Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Drop Shot

San o dvorani

Rijeka i dalje nema zatvoreni teniski teren

Najveća boljka svjetski uspješnog i prepoznatog hrvatskog sporta definitivno je infrastruktura. Kad odrastaš igrajući tenis u gradu kao što je Rijeka, to te ili očvrsne ili slomi. Svaki kišni dan — kakvih u Rijeci, hvalabogu, ne nedostaje — značio je strepnju hoćemo li moći trenirati. Kako nakratko stane kiša, tako svi natjecatelji sjedaju na telefonske linije i pokušavaju dobiti informaciju iz teniskog kluba o stanju terena i kad se otprilike na njemu može početi igrati. Domari (ako ih klubovi imaju od čega platiti) izađu na terene i počnu ih sušiti. Za 20 minuta krene novi pljusak, a mi već po dobro znanoj praksi oblačimo šuškavce i idemo trčati u trsatski park. Dok naši konkurenti iz drugih krajeva Hrvatske treniraju, mi se močimo promrzli trčeći po parku, a tenis ostaje na vizualizaciji.

Zato sam s 14 godina bio primoran zamjeniti svoju riječku adresu zagrebačkom, kao i mnogi drugi tenisači koji u to vrijeme nisu imali natkriveni teren u svojim gradovima. Prošlo je od onda 13 godina i natkrivene terene su dobili Poreč, Ogulin, Dubrovnik, Umag, Čakovec, Vinkovci, Zadar, Makarska, Split….Rijeka, evo, još uvijek čeka da se Grad smiluje.

Prvi natkriveni teniski tereni na području grada Rijeke bili su na Trsatu pored Dvorane Mladosti između 1987 i 1989. Dva terena ispod najobičnijeg balona, na asfaltu koji uopće nije teniska podloga. Međutim ta su dva terena privukla 270 djece u tenisku školu. Brojka koja je danas apsolutno nezamisliva! Taj je balon je nakon tri godine upotrebe odstranjen, a na novi pokušaj natkrivanja terena čekali smo do početka 21. stoljeća. Nekoliko godina u nizu jedan je privatnik držao balon nad jednim terenom na Kozali, ali ti baloni nisu zadovoljavali niti osnovne uvjete igranja — balon nije bio ukopan, nije se grijao, teren je cijelo vrijeme bio natopljen, a nije bilo ni prostora oko terena. Krajem prvog desetljeća 21. stoljeća novi privatnik i nova ideja, ovog puta puno kvalitetnije rješenje na Srdočima, kvartu u zapadnom djelu grada: dvorana s čvrstom konstrukcijom i dva betonska terena.

Ta dva terena u vlasništvu privatnika iznajmljivala su se do 2014., kada su zamijenjeni terenima za mali nogomet. Imao sam tu (ne)čast da zadnji treniram na njima, a sat vremena nakon zadnje udarene lopte već su stigli umjetna trava i golovi. Kao što sam i ja bio primoran odseliti iz grada na Rječini zbog nedostatka osnovnih uvjeta za natjecateljski tenis, tako je to isto morao učiniti i Filip Kraljević koji je sa mnom odradio zadnji trening u zadnjem riječkom indoor centru. On je otišao u Ameriku na koledž, gdje upravo uspješno privodi kraju svoje obrazovanje i još uvijek se nećka hoće li pokušati ići u profesionalne vode ili ne. Ako pokuša, čeka ga ponovno životarenje tokom neumoljive riječke zime.

Tu nas priča polako navodi do sljedećeg pitanja: zašto teniski klub ne bi imao natkrivene terene? Odnosno zašto natkriveni teren u Rijeci nužno mora značiti privatno vlasništvo?

Svi preduvjeti za nastanak nove generacije tenisača u Rijeci postoje i jedino što im želim je da ne moraju napustiti svoje domove s 14 godina, kao što sam ja morao

Teniski klub Kvarner najveći je i najuspješniji teniski klub u Rijeci, s najvećim brojem natjecatelja i najvećim brojem djece u tenis školi u Primorju i Istri. Finalist je ovogodišnje prve hrvatske teniske lige i raspolaže s širokim stručnim kadrom. Još od 2000. se vode borbe kako bi klub dobio natkrivene terene i kako bi djeca mogla i preko zime bezbrižno trenirati, a klub proširiti svoju bazu članova. Pregovori su trajali bezuspješno sve do 2008., kad je Vojko Obersnel pretstavio svoju predizbornu kampanju u kojoj je obećao natkrivanje terena u T.K. Kvarner. Izbori su prošli, a teniski tereni ostali bez krova. Tih je godina krenula recesija i to je bio glavni izgovor da se tereni ne natkriju. U međuvremenu je amenovana izgradnja dvorane na Zametu koje koriste rukometaši, izgradili su se novi zatvoreni bazeni na Kantridi, pa čak i kad se u jednom trenutku razgovaralo o tome da će Damir Mišković rušiti postojeću Kantridu i na njoj graditi stadion bez atletske staze. U dva mjeseca je izgrađen novi atletski centar na Vojaku sa svim popratnim sadržajem kako bi atletičari mogli nastaviti trenirati. Za sve je bilo novca, osim za tenisače.

Razni teniski djelatnici, pa i roditelji tenisača u nastajanju, odlazili su u Grad pokušavajući objasniti situaciju, pa je tako došlo do naputka da se ide u javno-privatno partnerstvo. Ideja je bila da se nađe investitora koji će zatvoriti terene i dobiti koncesiju na 10 godina, a nakon toga prepustiti terene na korištenje klubu koji je u gradskom vlasništvu. Investitor je vrlo brzo pronađen, napravljeni su troškovnici i izračun i trebalo je krenuti u ishodovanje potrebnih dozvola, ali je tada već krenula sljedeća predizborna kampanja u kojoj se vjerojatno procijenilo da privatno-javno partnerstvo neće privući glasove.

Zima 2013. je u Rijeci zaista bila neumoljiva, a naleti bure toliko jaki da je osim uobičajenih pucanja kože po rukama tijekom teniskih treninga, došlo i do toga da je otpuhan balon koji je bio stavljen nad bazenom na Kantridi. Nakon dva dana je postavljen novi balon koji je puno veći i skuplji od balona koji bi natkrivao dva teniska terena. Netko iz plivačkog kluba je tada izgovorio kako je njima trebalo dva dana za novi balon, a ovi gore u teniskom klubu čekaju već 15 godina. Tada je Grad koristio izliku kako balon na lokaciji teniskog kluba nema smisla jer može biti otpuhan baš kao i ovaj na bazenu, ali su shvatili i da su financijske razlike između balona i čvrste konstrukcije zanemarive, pa je tako krenula ideja o teniskoj dvorani.

Ivan Cerović, uz moju malenkost najuspješniji riječki tenisač i nekadašnji Davis Cup reprezentativac, 2014. je postao je predsjednik T.K. Kvarnera. Kao igrač koji je na svojoj koži osjetio poteškoće teniskog razvijanja u Rijeci i koji je i sam morao odseliti u Firenzu te trošiti ozbiljan novac kako bi si dao šansu, potpomogao je ideju teniske dvorane. Postojećih osam terena se neće dirati, nego će se iskoristiti plac pored kluba gdje bi se mogla izgraditi ozbiljna teniska dvorana s čvrstom konstrukcijom i koja bi imala tri zatvorena i grijana terena.

Da priča bude bolja, ta bi dvorana bila u gradskom vlasništvu i bila bi samoodrživa. Ne samo da bi to omogućilo nesmetano obavljanje svih klupskih funkcija i diglo klub na skroz novi nivo, već bi omogućilo i održavanje teniskih turnira tijekom zime kako rječki tenisači u razvoju ne bi morali putovati do Zagreba samo da bi odigrali pokoji službeni meč između listopada i ožujka. U jednom je trenutku HTS-ovo vodstvo počelo raditi pritisak na Obersnela da pomogne izgradnju dvorane u Rijeci. Realno gledano, predviđeni plac je vrlo atraktivan i nalazi se u elitnom djelu grada, pa je samim tim i vrlo zanimljiv — samo ne za sportske potrebe. Administrativne zavrzlame i dalje traju, a djeca-tenisači iz Rijeke okreću se novoj dugoj zimi.

Iako nikad nisam bio član Kvarnera, neupitno je da klub odrađuje daleko najveći dio posla za boljitak hrvatskog tenisa u Primorsko-goranskoj županiji, a i šire. Smatram da bi klub trebao dobiti natkrivene terene od grada. Stručnog osoblja u Kvarneru imaju — oosim voditelja natjecateljskog pogona Ive Pađena, koji je ujedno i predsjednik stručne komisije HTS-a i spomenutog Cerovića, ondje je i moj donedavni trener Marko Toić, koji se nalazi i u HTS-ovoj natjecateljskoj komisiji te trenutno radi s Antoniom Šančićem, s kojim za tjedan dana čeka nastup na Wimbledonu. Svi preduvjeti za nastanak nove generacije tenisača u Rijeci postoje i zapravo jedino što im želim je da ne moraju zbog svog teniskog napretka napustiti svoje domove s 14 godina, kao što sam ja morao.

U međuvremenu su mjesta oko Rijeke — Grobnik, Kastav, Matulji i Opatija — dobili po jedan natkriveni teren. I dok omanji gradovi u okolici mogu pružiti svojoj djeci pristojne uvjete, teniski klubovi u Rijeci naprosto ne mogu dobiti natkriveni teren. Naravno da će roditelji upisati svoju djecu na druge sportove, gdje će uvjeti u zimskim mjesecima biti bolji. Prošlo je, evo, 13 godina otkako sam upravo zbog tog problema napustio svoj rodni grad, a situacija je nepromijenjena i ne nazire se rješenje…