Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Drop Shot

Simonina kruna

Prva tenisačica svijeta napokon ima i Grand Slam

Zaslužio je i Rafael Nadal da se opet o njemu piše. Njegova nestvarna 11. titula u Parizu i dominantni omjer od 11 finala French Opena u kojima je izgubio samo šest setova stavno su impresivni poduhvati; nevjerojatna, ali istovremeno i očekivana ostvarenja. Zapravo, malo tko je prije turnira dvojio hoće li uzet svoj 17. Grand Slam. On je Kralj zemlje, najveći igrač na zemljanoj podlozi ikad i nitko normalan nije dovodio u sumnju njegov trijumf.

Međutim, mnogi su sumnjali u Simonu Halep. Svaka čast Nadalu, ali ona je ipak glavna priča ovogodišnjeg Roland Garrosa.

Površni pratitelji tenisa prepoznavali su je ponajviše po atributima koji nisu imali veze s tenisom. Većinu je zabavljao podatak da se odlučila kirurškim putem smanjiti velike grudi koje su joj smetale pri igri, a malo su znali o njenoj karijeri i njoj kao igračici. Nevjerojatno podcjenjivački, jer Halep je na vrhu WTA ljestvice. A i jedan dio teniskih pratitelja ju je, kad je 2017. preuzela taj vrh, proglasio najlošijim brojem 1 ikad. Njena karijera je u očima nekih bila nedostojna pozicije jer je do vrha došla bez da je osvojila Grand Slam turnir. I upravo zato je ovaj Roland Garros priča o Simoni Halep.

Osvojeni trofej vrhunac je njene dosadašnje teniske priče i simbolična pobjeda nad svima koji su sumnjali. Trofej kojim je Halep tako još jednom pokazala da se skromnošću i teškim radom naplaćuju svi dugovi i razočaranja iz prošlosti. Nakon što je pobijedila Sloane Stephens u trećem setu, Twitter je gorio od silnih čestitki velikih imena svjetskog tenisa koja su joj odavala počast, a ona je kroz suze grlila svoj player’s box. Napokon je pobijedila baš sve one koje su sumnjali. Napokon je dobila svoju krunu.

Simona Halep rođena je 1991. u Rumunjskoj, tako da bismo lokacijski i generacijski trebali biti prilično povezani.  Međutim, jako je se slabo sjećam iz juniorskih dana jer je projurila kroz juniorski Tour. Nakon što je osvojila juniorski Roland Garros još 2008., sa 17 godina više nije nastupila niti na jednom juniorskom turniru.

Odrastajući u Rumunjskoj često je bila u sjeni godinu dana starije Sorane Cîrstee, ljepuškaste djevojke iz Bukurešta koja je uvijek plijenila pozornost rumunjskih medija. Cirstea po ničemu nije bila uspješnija ili perspektivnija od Halep, ali kako to već biva u modernom sportu koji često koketira s marketingom, izgledom je privlačila sponzore i pozornost publike. Naspram nje, Halep je bila ona sramežljiva skromna djevojka koja može igrati dobar tenis i spremna je raditi k’o pas da bi došla do vrha. Dok bi neke druge djevojke iskoristile svoje 34DD košarice kako bi potpisale bolje ugovore sa sponzorima, Halep je smanjila grudi kako bi bolje igrala tenis. Težina koju je nosila u grudnjaku uzrokovala joj je probleme u leđima i ograničavala kretanje po terenu i za nju dileme zapravo nikad nije bilo. Iako je svjesna da živi u dobu u kojem kao sportašica može monetizirati svoj izgled, Halep nije zanimalo ništa osim tenisa.

Simonin stil igre je teško kategorizirati i jasno etiketirati. Klasični je čvrsti, agresivni base-liner i tehnički je dobra na oba osnovna udarca. Međutim, ono što je izdvaja iz mase je jako dobro kretanje, mogućnost kontriranja i passinga iz bilo koje pozicije na terenu, brze tranzicije iz obrane u napad i nevjerojatno strpljenje, konstanta i želja za pobjedom. Možda je usporedba malo gruba i prilično okvirna, ali Simonu Halep možemo proglasiti ženskom verzijom Novaka Đokovića.

Iako je njena karijera napredovala pravocrtnom uzlaznom putanjom, u nekom je trenutku došla do zida i stvorila neku vrstu kompleksa Grand Slama. Simoni je 2009. bila prva kompletna seniorska godina; nastupala je uglavnom po zemljama jugoistočne Europe — pa tako i Hrvatske, točnije Makarska. Već 2010. je već ušla u top 100 (81.), a u sezonama koje su uslijedile se postupno približavala vrhu, tako da je u 2013., koju je završila na 11. mjestu, osvojila čak šest WTA titula! Time je prvi put najavila da postaje kalibar igračice na koju se mora računati na Grand Slamovima. Upravo to se i dogodilo, odmah 2014. je bila u finalu Roland Garrosa, gdje je poražena od Marije Šarapove u tri uska seta. Tu je Simona prvi put zapela na toj zadnjoj stepenici Grand Slama.

Žena koju je zanimao samo tenis doživjela je pobjedu nad onima koji su sumnjali

Tada još nesvjesna što je čeka, započele su priče skeptika i podcjenjivača koji su govorili kako je precijenjena. Cijelu 2015. je provela plešući između četvrtog i drugog mjesta WTA ljestvice, a od Grand Slamova je došla najdalje do polufinala US Opena. Iako je imala nesreću da je u to vrijeme Serena Williams bila u nevjerojatnoj formi i osvojila čak tri Grand Slama te godine, ipak je u zadnjem Grand Slamu sezone Flavia Pennetta bila ta koja je dokazala da se može i podigla svoj prvi Grand Slam pehar. Simona je i dalje čekala. U međuvremenu su svoje prve Grand Slam naslove u Sereninim postovima osvajale Garbiñe Muguruza, Angelique Kerber, Jelena Ostapenko, Sloane Stephens i Caroline Wozniacki, a time su još više podigle pritisak i frustraciju kod Halep. Igrala je dobro, osvajala je turnire, ali nikako joj se nije moglo posrećiti s Grand Slamom. Onih koji su sumnjali bilo je sve više.

Bilo je puno igrača i igračica koji su znali puknuti pod tim pritiskom i nestati, ali ona je šutke radila dalje.

Nakon još jednog bolnog poraza u još jednom finalu Roland Garrosa, u kojem je prepustila pehar pobjednice gorespomenutoj Ostapenko, konstantnim je odličnim rezultatima zasjela na prvo mjesto WTA rang liste i završila godinu kao broj 1. Pritisak je ponovno narastao.

Rijetki su slučajevi da netko dođe na vrh bez Grand Slam titule. U muškom tenisu, to su uspjeli samo Marcelo Ríos i Ivan Lendl, koji je kasnije osvojio čak osam GS titula. U ženskom tenisu, lista je nešto duža. U sličnoj situaciji kao Halep bile su Kim Clijsters, Amélie Mauresmo, Jelena Janković, Dinara Safina te Wozniacki, ali sve osim Janković i Safine su kasnije uzeli barem jedan Grand Slam. Dakle, samo triput se dogodilo da broj 1 nikad ne osvoji Grand Slam — dvaput u ženskom i jednom u muškom tenisu. A mnogi su bili uvjereni da će se Halep priključiti tom neslavnom klubu.

Simona nije paničarila, nego je ponovno pognula glavu, zaorala teren i uhvatila se posla. Početkom ove sezone došla je na Australian Open kao prva nositeljica i očekivanja su bila visoka. Halep je igrala u haljini s eBaya jer nije imala sponzora. Nakon što joj je istekao ugovor s Adidasom, s Nikeom nije mogla postići dogovor, ali za nju je ionako najvažniji bio tenis. Ni dizajn, ni novac — haljina je bila samo alat za dolazak do cilja kojeg je zacrtala. Imala je namjeru konačno utišati sve one koji su sumnjali, ali  ponovno  je ostala kratka za jedan meč. Snimke kako je tješi trener Darren Cahill kružile su internetom i bilo je naprosto nevjerojatno kako je po treći put izgubila u finalu Grand Slama, drugi put od igračice bez GS naslova.

Darren Cahill je kao igrač imao vrhunsku karijeru. Njegov najbolji ranking bilo je 22. mjesto na ATP ljestvici s polufinalom US Opena u singlu i finalom Australian Opena u parovima, te nizom odličnih rezultata u Davis Cupu. Kao trener,  Cahill je radio s mnogim velikanima tenisa, uključujući Lleytona Hewitta i Andrea Agassija, te je uključen u mnoge teniske poslovne projekte, ali i televizijske prijenose i analize. Kad takav čovjek preuzme Simonu Halep, on to radi jer potpuno vjeruje da ona može osvojiti Grand Slam i postati neosporni broj 1, onaj koji ne ostavlja sumnju u svoju veličinu.  Vjerovao je i prijetio joj je prekidom suradnje ako ne poduzme nešto po pitanju govora tijela i samopouzdanja.

Uz njegovu pomoć – nakon svih tih posrnuća, razočarenja i pritiska javnosti – Halep je samo nastavila dalje. Iduća postaja je bila Roland Garros,  Grand Slam turnir na kojem je uvijek radila najbolje rezultate i nova prilika da po tko zna koji put ‘uhvati lopatu u ruke’ i krene na posao koji joj je oduvijek bio jedini važan – igranje tenisa.

Već u prvom meču je spašavala set zaostatka protiv Alison Riske. Spasila ga je i nastavila prema hvatanju tog naslova koji bi ušutkao sve one koji sumnjaju. Set zaostatka je spasila i u četvrtfinalu protiv Kerber, ali nikad problem nije bio u četvrtfinalima. Problem je bio u osvajanjima, onome što se očekuje od nekoga na broju 1. Nakon što je u finalu protiv Stephens bila set i break u zaostatku, činilo se da se povijest ponavlja i da su oni koji sumnjaju u pravu. Svi su već imali pred očima dobro znani scenarij.

Međutim, Simona je okrenula taj meč i u trećem setu pojela Stephens te napokon zaradila svoju krunu.

Za nas Hrvate bi bilo svetogrđe išta uspoređivati s Wimbledonom Gorana Ivaniševića, ali ovo je barem na tragu toga. Halep nije bila takav autsajder, ali je simpatična figura koja iz četvrtog pokušaja osvaja Grand Slam dok cijeli svijet slavi s njom. I zato, uz sve poštovanje prema nevjerojatnom Nadalu, Roland Garros je ove sezone ispisao je vrhunac jedne lijepe teniske priče. Žena koju je oduvijek zanimao samo tenis doživjela je pobjedu nad onima koji su sumnjali, na svoju karijeru je stavila krunu zbog koje njezinu vladavinu više nitko neće moći osporiti.