Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Drop Shot

Pitanje ravnoteže

Koliko bi teniski trener trebao pričati?

Odrastati teniski na nekadašnjem Nacionalnom Teniskom Centru na Zagrebačkom velesajmu imalo je mnoge nedostatke poput hladne dvorane, puno ljudi-udava koji su htjeli svakom prolazniku zagorčati život svojim filozofijama, puno distraktora za vrijeme treninga i još štošta.

No, ono što je bilo zanimljivo za one koji su zaista gledali oko sebe i pritom znali gledati bio je način na koji su tenisači i tenisačice trenirali. Različite osobnosti, različiti teniski stilovi, angažmani tijekom treninga, ali i različiti treneri. Tijekom svoje karijere sam radio s petoricom različitih trenera i mogu reći da je svaki bio drugačiji i po određenim komponentama specifičan. Vraćajući se u dane kad je Nacionalni teniski centar još postojao, sjetim se mnogih trenera koje sam gledao i, kad ih se sada sjetim, u retrospektivi shvatim koliko načina postoji za prići igraču i koliko je svaki odnos teniskog trenera i tenisača poseban sam po sebi.

Kanadski trener Matt Kuzdub napisao je tekst u kojem je pokušavao objasniti specifičnost posla teniskog trenera u kojem je vrlo bitno dozirati količinu informacija. Koliko je povratnih informacija prema igraču premalo, a koliko previše? Podijelio je povratne informacije ili feedback na trenutne i krajnje.

Trenutni feedback je korekcija igrača prilikom izvođenja vježbe. I zaista sjetim se raznih trenera s NTC-a, ali i s futures i challenger turnira koji su stajali iza igrača prilikom određene vježbe i neprestano komentirali. “Brže noge”, “ispred sebe”, “gledaj loptu”, “prema njoj” i tako u nedogled.

Iako je nekad trenutni feedback neizbježan jer nema smisla puštati igrača da konstantno radi pogrešku koju vi primjećujete, ako se pretjeruje s time trener igraču postaje ne samo naporan i iritantan, nego i samo nekakva buka u pozadini na koju otupite.

Zamislite da ste u uredu gdje morate odraditi posao koji zahtjeva veliku koncentraciju. Sigurno bi vas jako iritiralo da na cesti ispod prozora bageri kopaju ulicu. Međutim, nakon nekog vremena biste oglušili na tu buku i nastavili raditi po svome. Ako igrač radi “po svome”, pogotovo ako je mladi tenisač u pitanju, teško je očekivati napredak. Iskusni treneri znaju prepoznati kada dati trenutni feedback i u kojoj količini.

Teniski trener mora pričati jer se problemi mogu rješavati samo komunikacijom, ali socijalna inteligencija će mu omogućiti da procijeni koliko priče igraču zaista treba

Krajnji feedback je onaj pri kojem trener čeka da vježba potraje, da igrač ponovi pogrešku puno puta, da se trener zaista uvjeri da postoji šablona u toj pogrešci koja se ponavlja, pa ponekad čak i pusti vježbu da se odradi do kraja, a onda se odlučuje na korekciju. U pravilu su krajnji feedbackovi efikasniji, jer trener dobiva punu pozornost igrača s obzirom na to da igrač ne odrađuje vježbu dok istovremeno prima informacije.

U krajnjem feedbacku postoji opasnost da trener pokuša istovremeno komentirati previše pogrešaka koje je uočio. Zamislite da vam je prvi dan u uredu i da morate naučiti sva imena i prezimena djelatnika na vašem katu, ali također morate popamtiti sve lozinke i naučiti napamet čime se sve firma bavi i kako odraditi svaki segment posla. Ono što razlikuje prosječne od odličnih trenera jest mogućnost da detektiraju koje pogreške imaju viši prioritet, da prepoznaju koliko igrač kao pojedinac može fokusa staviti na nove segmente igre i da obrate pozornost igraču na ne više od dvije stvari istovremeno.

Kad pogledate trenere i igrače na Touru kako treniraju, vidjet ćete vrlo malo trenutnih feedbackova, a puno više krajnjih, tihih; konverzacija na pauzama i odmorima. Naravno, što je igrač stariji, sve je svjesniji svog tijela, svojih preferencija, ali je i iskustvo na njegovoj strani u odnosu na juniore pa će razgovor između igrača i trenera biti puno češće dijalog, a rijeđe monolog.

Vrativši se unazad na NTC, gdje su svakakvi treneri znali ulaziti u teren, pa čak i neki roditelji misleći kako je ulaganje u trenera bacanje novca i kako svatko, uključujući i njih, može biti trener, sjetim se puno trenutnih feedbackova koji su zbunjivali mlade igrače i samo stvarali konfuziju. Toliko da bi se pogubili u moru informacija i nerijetko zamrzili tenis. Prema Kuzdubu su znanstvena istraživanja pokazala kako sportaši u prosjeku preferiraju do 30 posto vremena primati feedback.

Striktno teoretski gledano, kao da čitam priručnik za trenere, Kuzdub nabraja vrste feedbackova.

1. Faded feedback — to je povratna informacija koja se u početku daje trenutno i to vrlo često, jer se smatra da će tako igrač ubrzati svoj napredak u svladavanju novog pokreta. Što je pokret bolji, to su i povratne informacije rjeđe te s vremenom blijede. Nema potrebe da igrač nakon svakog uspješnog pokušaja čuje “bravo” ili “tako je”, kao što nema potrebe da nakon svakog neuspješnog sluša korekcije. Nakon određenog broja uspješnih pokušaja znat će raspoznati razliku između uspješnog i neuspješnog pokušaja.

2. Bandwidth feedback — pojednostavljeno rečeno, kad trener ništa ne govori, sve je u redu. Pogreške koje se ispravljaju neće odmah u početku biti savršene i toga trebaju biti svjesni i trener i igrač. Zato se trener neće oglašavati na svaki detalj, već će ‘zažmiriti’ na manje pogreškice u procesu automatizacije i ispravljati onu koja izađe iz okvira tolerancije.

3. Summary feedback — ovdje je riječ o feedbacku koji se primjenjuje nakon serije udaraca. S obzirom na to da konstantni feedback ‘guši’ igrača, a prerijetki feedback ostavlja greške nepopravljenima, istraživanja su pokazala da je summary feedback najefikasniji kad se primjenjuje u prosjeku nakon serije od pet udaraca.

4. Learner-determined feedback — povratna informacija se daje na igračev zahtjev. Za ovaj tip feedbacka vrlo je važno da je igrač dovoljno iskusan, inteligentan te svjestan svog tijela i pokreta. Ovaj tip feedbacka se gotovo isključivo može koristiti s već formiranim igračima koji znaju sami rješavati probleme, ali se obraćaju treneru kako bi dobili bolji uvid u ono što se događa i pitali za mišljenje kako bi mogli vidjeti poklapa li se s njihovim subjektivnim dojmom.

Iako ne posjedujem dugogodišnje trenersko iskustvo, imao sam privilegij učiti od ljudi koji su među najvećim stručnjacima na svijetu s rezultatima na najvišim razinama. Za one koji nisu ljubitelji teorije, u praksi bih načine povratnih informacija mogao sumirati kroz nekoliko rečenica.

Tenis je specifičan sport u kojem je coaching zabranjen tijekom službenih mečeva (izuzev WTA Toura) i to ga čini specifičnim u odnosu na druge sportove. Postoje igrači koji imaju velike financijske pozadine, pa kad masno plate vrhunskog trenera misle da je njihov posao tu završen te da će rezultati doći sami od  sebe, jer će ih trener sve naučiti. Međutim, na službenom meču nemaju pomoć svog skupo plaćenog vrhunskog trenera i kad moraju probleme i rješenja detektirati, analizirati i primjenjivati sami, dolazi do problema. Poanta odličnih trenera jest da znaju kada i u kolikoj mjeri pomagati igraču. Kad intervenirati, a kad pustiti igrača da sam nađe odgovor. Rješenje problema koje igrač uspije sam pronaći biti će kudikamo efikasnije, bolje će ga pohraniti u svoju memoriju, a i dugoročno će biti bolji i pametniji igrač u odnosu na onog kojem je sve servirano.

Teniski trener mora pričati jer se problemi mogu rješavati samo komunikacijom, ali socijalna inteligencija je ta koja će omogućiti treneru da procijeni kakva je individua njegov igrač, koliko može percipirati i upijati te koliko trenerove priče igraču zaista treba.

Niti jedan ekstrem nije dobar u životu i uvijek je težnja prema savršenstvu skrivena u pravoj ravnoteži.