Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Drop Shot

Tihi majstor Laslo Đere

Dva mjeseca nakon očeve smrti srpski tenisač osvojio je svoj prvi ATP naslov

Igra se tie-break drugog seta, imam meč loptu i dok se pripremam za poen na reternu razmišljam koju soluciju odabrati ako suparnik ostane na drugom servisu.

Na prednost-strani sam uglavnom tijekom cijelog meča kombinirao ulazak u retern s bekendom ili stajanje daleko od terena, pa dugim bekendom pokušavao otvoriti poen kroz sredinu ili doći do suparnikova bekenda. Pokušao sam jednom ili dvaput stati daleko od terena pa se izmaknuti na forhend, ali bilo je malo prostora pored terena i svaki put bi nakon njegova kick servisa završio u ogradi bez prostora da se izmaknem na forhend. Promašio je prvi servis i u tom trenutku sam se sjetio jednog signature movea Antonia Veića i odlučio ići all-in. Čim je bacio loptu na servisu i pomaknuo pogled u zrak, napravio sam par koraka ulijevo dijagonalno prema mreži i zafitiljio svom snagom forhend inside-in winner. Čuvao sam tu poslasticu za kraj meča kao iznenađenje i upalila je.

Bio je to moj prvi meč protiv Lasla Đerea i to na Istarskoj rivijeri u Rovinju. Laslo je četiri godine mlađi od mene i zapravo se ne sjećam njegovih juniorskih dana. Prvi put sam ga vidio 2013. na futuresima u Zagrebu. Održavali su se u Nacionalnom Teniskom Centru, gdje bi i Eskimi dolazili zabundani i žicali čaj; uvijek su ta dva futuresa bila u veljači neposredno nakon ATP turnira Zagreb Indoors. Danas više nema ni tih futuresa, ni ATP turnira u Domu Sportova, a ni NTC-a. No, tko nam brani uspomene…

Đereu su zagrebački futuresi bili prvi profesionalni turniri izvan rodne Srbije. Uvijek je zanimljivo kad netko od mlađih dođe iz juniorskog Toura — onda krene promatranje od strane konkurencije, a i dokazivanje friškog seniora koliko može popratiti odlične juniorske rezultate, koje je on svakako imao. Bio je treći junior na svijetu, osvojio Orange Bowl sa 17 godina, igrao četvrtfinale juniorskog Wimbledona s 18, ali i ostvario pobjede nad nekim igračima koji, ruku na srce, jesu mlađi godinu-dvije što u juniorskim danima čini razliku, ali su svakako respektabilne pobjede gledano iz današnje perspektive: Alexander Zverev, Karen Hačanov i Thanasi Kokkinakis samo su neki od igrača koje je Đere kao junior pobjeđivao.

Te je godine u Zagrebu na oba futuresa zapeo u zadnjem kolu kvalifikacija. Ostavio je dobar dojam, ali nije to bilo nešto za pasti u nesvijest. Bekend mu je bio bolji udarac od forhenda, servirao je više-manje prosječno, sve je igrao sa zadnje linije i nikad nije dolazio naprijed. Igrao je uglavnom monotono i ugodno za suparnika.

Naš prvi dvoboj, na Istarskoj Rivijeri, bio je tek nešto više od godinu dana nakon zagrebačkih futuresa i Đere je već bio ispod 500. mjesta na ATP-ovoj rang listi. Taj meč sam dobio, razlika od četiri godine među nama još uvijek je bila prevelika iz perspektive iskustva i taktičke potkovanosti. Ali osjetio sam koliko je napredovao u godinu dana.

Vjerojatno će na Grand Slamu u Parizu biti nositelj. Nije loše za dečka koji je strpljivo i skromno čekao svoje vrijeme, a usto prolazio kroz toliko teške obiteljske trenutke

U međuvremenu sam počeo sve češće viđati Lasla jer smo igrali iste turnire i sve bolje sam poznavao osobno njega i njegova tadašnjeg trenera Miklosa Palagyja. Tada sam ga i ja počeo zvati Laci, kao što ga je i trener zvao; s obojicom sam volio provoditi vrijeme na turnirima kad bismo se sreli na terenima, bili su vrlo pristojni dečki sa zdravim pogledima na život i s njima je uvijek bilo zanimljivo izmijenjivati iskustva, a i za trening su uvijek bili odlični jer sam znao da će svaki odraditi maksimalno kvalitetno i uz 100 posto truda.

Prošla je još jedna godina i ponovno smo obojica igrali Istarsku Rivijeru. Jedan dobar trener i još bolji čovjek jednom mi je prilikom, kad me je kao savezni trener vodio na juniorske turnire, a tad mi je bilo 17, rekao: “Ako se nakon juniorske karijere zatekneš da treću godinu igraš Istru, to je znak da nešto ne ide u pravom smjeru”. Meni je to bila četvrta godina nakon juniorske karijere da igram Istru i itekako sam bio svjestan da lađe ne plove u pravom smjeru, pa sam se zato već u tom trenutku odlučio fokusirati maksimalno na igru parova, a singl igrao usputno jer sam još uvijek imao renking oko 500. mjesta. Imao sam težak meč u prvom kolu protiv Duje Kekeza, a i fizički više nisam bio toliko dobar jer sam igrao parove u kojima se ne stigneš umoriti, ali mislim da bih bez obzira na okolnosti meč imao sličan ishod.

Laciju je to bila druga Istarska nakon juniorske karijere i već je bio 250. na ATP rang listi. Pomeo me s 6:2, 6:2 i već tad mi je bilo jasno da on Istarsku Rivijeru više neće vidjeti. Iako je sljedeće kolo iznenađujuće izgubio, vrlo je brzo postao konstantni challenger igrač. Strpljenjem, mukotrpnim radom, stabilnim emocijama i spuštenom glavom fokusirano je radio na svakom aspektu svog profesionalnog života i korak po korak, bez preskakanja stepenica poput nekih ekstratalenata, Laci se penjao prema vrhu.

Kasnije, igrajući parove, često sam imao viška vremena pa bih otišao pogledati poneki singl meč na turniru. Sreli smo se 2016. na jakom challengeru u Genovi, gdje je u drugom kolu igrao protiv Nicolasa Almagra.

Na turnir je došao s ocem, jer je friško prije toga prestao raditi s Palagyjem. Oca sam poznavao od prije, i već u prvim susretima s njim mi je bilo jasno kako je Laci tako fino odgojen dečko s ispravnim pogledima na svijet. Taj meč protiv Almagra sam proveo pored Lacijeva oca i uz njega bio jedini čovjek na stadionu koji nije navijao za zvijezdu Almagra, prvog nositelja turnira koji se bahato šepirio klubom iz dana u dan. Laci je cijelo vrijeme vodio poen i imao inicijativu, ali u ključnim trenucima je Almagro uvijek nekako dolazio do poena koji bi se kasnije pokazali krucijalnima. Laci je izgubio 6:4 u trećem setu i zapravo mu se u neku ruku dogodilo isto što i protiv mene dvije godine ranije u Rovinju. U kontekstu zrelosti, iskustva i taktičke potkovanosti Almagro je u tom trenutku bio bolji.

Tad sam posljednji put vidio Lacijeva tatu. Znao sam da je majku izgubio prije nego što sam ga upoznao, a za očevu sam smrt saznao prije dva mjeseca, kad i ostatak javnosti.

S obzirom da nisam više aktivni profesionalni tenisač, Lacija nisam vidio zadnjih godinu i pol dana, pa sam izgubio korak s njegovim teniskim napretkom. Prošlog je tjedna osvojio turnir u Rio de Janeiru, pobijedivši u finalu Felixa Auger-Aliassimea i ono što sam mogao vidjeti u njegovim mečevima je bolja tehnika forhenda, čime je automatski udarac opasniji i ne tjera suparnike da izbjegavaju njegov bekend. Bekendom i dalje može pogoditi što god zaželi zatvorenih očiju, fizički se doima vrlo spremno i izdržljivo, a taktički je to potpuno drugi nivo u odnosu na sve što sam prije od njega viđao. Djeluje kao da ima još prostora za napredak na servisu, ali sam siguran da su toga svjesni i Laci i njegov trener Boris Čonkić, kojeg se sjećam još iz svojih koledž dana. Boris je imao odličnu koledž karijeru i lijepo je vidjeti da je uspješan i kao trener. Obojica su fenomenalni dečki koji to apsolutno zaslužuju.

Laci je tako danas igrač koji s nepune 24 godine ima ATP 500 titulu i zauzima 32. mjesto na ATP ljestvici. Ova pozicija će vrlo vjerojatno značiti da će na predstojećem Grand Slamu u Parizu biti nositelj. Nije loše za dečka koji je strpljivo i skromno čekao svoje vrijeme, a usto je prolazio kroz toliko teške obiteljske trenutke.

Danas igra nikad bolji tenis i baš zato zaslužuje naklon. On je čovjek koji se pojavljuje bez puno pompe, skroman i usmjeren na svoj cilj. Siguran sam da će se nastaviti razvijati kao tenisač i da će svakom godinom biti sve bolji i bolji. Odlika velikih sportaša je da uče na svojim pogreškama, ali i uspjesima, a Laci to definitivno ima. Ako netko ima šansu izvući iz sebe maksimum svojih mogućnosti, onda je to tihi majstor svog zanata iz Sente.