Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Drop Shot

S druge strane mreže

Što sam naučio iz svoje karijere i njenog završetka

Krajem 2017. završio sam svoju igračku karijeru. Razloga je i puno i malo, ali oni nisu bitni. Učinio sam dovoljno da mirno spavam, ali nisam htio raditi nikakvu pompu oko toga jer ne smatram da sam imao veliku karijeru oko koje treba raditi dramu, niti sam ispunio neke svoje životne ciljeve.

Međutim, kako sam prestao biti dio tog ludila, s odmakom se neke stvari čine puno drukčijima i lakše se vidi šira slika.

Kad postaneš promatrač, počneš shvaćati ljepotu sporta i svega onoga čega si bio sastavni dio. Iskreno, s puno više zanimanja i gušta sam počeo pratiti tenis. Prije mi je strašno teško bilo stati pred ekran i gledati tenis. Ako je bio moj meč u pitanju, tu nije bilo problema jer je to videoanaliza i dio je procesa koji je nužan da bi čovjek napredovao. Također nije bilo problema ako bi na turniru trebao gledati potencijalnog suparnika u sljedećem kolu. Opet, to je dio procesa i pripreme, a to sam kao profesionalac uvijek disciplinirano poštivao. Međutim, sate sam puno radije kratio u hotelskoj sobi, gledajući serije, učeći za ispite na fakultetu, gledajući nogomet – zapravo bilo što osim gledanja tenisa. Tenis sam doručkovao, ručao i večerao i nisam imao snage za teniski desert. To je bilo vrijeme koje je rezervirano za bilo što drugo.

Sada s odmakom primjećujem koliko je toga zanimljivog u raznim mečevima i koliko se može naučiti na susretima za koje ne bi ni pomislio da ti mogu otkriti nešto novo. Neku novu sitnicu, neku novu dimenziju. Mnogi tenisači su po završetku karijere rekli – eh, da mi je ova pamet bila prije pet godina…

Nije dugo prošlo, ali danas s guštom gledam i turnire tenisača i tenisačica do 14 godina. Nevjerojatno je koliko su čvrsto oblikovani karakteri te djece već u toj dobi. Možeš poučen iskustvom godina i godina tenisa predvidjeti u kojem smjeru će se razviti i možeš ih usporediti s nekim formiranim igračima iz svoje generacije. Na kraju sa sjetom pogledaš tu djecu i shvatiš da će eventualno jedan od njih napraviti respektabilnu karijeru – jer generacije poput hrvatske generacije 1988., koja je dala Marina Čilića, Antonija Veića, Nikolu Mektića i Antonija Šančića jako su rijetke. Bilo je tu još par igrača koji su kao juniori bili vrhunski, a s vremenom su nestali prilikom surove selekcije. Neki su danas treneri, neki konobari, neki jet-setteri, neki klošari.

Posvećenost svome poslu, konstantno traženje za načinima kako postati bolji i kvalitetniji je ono što čini najbolje – najboljima

Teško je objasniti kako nemaš volju kad si mlađi gledati sa zanimanjem druge mečeve koji nemaju direktnog utjecaja na tebe. Teško je to igraču i objasniti, a nema ga smisla siliti. Nerealno je bilo od mene očekivati to, jer nakon sati i sati provedenih u terenu, u fitnessu, na fizioterapeutskom stolu, avionima, vlakovima i automobilima koji su svi bili usko vezani za tenis, sve to mi je na uši izlazilo. Bilo bi zanimljivo istražiti koliko profesionalni tenisač u postotku svog vremena u životu provede u gore navedenim situacijama.

Ali upravo to je ono što čini razliku između odličnih i vrhunskih. Ti koji su luđački posvećeni svom tenisu su u samom vrhu i ta mentalna sposobnost ih čini najboljima.

U mom konkretnom slučaju problemi nikad nisu bili fizičke naravi. Prst sudbine, Bog ili neka druga viša sila, nazovite je kako god želite, podarila mi je dobru genetiku s visoko kvalitetnim motoričkim sposobnostima i otpornošću na ozljede. Međutim, ovo je krvavi individualni sport gdje je mentalna komponenta ta koja čini razliku.

Jedan poznati kondicijski trener koji godinama radi u tenisu na najvišem nivou dao je zanimljivu usporedbu. „Kad sam radio u početku karijere s nogometašima, ako bih uspio šest do osam tjedana u kontinuitetu odraditi s njima, rezultat na terenu nije mogao izostati. Ja sam svojom riječju garantirao pomak i uspjeh. Kad sam počeo raditi u tenisu, shvatio sam da bez obzira kako dobar period odradio s igračem, ne mogu garantirati ništa!“

Zašto ovo sve pišem? Iako je ovo nešto oko čega ne bih volio raditi big deal, ipak sam pokušao oblikovati ovaj tekst kao poruku mladim igračima u usponu. Ukoliko samo jedan mladi igrač izvuče jednu poantu iz ovoga, smatram to uspjehom. Znam koliko sam ja tijekom svojih igračkih godina, uslijed financijskog nedostatka za zapošljavanjem većeg broja stručnjaka koji bi više vremena provodili sa mnom, često posezao za knjigom.

Za mene osobno je teniska Biblija Winning ugly Brada Gilberta. Osim što je bio vrhunski igrač (najbolji renking #4 uz 20 ATP titula), Gilbert je bio i vrhunski trener (Andre Agassi, Andy Roddick, Andy Murray…). Ono što ga je činilo specifičnim su taktička i psihološka genijalnost na terenu i izvan njega. Shvativši koliko sam korisnih stvari naučio od njega, zaključio sam da je prenošenje znanja nešto što me usrećuje. Ali najfascinantnija kod Gilberta mi je njegova posvećenost tenisu.

Baš je posvećenost ključ svega. Znam, postoje iznimke kao što je Marat Safin; ti kopaš kao majmun i maksimalno si posvećen svom tenisu, a onda dođe teniski genij s nevjerojatnom dozom talenta, direktno iz izlaska s par promila u sebi i pošalje te doma u dva seta. Hvala Bogu, u tenisu je takvih bilo puno, pa i u mnogim drugim sportovima. Ali na kraju dana, kad se sve oduzme i zbroji, za izvući svoj maksimum (što Safin definitivno nije uspio) ključ svega je posvećenost tome što radiš.

Najveći sportaši, ali i najveći umovi bili su i jesu luđački posvećeni svome poslu. Nikola Tesla nije imao vremena za obitelj i smatrao je to distrakcijom. Cristiana Ronalda možete mrziti ili voljeti, ali dozu posvećenosti koju pridaje svom tijelu kao oruđu s kojim zarađuje je apsolutno fascinantna i zaslužuje respekt. Mate Rimac spava po par sati, a nakon cjelodnevnih sastančenja na putu kući u gluho doba noći odgovara na mailove i radi poslovne planove. Posvećenost svome poslu, konstantno traženje za načinima kako postati bolji i kvalitetniji je ono što čini najbolje – najboljima. U trenucima dok ovo pišem, Tin Srbić prima nagradu za sportaša godine i tvrdi kako od šeste godine svakodnevno provodi više sati u dvorani i kako sve te napore ne shvaća kao muku već kao nešto što voli. Pouke u sportu su svuda oko nas, samo treba znati slušati.

Danas ponovno doručkujem, ručam i večeram tenis, samo bez fizičkih napora i uz puno više analize. I to me veseli više nego ikada. Ja, eto, nisam jedan od onih koji govori „da mi je ova pamet bila pred pet godina“, niti „da je meni bilo više novaca/sreće/trenera“. Smatram da se sve događa s razlogom i da je nerealno očekivati da u mlađim danima osoba bude svjesna svega. No, potraga za novim znanjima je moguća u svakom trenutku. Isto vrijedi i za sve sportske zaljubljenike, pa time i čitatelje Telesporta. Vi ste ti koji ćete sebe poticati da otvorenog uma tragate za novim saznanjima i učite o sportu.