Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Drop Shot

Revolucija ide dalje — zasad

Što je ove godine pokazao turnir NextGen?

Nakon drugog izdanja NextGen ATP Finalsa povlače se mnoge paralele s prošlogodišnjim izdanjem, a i pokušavaju se izvući zaključci glede šire slike i budućnosti ovog natjecanja koje okuplja osam najboljih igrača do 21 godine starosti. Nakon Hyeona Chunga, koji je osvojio prvo izdanje ovog turnira, ove mu se godine na listi pobjednika pridružio Stefanos Tsitsipas.

Većina specifičnih teniskih turnira ili događaja izvan regularnog Toura su kratkog vijeka i ne potraju dovoljno dugo da bi ih se uzimalo za ozbiljno. NextGen izaziva podijeljena mišljenja, pa tako i nakon dvije godine nailazimo na vrlo oprečne stavove. Međutim, sama budućnost ovog eventa je upitna jer dogodine ističe ugovor između ATP-a i talijanske teniske federacije (FIT) koja je bila suorganizator i sufinancijer. Nakon sljedećeg, trećeg izdanja znat ćemo kuda ovaj format natjecanja ide, a dotad možemo analizirati postojeće.

Za početak, treba priznati ATP-ju da je u pravom trenutku pokrenuo ovu priču.

Prva nepobitna činjenica je da Rafael Nadal, Roger Federer i Novak Đoković neće zauvijek igrati tenis i da treba pripremiti teren za nadolazeće tenisače koji će biti zvijezde i oko kojih će se tenis kao sport vrtjeti i rasti. Druga je činjenica, pak, da smo nakon godina ‘praznog hoda’ dobili nekoliko vrhunskih godišta igrača koja su iznjedrila wunderkinde poput Alexandera Zvereva, Borne Ćorića, Denisa Shapovalova, Stefanosa Tsitsipasa i ostalih. Posljednja godišta koja su tako rapidno probila granice vrhunskog tenisa bila su ’86 (Nadal), ’87 (Đoković) i ’88 (Marin Čilić i Juan Martin Del Potro). Nakon njih, jedini koji je imao etiketu wunderkinda i koji je vrlo brzo nakon juniorskih dana došao u svjetski vrh bio je Grigor Dimitrov. Nekoliko godišta prije njega i nekoliko godišta nakon njega — nitko. Iz te perspektive gledano, NextGen je dobar utoliko što će proslaviti nove klince i napraviti od njih zvijezde prije nego što aktualna vladajuća garda ode u mirovinu.

Protivnici ovog formata smatraju kako NextGen nije ništa više od obične egzibicije kroz koju se na silu pokušavaju progurati nova pravila u tenis koji žudi za formatom pogodnijim za televizijske prijenose. Njima je u prilog išlo i to što se Shapovalov povukao s turnira, odnosno odlučio preskočiti nastup zbog umora. Međutim, Shapovalov je je već igrao ovaj turnir i dobio to iskustvo, a 50.000 dolara koliko je zagrantirano samo za dolazak na turnir njemu ne predstavlja toliko velik novac kao ostalim njegovim vršnjacima. Kad si tako mlad, uspješan i planetarno popularan kao što je on, u Kanadi se toliko novca slije da za 50.000 dolara nećeš potezati preko Atlantika, gubiti 10 dana nakon duge i naporne sezone i izbiti si vrijeme koje možeš upotrijebiti za odmor ili za početak priprema za predsezonu koja ionako prekratko traje.

Skraćeni setovi do četiri možda jesu atraktivni za gledatelje, ali su se u praksi pokazali ‘nepravednima’. Mislim da to pravilo nikad neće zaživjeti na Touru

Ipak, ako pogledamo prošlogodišnje sudionike NextGena, vrlo brzo ćemo vidjeti koliko je NextGen generacija 2017. napredovala ove sezone i kako su ovi igrači zapravo potkrijepili teoriju da se od njih treba raditi zvijezde. Ćorić je prošlu sezonu završio na 48. mjestu ATP ljestvice, a trenutno je 12. Karen Hačanov je skočio s 45. na 11. mjesto, Daniil Medvedev je napredovao s 65. na 16. mjesto, Shapovalov s 51. na 27., a Chung s 58. na 25. (iako je bio ozlijeđen tijekom ljeta i propustio dva Grand Slama). Jedini koji nisu napravili značajne pomake su Andrej Rubljov i Jared Donaldson, koji su se mučili s ozljedama. Prošlogodišnjeg osmog predstavnika (koji ulazi u turnir kao pozivnica talijanskog saveza), Gianluigija Quinzija, ne treba spominjati jer on ne spada u kategoriju gorespomenutih igrača iako je osvojio juniorski Wimbledon.

Što se tiče pozivnice, razumljivo je da je talijanski savez tražio ustupak s obzirom na količinu novca uloženog u ovaj projekt, ali činjenica je da talijanski nadolazeći igrači (izuzev Mattea Berrettinija, kojemu su 22) nisu ni blizu ove razine. Ukoliko je prošle godine Quinzi možda i mogao povremeno parirati, ovogodišnja talijanska pozivnica Liam Caruana je bio igrač na kojem su konkurenti bildali set razliku. Pružio je malo zabave domaćoj publici, jedan nevjerojatni hotshot i to je više manje bilo to.

Ovogodišnje izdanje je pokušalo donijeti još par promjena. Nakon što je prošle godine NextGen koristio shot-clock koji služi za ubrzavanje tempa igre (striktnih 25 sekundi između poena), imali smo ga prilike vidjeti ove godine na turnirima US Open serije, a u sljedećoj sezoni ćemo ga još više susretati. To je dalo zamaha NextGenu i ATP-u, pa su tako ove godine smanjili zagrijavanje za još jednu minutu (točno četiri minute od izlaska igrača na teren), ali su predstavili i video review te doveli čovjeka koji je bio glavni za VAR sustav u Rusiji na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Nažalost, ostao je bezposlen (sigurno ne i neplaćen).

Videotehnologija bi mogla biti korisna na turnirima na kojim igrač iskoristi challenge koji pokaže da je linijski sudac bio u krivu, pa onda glavni sudac dolazi u vrlo delikatnu situaciju u kojoj mora procijeniti je li glasanje linijskog suca omelo igrača i treba li poen dodjeliti suparniku ili ga ponoviti. Ostale situacije koje su se navodile za opravdanje VR-a (je li lopta dvaput pala ili slično) su u principu bespotrebne i besmislene. Ono što su očito zanemarili u ATP-u jest činjenica da na NextGen turniru nema linijskih sudaca, već Hawk Eye sistem zove sve lopte koje su izvan terena, pa je tako i prostor za upotrebu VR-a maksimalno smanjen.

Ovogodišnja novost je također bila i to da igrači sami moraju po svoje ručnike (Tsitsipas je bio protivnik toga). Postavljene su četiri kutije u kutovima terena, a igrači su morali sami otići do ručnika i započeti sljedeći poen unutar 25 sekundi, što smatram dobrom idejom jer su mnogi igrači zlorabili brisanje znoja kako bi dobili više vremena za odmor između poena, a nerijetko se i ljutili na skupljače jer su bili prespori po njihovom mišljenju (Fernando Verdasco u Kini).

No, bez obzira što se to čini kao dobra promjena, treba uzeti u obzir da se tenis igra i u nekim vrlo vrućim i vlažnim destinacijama gdje ti doista treba ručnik nakon svakog poena, jer se u protivnom znoj slijeva na dršku reketa koja se onda skliže. E sad, zamislite da, nakon što ste odigrali dugu izmjenu na 40 stupnjeva, morate trčati do ručnika kako biste se obrisali i započeli sljedeći poen. Treba biti pažljiv u primjeni ovakvih pravila u određenim turnirima na Touru.

Naposlijetku, dvije stavke oko kojih se diglo najviše prašine su skraćeni setovi i coaching.

Skraćeni setovi do četiri možda jesu atraktivni za gledatelje, ali su se u praksi pokazali ‘nepravednima’. U prvom meču turnira Tsitsipas je vodio s 4:3, 4:3 protiv Jaumea Munara, a imao je čak 10 poena više na svom kontu. U regularnom formatu je to 6:3, 6:2. Dakle, možete biti puno bolji igrač, a u svakom trenutku možete visiti na granici poraza. Mislim da to pravilo nikad neće zaživjeti na Touru.

Coaching je nešto o čemu se sve glasnije raspravlja. WTA već godinama dopušta ulazak trenera u teren jednom po setu, dok se ITF i ATP tome protive. Nakon US Opena, gdje je Serena Williams svojim skandaloznim ponašanjem umanjila značaj prve Grand Slam titule japanske igračice Naomi Osake, određeni akteri teniskog svijeta su počeli zagovarati dopuštanje coachinga na svim teniskim natjecanjima. Upravo je coachiranje Serenina trenera Patricka Mouratouglua započelo tu njujoršku dramu.

NextGen je možda u svojoj ideji imao coaching samo u vidu popularizacije tenisa na televizijama, jer iz strogo stručnog kuta moram priznati da sam s puno interesa čekao coaching time-outove u kojima bih onda mogao čuti što treneri igrača misle o prethodnom setu, ali i vidjeti na koji način vide izlaz iz teške situacije. Ali ako pogledamo coaching iz šireg kuta, smatram da je to ipak loš korak (koliko god se to meni osobno svidjelo slušati). Tenis je još jedini sport na svijetu u kojem igrač nema pravo komunikacije s trenerom i u kojem mora sam pronaći izlaz iz situacije, ali je na kraju i najviše on sam zaslužan za pobjedu ili kriv za poraz. Nema izgovora.

Na juniorskom US Openu i kvalifikacijama seniorskog ove smo godine imali situaciju da igrači i igračice doslovno odugovlače igru jer su odlazili do kuta terena pitati trenera u koju stranu da serviraju. Osim što ćemo odgojiti novu generaciju tenisača (i ljudi) koja će biti nesposobna sama donositi odluke, stavit ćemo igrače manje platežne moći u još teži položaj od onog u kojem trenutno jesu. Ako ne možete platiti trenera koji će s vama putovati po cijelom svijetu, šanse će vam biti kudikamo manje nego onom igraču koji će uvijek u kutu imati trenera.

Iako i dalje ne znam je li ATP na NextGenu imao coaching kao svrhu promocije tenisa na televiziji ili guranja coachinga na Tour, činjenica je da su i prošlogodišnji i ovogodišnji pobjednici NextGena došli do naslova gotovo bez ikakvog coachinga. Naime, prošle je godine uputa trenerima bila da moraju komunicirati s igračem na engleskom, a Chungov trener nije znao jednu riječ engleskog. Ove godine je Tsitsipas (osim u dva navrata u pet mečeva) odbijao razgovarati sa svojim tatom koji mu je ujedno i trener, a čak je u polufinalnom meču i razbio slušalice. Time je zapravo dio publike koji čvrsto zagovara coaching dobio svojevrsnu pljusku — dvije godine zaredom.

Ove je godine podloga bila nešto brža, organizacija nešto manje loša, a igra NextGen generacije 2018 kudikamo raznovrsnija od prošle. Teško je reći koja je generacija bolja, ali sigurno je da smo ove godine gledali puno više izlazaka na mrežu, više varijacija, slajseva, chip and chargea, pa čak i servis voleja koji su jako rijetki u mlađim kategorijama i za koje vrijedi kolektivno mišljenje da polako izumiru.

Turnirom su, očekivano, dominirali Tsitsipas i Alex De Minaur, koji su ove sezone pokazali izuzetnu kvalitetu tenisa i nevjerojatne mentalne sposobnosti. Tsitsipasova all-round igra, konstanta koju drži, ali i brobenost koju posjeduje, bili su vrhunski. S druge strane, De Minaur svojim kretanjem ljude ostavlja bez daha, a u mogućnosti je izvući nezamislivo i plasirati suparnika na najluđe moguće načine.

Od igrača koji su ostali u sjeni valja spomenuti Munara koji je vrlo ugodno iznenađenje. Mladi Španjolac kojeg sam prvi put vidio prije tri godine je nevjerojatno napredovao, raspolaže s vrlo širokom lepezom udaraca, servira nevjerojatno za svoju visinu, a i pokazao se kao veliki radnik i inteligentan dečko. Iako se on razvija sporije od ostalih NextGen zvijezda, mislim da u njemu leži veliki potencijal jer konstantno napreduje i spreman je učiti, a činjenica da mu je Rafael Nadal mentor i da trenira s njegovom ekipom u Nadalovoj akademiji na Mallorci je vrlo ohrabrujuća.

Nakon što na kraju 2020. budemo mogli vidjeti koliko je svaka od prve tri ‘klase’ NextGena napredovala u sezoni nakon odigranog turnira, moći ćemo izvući čvrste zaključke o tome što je točno NextGen donio tenisu, a što je od svega ovoga bilo beskorisno. U svakom slučaju, tenis se ne mora bojati za svoju budućnost nakon odlaska aktualnih velikana.