Koliko god Grand Slamovi ponekad bili nepredvidljivi s obzirom na to da na njima nastupaju apsolutno svi najbolji igrači izuzev onih ozljeđenih, opet nekako pokazuju određene šablone. U zadnjih 14 godina odigrano je 56 Grand Slamova, a u muškoj smo konkurenciji vidjeli samo osam različitih pobjednika. Od tih osam, čak trojica su uzela tek jedan Grand Slam. Dakle, na svakom Grand Slamu u posljednjih 14 godina samo se pet imena smatra čvrstim favoritima za osvajanje: Roger Federer, Rafael Nadal, Novak Đoković, Andy Murray i Stan Wawrinka.
Uzmimo u obzir to da Murray neće nastupiti na ovogodišnjem turniru u te da vjerojatno više nikad neće osvojiti GS titulu, da Wawrinka već dugo vremena nije onaj Stanimal koji je osvojio tri GS titule, i zapravo ostajemo na trojici svima dobro znanih imena. Ako pogledamo samo Roland Garros, jasno možemo iščitati da je on najpredvidljiviji Grand Slam sezone. S druge strane, u posljednjih 14 godina otkako je Nadal 2005. uzeo svoj prvi GS naslov, samo su Federer, Wawrinka i Đoković ‘ukrali’ po jedan naslov, a preostalih 11 je završilo u rukama Kralja Zemlje.
No, krenimo redom.
Zemljana sezona je počela još u prvoj polovici travnja, ali gledavši njen presjek kao nekakvo mjerilo za Roland Garros uzet ćemo Monte Carlo, Barcelonu, Madrid i Rim.
U Monte Carlu je do svoje prve Masters 1000 titule došao Fabio Fognini, koji je svoj osebujni stil igre i ponašanja kudikamo promijenio, to jest sveo na minimum rođenjem djeteta koje ima s bivšom tenisačicom Flaviom Pennettom. Na putu do titule je najviše zapravo ‘visio’ u četvrtfinalnom meču protiv Borne Ćorića, kada je imao set i break zaostatka. Međutim, Fognini je pozvao fizioterapeuta, malo promijenio tempo igre i polako okrenuo momentum na svoju stranu. Nošen samopouzdanjem i publikom koja mu je Monaku bila itekako naklonjena ,u polufinalu je svladao Nadala 6:4, 6:2. Uvjeti su mu išli u prilog (oblačno vrijeme uz vjetar i niže temperature koje usporavaju igru), a isto tako i ždrijeb koji je na drugoj strani spriječio dolazak favoriziranih Đokovića i Dominica Thiema, a koje su iz turnira izbacili Daniil Medvedev i Dušan Lajović.
Koliko god pokušali naći nekog od autsajdera koji bi mogli pomrsiti račune u Roland Garrosu, priča se ponovno svodi na dva ista imena: Đoković i Nadal
U Barceloni se najveća bitka zapravo vodila između Nadala i Thiema. Bili su tu još Alexander Zverev kao drugi nositelj turnira i Medvedev koji je došao u Španjolsku na krilima pobjede nad Đokovićem. Zverev je podbacio kao i u prethodna dva turnira na zemlji, Medvedev došao do finala bez zvučnih pobjeda poput one iz Monte Carla, a ‘pravo’ finale se igralo u polufinalu između Nadala i Thiema. Austrijanac je dobio taj meč sa 6:4 6:4, da bi u finalu s lakoćom pobjedio Medvedeva 6:4 6:0.
Thiem je tako najavio svoj pohod na Roland Garros i obranu prošlogodišnjeg finala u kojem je bio poražen od Nadala. S druge strane, Nadal je pokazao da se neće tako ekspresno vratiti nakon ozljede, te da porazi od Fogninija i Thiema možda dovode neizvjesnost uoči završnice zemljane sezone.
U Madridu je glavna vijest bila povratak Rogera Federera na zemljane terene, prvi put nakon tri godine. Uz njega, kompletno društvo iz top 10 je bilo prisutno. Nakon pobjede nad Richardom Gasquetom, pobijedio je u trećem kolu Gaela Monfilsa, ali spašavao je meč lopte. Način na koji ih je spasio je bio nevjerojatan, jer je čak dvaput na drugi servis došao na mrežu, a Monfils reagirao panično i iznenađeno. Zato je u sljedećem meču Federer bio poražen od Thiema, ali je ovaj put on bio taj koji je propustio meč lopte.
Federer je pokušavao igrati na zemlji kao na betonu, pokušavši maksimalno skratiti izmjene svojom agresivom i što manje opteretiti svoja leđa. Thiem je kasnije poražen u polufinalu od Đokovića u meču punom preokreta, u dva tie-breaka. S druge strane je do finala dogurao Stefanos Tsitsipas nakon odličnih pobjeda nad Zverevom i Nadalom. Pobjednik je bio Đoković, koji je tog tjedna kudikamo manje vremena proveo na terenu (Tsitsipas je nastupao i u parovima s Wesleyem Koolhofom).
Kao šlag na tortu uoči završnice zemljane sezone, Rim je pružio nezaboravni tjedan. Program je bio isprekidan stalnim kišama pa su igrači morali u jednom danu odigrati dva meča kako bi nadoknadili propušteno i to je zapravo pokazalo tko je koliko fizički spreman za Roland Garros, gdje se igra na tri dobivena seta. Nadal je u tom danu ispustio svega dva gema u dva meča, Fognini je poražen od Tsitsipasa, Thiem od vremešnog. ali uvijek nezgodnog Fernanda Verdasca, Zverev od domaće uzdanice Mattea Berrettinija, a Federer je nakon pobjede nad Joaom Sousom, uz velike napore i ponovna spašavanja meč lopti, pobijedio Ćorića u tie-breaku trećeg seta. Koliko je to bilo naporno za Federera vidjelo se sljedeći dan kad je bez borbe predao susret Tsitsipasu.
Imali smo u četvrtfinalu poslasticu između Đokovića i Juana Martina Del Potra iz koje je Novak izašao kao pobjednik, ali je Delpo pokazao da se uspješno vratio nakon ozljede i da je spreman za Roland Garros. Na kraju, kralj Rima je bio Nadal koji je se u polufinalu osvetio Tsitsipasu za prošlotjedni poraz i u finalu u jednom od klasika pobijedio Đokovića, napokon iz četvrtog pokušaja došavši do svoje prve titule na zemlji u 2019.
Četiri turnira dali su četvoricu različitih pobjednika, ali je znakovito kojim je to redoslijedom bilo. Iako je bilo pregršt zanimljivih mečeva i igrača koji će s puno samopouzdanja doći u Pariz, što je više vremena prolazilo i što se više mečeva odigralo, to su oni stari dobri favoriti više dolazili do izražaja.
Koliko god pokušali naći nekog od autsajdera koji bi mogli pomrsiti račune u Roland Garrosu, priča se ponovno svodi na dva ista imena: Đoković i Nadal.
Federer nije u Madridu i Rimu pokazao da može s lakoćom pobjeđivati na zemlji, a još manje je pokazao fizičku spremu koja je potrebna u mečevima koji se igraju na tri dobivena seta. Fognini je u istoj četvrtini ždrijeba sa Zverevom koji je pobjednik Ženeve, ali koji generalno nije pokazao razinu igre s kojom bi mogao ugroziti najbolje. No, za očekivati je da će pobjednik najgornje četvrtine ždrijeba, bez obzira na Zvereva i Fogninija, ipak biti Đoković.
Predvodnici sljedeće četvrtine su Thiem i Del Potro, kojima će stari lisac Verdasco te domaće zvijezde Monfils i Lucas Pouille pokušati pomrsiti račune. U trećoj četvrtini ždrijeba bi se čak za prvog favorita mogao smatrati mladi Tsitsipas, jer je taj dio ždrijeba pun velikih imena koja ove sezone igraju daleko ispod svog nivoa poput Grigora Dimitrova, Marina Čilića i Wawrinke, te Federera koji i sam kaže da ne razmišlja o tituli, već želi doći dalko u ždrijebu i okušati se s igračima u vrhu.
Za kraj ždrijeba imamo Nadala kao možda i najvećeg favorita s obzirom na to što je pokazao na posljednjem velikom testu u Rimu. Kei Nishikori i Medvedev će biti izazivači, ali za očekivati je još jedan Nadalov prolazak do finala kroz donji dio ždrijeba.
Hoćemo li gledati još jedan klasik u režiji Nadala i Đokovića, koji imaju tu odliku da svoju igračku, fizičku i mentalnu formu uvijek tempiraju za Grand Slamove i na najvećoj pozornici pokažu svoje najbolje izdanje? Jedan dio teniske publike je sretan što svjedoči povijesnim trenucima koji se već nevjerojatno dugo ispisuju istim dominantnim imenima; drugi dio negoduje u želji za raznovrsnosti — ali je činjenica da svi podjednako uživaju u majstorijama ovih velikih šampiona od kojih će jedan možda za dva tjedna nadodati GS titulu na svoj konto i približiti se vrhu. Naznake za dolazak novih GS pobjednika postoje, ali na vidiku nema nikog tko bi u skorije vrijeme mogao detronizirati veliku trojku.
