Drop Shot

Moj frend Mekta

Sjajni Nikola Mektić osvojio je Indian Wells u parovima

Tražeći pravi uvod za ovaj tekst raskopao sam sve moguće zajedničke anegdote, sjećanja i interne fore koje malotko drugi shvaća, sve u pokušaju da dočaram Nikolu Mektića, tenisača koji je proteklog vikenda osvojio Indian Wells u parovima i popeo se na šesto mjesto ATP rang liste parova. Teško je izdvojiti nešto u tom moru uspomena.

Mekta je zagrebački dečko koji je svoje prve teniske korake napravio na zagrebačkoj Mladosti i vrlo rano su svi uočili njegov talent. Još dok je bio mlađi i trenirao uglavnom u grupi u klubu, fluidnost njegovih pokreta i uspjeh u provođenju gotovo svega što zamisli ukazivali su na veliki potencijal, iako je bio tehnički neuredan igrač (pogotovo na forhendu). Imao je sreću i nesreću u tome što je upao u valjda najjače godište koje je Hrvatska ikad imala u tenisu. Igrači rođeni 1988. bili su Marin Čilić, Antonio Veić, Luka Belić, Antonio Šančić, Vedran Šiljegović, Jurica Grubišić — i svi su oni uz Mektića bili nevjerojatno uspješni na internacionalnoj razini.

Za Hrvatsku je vrlo uspješno godište koje izbaci dvojicu igrača na juniorski Grand Slam, a ova ekipa je fascinirala svojom širinom. Sreća je za te dečke bila u tome što su svi bili toliko kvalitetni da su jedan drugog gurali, a s druge strane su neki od njih možda prolazili i malo ‘ispod radara’ — jer da je netko od ovih manje poznatih bio u nekom drugom godištu, sigurno bi dobio više pažnje i medijskog prostora.

Dugi niz godina sam putovao s Mektom na iste turnire, u jednom periodu smo i djelili trenera i stalno putovali skupa. Svima je uvijek bio pozitivni šok kad bi ga bolje upoznali i mnogi bi se brzo zbližili s njim. Uvijek je bio tih i nenametljiv, ali on je lik koji se uklapa u sve tipove društva i izričaja, iako uvijek s dozom sebi svojstvene originalnosti. Pojavit će se među probranim društvom jednako kao i u lokalnoj birtijetini, a glazbeni ukus mu varira od Pink Floyda do Željka Bebeka. Vidjet ćete ga u sakou jednako kao i u trenirci, a ponekad možda i odjevenog u stilu Nicka Praskatona naprosto zato jer mu tog dana baš to leži. Mnoge je intervjue pretvorio u totalnu satiru i ironiju, a da to ponekad novinari nisu ni shvatili, već su mislili da dobivaju njegovo iskreno i dubokoumno mišljenje.

Njegova prilagodljivost bila je vidljiva i na terenu. U njegovim mečevima nije bilo šablona.

Uvijek je pokušavao biti nepredvidljiv i iznenaditi suparnika nečim neočekivanim. S obzirom da je posjedovao igrački talent i finu ruku, mogao je igrati s puno varijacija. Nikad nije bio igrač sa snažnim udarcima i nikad mu niste mogli vidjeti grč na licu. Svojim opuštenim i mobilnim zglobovima uspjevao je odigrati vrhunske udarce na mreži.

U to vrijeme parovi su nam bili više zabava, znali smo gubiti od svakojakih geliptera

Nakon uspješne juniorske kaijere vrlo sporo se probijao s obzirom na juniorske uspjehe i veliki talent kojeg je posjedovao. Igrao je futurese i nije bio previše uspješan na njima sve do svoje 22. godine. Tu je krenuo konstantno dolaziti u završnice futures turnira i gotovo cijelu 2010. proveo u top 300 na ATP ljestvici. U godinama koje su uslijedile se najčešće vrtio između 240 i 300, ali tu se, za razliku od nekih igrača sa sličnim renkingom, održavao igrajući gotovo isključivo challenger turnire. Vrlo je čest slučaj bio da igrači igraju samo futurese, osvajaju ih i igraju protiv lošijih suparnika kako bi pumpali svoj renking i došli do kvalifikacija za Grand Slamove, gdje bi onda bili kante za napucavanje. Mekta je igrao challengere i imato lošiji renking nego što bi imao osvajajući futurese, ali dugoročno napreduješ samo ako igraš s dobrim igračima.

Mekta je odigrao sve Grand Slamove u singlu, ali nikad nije uspio doći do glavnog turnira. Najbliže je bio 2011., kad je u zadnjem kolu kvalifikacija izgubio od Conora Nilanda 3:6, 6:7, 4:6, a i sam će reći da mu je tog meča možda i najviše žao u svojoj singl karijeri. Godine su prolazile, a Mekta se uglavnom vrtio oko top 250-300 igrača, a i do danas mu je najviši renking u singlu ostao 213. mjesto.

Tijekom 2012., kad smo djelili trenera i zajedno putovali, nerijetko bismo i zajedno igrali parove. Tada ni meni ni njemu karijera u dublu nije bila ni na kraj pameti; parovi su nam bili tek dodatna zarada i trening. Nismo zamišljali da ćemo jednom odustati od svojih singl karijera i posvetiti se dublu, kao ni to da će on ići ovako visoko — iako smo svi mi koji smo ga dobro poznavali znali da će biti jako uspješan ako se jednog dana odluči za karijeru parova. S obzirom na to da su nam u to vrijeme parovi bili više zabava i sporedna stvar, znali smo gubiti od svakojakih geliptera, ali se moglo vidjeti da potencijal postoji.

Uvijek je nevjerojatno dobro pokrivao mrežu, reternirao toliko solidno i konstantno da serveri više nisu znali gdje bi servirali, a placement lopti je uvijek bio nevjerojatno precizan. Početkom 2016. se počeo mentalno umarati od plesa između 250. i 300. mjesta, a na nagovor Antonija Šančića se počeo više posvećivati igri parova — i rezultati su vrlo brzo došli. Već polovicom godine je ušao u top 100. Krajem sezone je odigrao nekoliko turnira i s Frankom Škugorom — još jednim igračem koji je takoreći neplanirano završio u parovima, ali isto tako nevjerojatno uspješno odradio tranziciju. Pokazat će se to kao dobar probni period uoči Wimbledona sljedeće godine.

Mektin prvi nastup na Grand Slamu bio je 2017. u Melbourneu, gdje je u zadnjim minutama prijave uspio dogovoriti nastup s Brianom Bakerom — igračem koji je uvijek posjedovao veliki talent, ali i veliku sklonost ozljedama. Na njihovu debitantskom turniru došli su do trećeg kola i odmah nastavili suradnju koja je rezultirala prvom ATP titulom u Memphisu, tek drugom zajedničkom turniru. Od tog trenutka bilo je jasno da Mekta kreće prema vrhu.

Nakon još jednog osvojenog turnira i nekoliko njih odigranih s Čilićem zbog nemogućnosti ulaska u turnir s Bakerom, došao je Wimbledon 2017. i to je bila prekretnica za Mektu i Škugora. Baker je, kao i obično, bio ozljeđen i naši su dečki — koji djele kondicijskog trenera Dubravka Debeljaka — odigrali polufinale Wimbledona. Nisu se odlučili za zajednički nastavak i full-time suradnju, ali su nastavili raditi vrhunske rezultate s različitim partnerima. U 2018. je Mekta s Alexanderom Peyom osvojio svoj prvi naslov Masters serije u Madridu, te nakon polufinala Roland Garrosa došao do top 20. Tada Peyu sustiže sudbina Bakera, te Mekta u nedostatku zdravog partnera mijenja igrače i pokušava naći dobitnu kombinaciju.

Ovu je sezonu počeo s raznim partnerima i sa svakim je bio uspješan, ali s Argentincem Horaciom Zeballosom iz drugog zajedničkog turnira dolazi do titule u Indian Wellsu — turniru koji je uvijek toliko težak za osvojiti u parovima da se gotovo može smatrati ekvivalentom osvajanja Grand Slama. Svi najbolji igrači parova igraju taj turnir, uz singlaše koji se često odluče ondje zaigrati parove — kao, na primjer, Novak Đoković i Fabio Fognini. Sistem bodovanja je isti kao na Grand Slamovima (izuzev Wimbledona koji jedini još prakticira tri dobivena seta), samo što na putu do titule igrači imaju jedan meč manje jer je ždrijeb manji.

Izuzetan je to uspjeh za Mektu. On je sve svoje kvalitete i potencijale kojih su svi bili svjesni doveo na vrhunsku razinu uz gotovo nikakve oscilacije i fenomenalnu koncentraciju. On i njegov trener Goran Orešić napravili su odličan posao, pogotovo ako se uzme u obzir da su surađivali puno prije Mektine tranzicije na parove, čime su pokazali da je njihovo znanje parova, ali i razumijevanje tenisa, na vrlo visokoj razini.

Samo u ova tri i pol mjeseca Mekta je uprihodio preko 300.000 dolara iz nagradnih fondova, a znakovito je da je takav artistički i pomaknuti lik na svojm prvom osvojenom ATP turniru u Memphisu umjesto pehara dobio gitaru. Prilično sam siguran da ne zna spojiti dva akorda na njoj i da mu negdje skuplja prašinu; ali kad bi se kojim slučajem dohvatio gitare umjesto reketa, bio bi to i dalje onaj nepredvidljivi Mekta za kojeg nitko ne bi znao koji će žanr oplesti po njoj.