Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Drop Shot

Sir Andy Murray

Je li odigrao svoje posljednje poene?

Glavna vijest uoči ovogodišnjeg Australian Opena nije bio ni Roger Federer, ni Novak Đoković, pa čak niti Rafael Nadal, čije je fizičko stanje bilo upitno. Glavna teniska vijest svih sportskih naslovnica bio je Andy Murray i njegov dramatični slom na tiskovnoj konferenciji uoči početka turnira.

Britanac koji je nekadašnje britanske teniske zvijezde poput Tima Henmana i Grega Rusedskog bacio u debelu sjenu već 20 mjeseci muku muči s ozljedom kuka, a prvi put se susreo s tom ozljedom još 2013. Nakon Wimbledona 2017. objavio je pauzu zbog ozljede, u 2018. se pokušao vratiti na teren u drugom djelu sezone, ali uspio je odigrati samo šest turnira i nije djelovao kao ‘onaj pravi’. Pričalo se u teniskim kuloarima da se nikad više neće vratiti u punom sjaju, ali i da je upitno može li uopće nastaviti igrati.

Uzimao sam te glasine s velikom rezervom, jer puno je takvih priča koje na kraju ispadnu neutemeljene. Međutim nakon 20 mjeseci pokušavanja raznih strategija povratka, uključujući i operaciju, Andy je otkrio ono čega su se njegovi navijači najviše bojali. Ne samo da još uvijek nije dobro, nego već otvoreno u javnosti govori o tome da neće moći nastaviti igrati na nivou na kojem želi i da se već ove godine u Wimbledonu želi oprostiti. Da stvar bude gora, on bolove u kuku osjeća pri svakodnevnim stvarima kao što je oblačenje čarapa i malo duže hodanje. Samim tim je za očekivati da u takvim bolovima neće ni moći dočekati Wimbledon, a njegove reakcije pokazuju da bez obzira na tu silnu frustraciju i dalje ima puno želje i motivacije za igranjem tenisa, ali ga viša sila u tome sprječava.

Prije dva dana je došla službena potvrda da je otkazao nastupe na svim turnirima koje je bio prijavio za veljaču, a odluku o još jednoj operaciji nije još definitivno donio. Postoji mala mogućnost da mu ta operacija pomogne, ali njena je namjena prvenstveno da mu olakša bolove u svakodnevici i omogući donekle normalan život nakon profesionalne karijere. Također, nitko ne zna točno koliko traje oporavak i hoće li biti u mogućnosti oporaviti se od operacije do Wimbledona. Murray uskoro mora donijeti odluku.

Murray je, po svemu što znamo, uspio kao produkt svoje obitelji i iznimnog talenta, a ne bilo kakvog sustava

Krajem 2000-tih Nadal i Federer su imali totalnu dominaciju na Grand Slamovima i, iako je Murray već 2008. s 21 godinom igrao svoje prvo finale Grand Slama, prvi igrač koji je dao naslutiti da se može uključiti u utrku s njima je bio Đoković. Sve do 2012. kad je Murray osvojio zlato na Olimpijskim Igrama na svetoj wimbledonskoj travi. Te je godine Federer porazio Murraya u finalu Wimbledona, a malo kasnije je rezultat bio obrnut u finalu Igara. Sigurno bi se u tom trenutku mijenjali za titule da su mogli jer Federer je hvatao olimpijsko zlato u pojedinačnoj konkurenciji koje mu je nedostajalo u prebogatoj karijeri, a Murray svoj prvi GS naslov i to ondje gdje mu je najviše značio — na domaćem terenu gdje su Britanci čekali svog pobjednika još od 1936. i legendarnog Freda Perryja.

Par mjeseci kasnije je potvrdio da je na višoj razini u odnosu na ranije i osvojio svoj prvi GS naslov u New Yorku. Tada je postalo jasno da se Murray može umiješati među spomenutu trojku na vrhu. U 2013. je napokon dočekao naslov u Wimbledonu, ali i ponovio ga tri godine kasnije uz još jedno olimpijsko zlato i krajem 2016. napokon zasjeo na prvo mjesto ATP ljestvice.

Prvi Britanac koji je osvojio Wimbledon u Open eri, prvi britanski broj 1 na ATP-u, osvajač Davis Cupa iz 2014., 45 naslova na ATP Touru, tri Grand Slam naslova i još osam finala te naposljetku i prvi tenisač ikad koji je obranio olimpijsko zlato… Sve su to podaci koji izazivaju strahopoštovanje i kod najpovršnijih pratitelja tenisa. Da nije igrao u najboljoj eri u povijesti, vjerojatno bi još i podebljao statistiku.

Je li Andy odigrao svoje zadnje poene ili se može dogoditi čudo, pa da nakon još jedne operacije zaigra svoj najbolji tenis?

To još uvijek ne znamo, kao ni to što ostaje od Murrayeva bogatog nasljeđa i kako će Britanci graditi svoj tenis na njemu. U domovini, on je dokazao da se nerijetko odvratnim domaćim medijima mogu začepiti usta i da se mogu razbiti mitovi o Britancima kao teniskim luzerima. Ondje je postao ikona i ponovno podignuo interes za tenis među publikom, kao i među djecom koja se njime kreću baviti.

Kako je posljednjih godina zbog ozljede opadala njegova popularnost, tako su opadale i brojke u britanskom tenisu. Još 2017. je savez objavio da je participacija na teniskim turnira pala za 10 posto, a ovogodišnje je istraživanje pokazalo da je Davis Cup reprezentacija na tek 32. mjestu po popularnosti sportskih ekipa u zemlji. Iako je riječ o jednom od najbogatijih teniskih saveza na svijetu, očigledno i oni (kao i mnogi ostali, kudikamo siromašniji teniski savezi u svijetu) imaju problem sa sustavnim planiranjem i strategijom, a Murrayev utjecaj brzo blijedi.

Iako britanski savez omogućuje bolesno dobre uvjete svojim tenisačima po pitanju infrastrukture, kvalitetu ne čine dvorane i slane sobe, već ljudi — a Britanci ne uspijevaju postaviti kvalitetne ljude na ključne pozicije. Obilato financiraju karijere svojih najboljih juniora, ali kao jedan od uvjeta traže da se sredstva utroše na njihove trenere koji ne polučuju rezultate. Pritom razmaze svoje tenisače i tenisačice jer ih odmalena navikavaju da drugi brinu o njihovim problemima, da im serviraju rješenja na pladnju u sportu u kojem nema coachinga na mečevima i u kojem rješenja moraš tražiti sam. Po nekim istraživanjima, u Engleskoj na 24.000 stanovnika dolazi jedan teniski teren u dvorani, onaj koji omogućuje 365 dana tenisa; usporedbe radi, Hrvatska ima jedan na otprilike 112.000 ljudi.

Velika Britanija ima tek dvojicu tenisača u ATP-jevih top 100 i dvije tenisačice u top 100 WTA. Ako usporedimo to s ostalim nacijama koje imaju Grand Slamove, Britanci se mogu pokriti ušima. Iako bi Francuzi štošta dali da imaju pobjednika Grand Slama kao što je Murray, Francuska ima devet tenisača i pet tenisačica među top 100. Australija ima šest tenisača i četiri tenisačice. SAD imaju 11 tenisača i 12 tenisačica.

Ako je prošlogodišnje polufinale Kylea Edmunda u Australiji i bilo nagovještaj nekoga tko bi mogao stati u Murrayove cipele, nastavak sezone je to demantirao, baš kao i poraz u prvom kolu prošlog tjedna od Tomáša Berdycha. Uz njega se Britanci na muškoj strani mogu još nadati Cameronu Norrieju, koji je imao dobru sezonu i u godinu dana skočio s 225. na 66. mjesto ATP ljestvice, te mladima Jacku Draperu i Antonu Matusevichu, koji imaju zapažene juniorske rezultate. No, ako ćemo iskreno, to nije niti na tragu velike karijere kakvu je imao Murray. On je, po svemu što znamo, uspio kao produkt svoje obitelji i iznimnog talenta, a ne bilo kakvog sustava.

Zato je sasvim jasno koliko je on sam značio naciji i koliko će joj njegov odlazak teško pasti. Ali Sir Andy Murray nedostajat će i običnim ljubiteljima tenisa, itekako.