Zadnjih tjedan dana iz cijelog svijeta vrište naslovnice ‘HRVATSKA’. Oni slabijeg geografskog znanja vise na Google mapama, putnici bukiraju aranžmane, nogometni zaljubljenici uče napamet početnu postavu naše reprezentacije, a sportski analitičari i djelatnici diljem svijeta pokušavaju dokučiti tajnu hrvatskog sporta. Hrvatska nogometna reprezentacija osvojila je srebro na najvećem sportskom događaju na svijetu, a strani mediji se pitaju: Kako objasniti da tako mala država s tek četiri milijuna stanovnika s iseljeničkim valovima proizvodi šampione konstantno od svog postojanja?
Pritom ne zaboravite da govorimo o vrlo širokom spektru sportova za tako malu zemlju. Ne, Hrvatska nije poput SAD-a, Rusije i Kine da skuplja medalje na Olimpijskim Igrama u sportovima koji su prekjučer dospjeli na listu olimpijskih (bez uvrede i podcijenjivanja). Ali za tako malu zemlju je fascinantno da je u samom svjetskom vrhu u sportovima poput nogometa, tenisa, košarke, skijanja, rukometa, vaterpola, boksa, veslanja, atletike, itd. I koliko god svatko od nas volio svoj sport najviše na svijetu, neupitno je da je ovo najveći uspjeh u povijesti. Niti jedan sport i niti jedan sportski događaj ne plijeni ni približno toliko pozornosti kao Svjetsko prvenstvo u nogometu. Zbog njega se i zadrti Ameri bude ujutro da bi gledali sport koji ne vole.
Prošlog sam tjedna bio u Londonu zbog nekoliko obaveza na ovogodišnjem Wimbledonu i ondje svjedočio velikoj pobjedi Vatrenih nad Gordim Albionom. Tijekom četvrtfinalne utakmice Engleske i Švedske bjesomučno sam pokušavao naći makar neki maleni ekran na kojem bi mogao pogledati utakmicu. Ne samo da sam apsolutno pogriješio kad sam mislio da će se utakmica pratiti na velikom ekranu na Henman Hillu, već se nije mogla naći niti na jednom od stotine ekrana koji su postavljeni po All England Clubu ili po restoranima i kafićima unutar kluba.
Plemići najpoznatijeg teniskog kluba na svijetu kategorički su odbili priznati da je trenutno išta iole zanimljivije od Wimbledona. Stavili su svoju najveću uzdanicu Kylea Edmunda da igra istovremeno kad i engleska reprezentacija. Osim Sofa Scorea koji mi je javljao kad bi pao gol, mogao sam pretpostaviti koji je rezultat tek po reakcijama ljudi koji su hvatali streamove na svojim pametnim telefonima i tabletima. Usporedbe radi, mislim da nitko u Hrvatskoj nije niti primjetio da je Franko Škugor igrao polufinale parova u Wimbledonu i obranio prošlogodišnje bodove.
Dosta toga mediji znaju interpretirati u kontekstu koji im odgovara, pa sam zato sa zanimanjem pratio atmosferu u Engleskoj, i prenošenje iste u hrvatske medije. Jesu li Englezi zaista bili toliko bahati i uvjereni u pobjedu nad Hrvatskom? Jesu! U svakodnevnom razgovoru s njima nisam naišao niti na jednog sugovornika koji je pokazao barem malo sumnje ili skromnosti. Mislite da je Slobodna Dalmacija iritantna sa izmišljanjem euforije svakog kolovoza najavljujući veličanstveni Hajduk koji ide po titulu dogodine u svibnju? Onda niste upoznali novi nivo iritantnosti i nerealnosti uobičajen za engleske medije. Nije ni čudo da se hrvatska pobjeda slavila u Škotskoj i Irskoj.
Učiniti ‘pravu stvar’ ne znači nužno i ići u pravom smjeru oblikovanja šampiona
Međutim, ono što hrvatski mediji nisu prenijeli jest reakcija stručnih komentatora, igrača, pa i javnosti nakon bolnog poraza. Svi su imali riječi hvale, podrške i optimizma za englesku nogometnu reprezentaciju. Pokušavao sam zamisliti takve reakcije u slučaju da je Hrvatska ispala u polufinalu na takav način. Znam da bi dio običnih fanova imao takvu reakciju, ali teško mi je zamisliti kolektivnu svijest takvog tipa.
No, je li upravo to jedna od stvari koja otkriva tajnu hrvatskog sporta?
Nije li Dejan Lovren toliko puta bio osporavan na razne gadljive načine? Postojale su dvije opcije: ili će ga to slomiti, ili će ga pretvoriti u najčvrćeg gada među stoperima. Čovjek je igrao finale Lige Prvaka i Svjetskog prvenstva u istoj godini, a u izjavama puca od samopouzdanja. Na terenu čisti sve pred sobom i suparniku jasno daje do znanja u svakom duelu da je spreman napiti mu se krvi i oglodati mu kosti. Marin Čilić je kao dežurni Pedro kojeg ‘poznavatelji tenisa’ vole popljuvat onako usput, ako baš nemaju što drugo za raditi. Mogao se ili slomiti ili postati treći igrač na svijetu s Grand Slam titulom u džepu.
Ne kažem da su Englezi ovce jer tapšaju po ramenu svoje igrače, naprosto im se divim. Također sam i ponosan na reakciju hrvatskih navijača nakon poraza u finalu (što istinskih ljubitelja sporta, što onih koji prate nogomet svake dvije godine). No, budimo realni i priznajmo si da je ovo izolirani slučaj, te da puno češće hrvatska javnost ne reagira ovako ispravno kao sad. Isto tako, učiniti ‘pravu stvar’ ne znači uvijek i stvoriti šampiona. Možda upravo ta, inače nezahvalna strana Hrvata čini surovu selekciju u kojoj oni slabiji otpadnu, a oni najjači isplivaju i spremni su učiniti sve za pobjedu.
Tijekom boravka u Londonu sam između ostalog proveo i nekoliko dana u engleskom nacionalnom teniskom centru. Kao što sam već pisao, mi smo bez svoga ostali prošle zime. Nacionalni teniski centar Velike Britanije ima sve ono što biste i očekivali od tako ekonomski moćne zemlje koja ima bogatu tradiciju tenisa i Grand Slam turnir. Vanjske i unutarnje terene, sve moguće teniske podloge, full opremljene teniske teretane, kantinu u kojoj se hrana sprema po uputama najboljih svjetskih nutricionista, sobe za rehabilitaciju, ledene kupke, i tako dalje u nedogled.
Već sam pisao kako teniski savezi ne proizvode Grand Slam pobjednike, već je to skup faktora koji se pogode u određenoj osobi. Veličanstveni povratak Novaka Đokovića to potvrđuje! Nikad niti jedan savez nije proizveo Grand Slam pobjednika. Ali kako objasniti da Velika Britanija ima trenutno samo dvojicu igrača u top 100 na ATP-jevoj listi i tek jednu igračicu u top 100 WTA?! Pa nisu oni hrpa nekoordiniranih ljudi koji nemaju apsolutno nikakvih znanja o tenisu. Dapače, vidio sam nekoliko vrlo solidnih juniora kako treniraju, a na ovogodišnjem juniorskom Wimbledonu Britanci su u četvrtfinalu imali dvojicu juniora i jednu juniorku.
Vrhunski sport je visoko zahtjevna mentalna aktivnost koja te konstantno pokušava slomiti i neprestano te testira i ispituje tvoje granice. Upravo zato su neki od najuspješnijih sportaša imali nevjerojatno teške životne priče. Pola naše nogometne reprezentacije je bilo obilježeno ratnim razaranjima, izbjeglištvom i ostalim groznim stvarima koje nisu za poželjeti nikome. No, to su stvari koje ih ili slome ili izgrade i oblikuju u neke od najuspješnijih osoba na planeti. Apsolutno je nemoguće, suludo i besmisleno jednom britanskom djetetu pokušati simulirati takav podražaj ili ga odgajati poput nekih roditelja iz država istočnog bloka gdje je pobjeda pitanje života i smrti, a čelična ruka ne tolerira poraz u nikakvom obliku.
Ponavljam, učiniti ‘pravu stvar’ ne znači nužno i uvijek ići u pravom smjeru u smislu oblikovanja šampiona. Zapravo je najveća razlika između velikih nacija poput Engleske i malih ponosnih poput Hrvatske motiv koji vodi ljude kroz sport. U Engleskoj je lijepo baviti se sportom i to osim financijske sigurnosti donosi i status u društvu, ali sve ostaje na postulatima olimpizma i zdravog života. U Hrvatskoj se sport igra da budeš najbolji na svijetu i izdigneš se iz bijede u kojoj živi niži stalež. Opcija je ili biti konobar ili biti broj 1. Sve drugo je nebitno. Sukladno tim ciljevima postavljaju se standardi i oblici ponašanja. U Engleskoj su treneri tu da budu apsolutna podrška igraču i rame za plakanje bez ikakve osude, dok se u Hrvatskoj traži rezultat.
Luka Modrić je nakon svog teškog životnog puta koji ga je definitivno očvrsnuo došao u Rusiju pod optužnicom i mnogim medijima koji su to potencirali, pa čak ga i na konferencijama podsjećali na to. Sve je isključio i uzeo Zlatnu Loptu te definitivno potvrdio da je najveći nogometaš u hrvatskoj povijesti.
Gorespomenuti Nole je nakon svih nedaća osvojio Wimbledon, a opće je poznato kakve su mu gadarije izgovorili Srbi u posljednjih godinu dana, čime pokazuju da nisu daleko u sportskom mentalitetu od nas, koliko god to nekome bilo teško priznati. Reakcija hrvatskog naroda i hrvatskih medija nakon ovog poraza je nit vodilja za sve sportske događaje koji dolaze. Budimo ponosni.
Gledajući turnire najmlađih kategorija čovjek shvati koliko ljude oblikuje onih prvih 10-14 godina života. Tu se karakteri oblikuju sukladno društvu u kojem odrastaju. Pita se nešto i genetiku i kućni odgoj, ali generalno, ono što dijete tu vidi i osjeti oblikovat će ga kao osobu. Sve kasnije su minimalna odstupanja. Na turnirima do 10 godina u Velikoj Britaniji nema bodovanja i svi su pobjednici jer je cilj privući što više djece u tenis. U Hrvatskoj su na turnirima do 10 godina prisutne suze, histerija i razočaranje koje u najranijoj dobi već čine surovu selekciju. Na turnirima do 18 godina zato ostaje po osmoro djece u turniru, ali oni koji opstanu ispisuju povijest.
Iskreno, ne znam što je bolja opcija, ali da pridodam još malo simbolike — znam da je novo vodstvo francuskog teniskog saveza odlučilo postrožiti svoju demagogiju i pedagogiju prema djeci i igračima kako bi očvrsnuli, a za primjer su koristili upravo hrvatski mentalitet.
