Sjećam ga se u magli iz juniorskih dana, jer bio je jedan od rijetkih koji svoje vrijeme gotovo i nisu posvećivali juniorskoj karijeri. Gledao je dugoročni razvoj i, ruku na srce, u juniorskim danima nije ni bio izrazito talentiran niti ičime odskakao od konkurencije. Kad sam prelazio s juniorskog na Pro Tour, počeo sam ga češće susretati i dobio šansu bolje ga upoznati.

Nerijetko su teniski turniri ispod Tour razine organizirani u manjim mjestima, a s obzirom da je radijus kretanja igrača vrlo uzak (hotel, tereni i eventualno večera u gradu) onda se, hoćeš-nećeš, sudaraš sa svojim konkurentima. No, za Copilovu sam stalešku pozadinu saznao tek kad sam stekao dovoljno poznanstava među rumunjskim tenisačima, pa sam od njih saznao da dolazi iz bogate obitelji i da roditelji puno ulažu u njega. U razgovoru s njim teme su uvijek bile raznovrsne, ali nikad nije pridavao značaj materijalnim stvarima. Uvijek je bio dobro odjeven i pažljivo birao hranu u restoranima, ali to sam nekako pridavao njegovoj velikoj profesionalnosti i činjenici kako je vrlo rano shvatio koliko vremena, truda i sredstava mora uložiti u svoju karijeru. Sjećam se i da su se cure po teniskim klubovima nerijetko okretale za njim.

Nakon ne tako bajne i kratke juniorske karijere okrenuo se Pro Touru i odselio iz rodnog Arada u München. Igrao je futurese samo po Europi i među jakom konkurencijom se penjao na ATP rang listi, bez bježanja u afričke zemlje po jeftine bodove. Ono po čemu se isticao bilo je to da je imao niski renking, a bodove ostvarivao na velikim turnirima.

Bio je gostoljubiv i sretan što mu prijatelji s Toura igraju u njegovom gradu. Kasnije smo slučajno saznali da je njegova obitelj vlasnik hotela u kojem smo bili smješteni

Vrlo bitna stavka u razvoju mlade igračke karijere jest imati tendeciju igrati veće turnire; u tenisu uvijek imaš izbor ići na niži rang turnira po jeftine bodove ili riskirati tjedan odlaskom na veće turnire gdje je konkurencija puno veća i gdje ćeš teže doći do bodova koje možeš zaraditi na manjem turniru. Ali ako ti se poklopi, na većem turniru možeš, naravno, zaraditi i više bodova. Povrh svega, najbitnija je stavka da odabirom većih turnira dižeš kvalitetu svoje igre, što je dugoročno ipak najbitnije. Postoje mnogi primjeri igrača koji su došli do vrlo dobrih renkinga osvajajući manje turnire na dalekim destinacijama, ali i oni koji su svoj renking dizali puno sporije, strpljivo čekali i gradili se kao igrači konstantno birajući teži put. Ovi prvi su vrlo kratko zadržavali visoke renkinge i na kraju pali u zaborav. S druge strane, nerijetki su poput Copila isplivali i napravili respektabilne karijere.

Finale Basela je krunski dokaz da je Copil onaj koji uvijek ide težim putem.

Oko 21. godine je spustio renking na 250 i vrtio se oko tog mjesta. Počeo je konstantno igrati na challengerima i upadati u kvalifikacije Grand Slamova. Čim je dobio šansu igrati kvalifikacije ATP 250 turnira, odlazio je u borbu s ‘velikim dečkima’ umjesto odlaska na challengere, gdje bi možda bio i nositelj i takoreći mogao računati na četvrtfinale i 15 ATP bodova. Nerijetko je u kvalifikacijama ATP 250 turnira zapinjao i odlazio kući bez bodova i bez novčane nagrade. No, on je uvijek birao ići na velike turnire i riskirati pad renkinga, ali konstantno održavati razinu igre koja mu omogućava napredak.

U 2012. je njegov rodni grad i matični klub uspio dobiti challenger.

Te je godine šestorica nas Hrvata igralo turnir u Aradu: Antonio Veić, Nikola Mektić, Franko Škugor, Toni Androić, Marin Draganja i ja. Sjećam se koliko je Copil bio gostoljubiv prema svima nama i sretan što mu prijatelji s Toura igraju u njegovom gradu. Tek nakon nekoliko dana provedenih ondje, sasvim slučajno smo saznali da je njegova obitelj vlasnik službenog hotela u kojem smo bili smješteni.

Copil je ondje izgubio već u prvom kolu. Tu je godinu je završio na 160. mjestu i u idućih pet godina nije napravio značajniji iskorak po pitanju renkinga, pa je tavorio između 150. i 200. mjesta, ali je strpljivo radio i čekao.

Uvijek je bio visok i snažan igrač s razornim servisom. Jednoručni bekend mu je u početku bio slabost, ali se zato za svoju visinu i masivnost vrlo dobro kretao. Kad je počeo bolje koristiti svoj servis i češće se pojavljivati na mreži, još je bilo teže igrati protiv njega, pogotovo na brzim podlogama. Zapravo je najveći iskorak u svojoj igri napravio kad je počeo igrati ofenzivnije, pogađati visoki postotak prvog servisa i pametnije koristiti svoj bekend. Copil je uvijek bio inteligentan igrač i vrlo je brzo shvatio da neće moći živjeti od trčanja po osnovnoj liniji (iako ni tu nije bio loš). Krenuo je servisima stvarati situaciju u kojoj će moći se nasloniti u svoj forhend, na bekendu je počeo koristiti slice, a što je češće dolazio na mrežu, to je suparnicima bilo teže pronaći put za obići ga. Danas je Copil raznovrstan igrač koji može zapapriti velikim igračima, što je i pokazao ovog tjedna ostvarivši čak dvije pobjede nad igračima iz top 10 (Marin Čilić i Alexander Zverev).

Ovaj poen dovoljno govori o tome.

Biti tenisač mentalno je vrlo zahtjevno. Zna se dogoditi da od 28 tjedana na Touru sa svih 28 odeš kući s porazom; konstantna putovanja i odsutstvo od najbližih dovode sumnje u samoga sebe, pogotovo u trenucima kad ostaneš sam sa sobom i kreneš razmišljati o svemu. Tada počnu preispitivanja. Svih tih godina koliko ga poznajem, nikad kod Copila nisam primjetio takav trenutak. Je li ga samo dobro skrivao ili je toliko vjerovao, ne mogu reći. Copil je u svim tim godinama znao imati jako dobre pobjede koje su pokazivale koliko kvalitetan tenis može igrati, ali rijetko je to u kontinuitetu uspjevao držati na najvišoj razini.

Prošle je godine u svibnju napokon s 27 godina života uspio probiti magični top 100. Od tada nije ispao iz tog društva, ali je konstantno plesao po žici i nerijetko dolazio do brojke 98. Većina igrača u takvoj poziciji ode na nekoliko challengera kako bi bili sigurni da će uspjeti obraniti prošlogodišnje bodove i ostati u društvu top 100, koje garantira ulazak u glavne turnire Grand Slamova i sigurnih 200.000 dolara koliko nose četiri poraza u prvim kolima Grand Slamova. Copil je kompletnu sezonu igrao na ATP Tour razini i prkosio ispadanju.

Ovaj tjedan mu je prijetilo ispadanje iz kluba top 100 zbog 40 poena koje je uzeo na prošlogodišnjem challengeru u Brestu, gdje je igrao polufinale. Nije ih išao braniti u Brest ,već je otišao u Basel na turnir serije 500, gdje je morao igrati kvalifikacije! Copil je iz kvalifikacija došao do finala i imao čast igrati protiv najvećeg tenisača svih vremena u njegovu rodnom gradu. Ne samo da je uspio ostati u top 100, već od danas ima renking karijere — od danas je 60. igrač na svijetu.

Marius — ili, kako ga nekad u šali zovem, Primarius — odličan je primjer igrača koji donosi dobre odluke u svojoj karijeri i uspjeva izvući iz sebe svoj maksimum. Mogu sa sigurnošću tvrditi da će jednog dana s ponosom moći pogledati na svoju karijeru i mirno spavati znajući da je poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći. Sjetit će se da je u godinama kad mu je prize money bio toliko nizak da nije pokrivao ni avionske karte sa sobom vodio trenera na sve turnire. Sjetit će se i da je bio jedan od vrlo rijetkih koji je na challengere dolazio s dvoje ili troje ljudi u timu. Zlobnici će reći da mu je lako to bilo kad je imao imućnu obitelj za sebe, ali puno je onih koji dođu iz imućne obitelji pa svoj zarađeni novac ne koriste da bi investirali u sebe.

Cijenimo Primariusa s obzirom na to da živimo u zemlji u kojoj, dojam je, sinovi bogatih roditelja svoj prvi novac mahom koriste na provode i luksuz, ako ga uopće i zarade.