Uz Slavka Rasbergera se mogu vezati ove ili one priče, ali čovjek je na močvarnom polju i krumpirištu odlučio izgraditi teniski centar i uspio dovesti ATP turnir. Zvučalo je to tada suludo, ali u sljedećih 20 godina su kroz taj mali Umag prodefilirali svi pobjednici Roland Garrosa osim Andrea Agassija (koji je došao naknadno, po završetku karijere) i Alberta Coste koji je odmah nakon Roland Garrosa prestao igrati. Ne samo da je turnir bio vrhunski, već je cijeli gradić napredovao skupa s turnirom. Gradili su se hoteli, otvarali restorani, odjednom su se građani počeli baviti turizmom i cijeli grad skupa s okolnim mjestima je odjednom bolje živio i u strepnji čekao tih sedam teniskih dana.

Za Umag bi bio bolji prelazak na betonsku podlogu, ali to je tek apsolutno nemoguće ispregovarati s ATP-om

Imao je Slavko specifičan odnos s igračima i ponudio im je u Umagu nešto što nigdje drugdje nisu mogli dobiti. Usred ljeta, kad je igračima na pameti već odmor, dobili bi VIP tretman i ne bi im falilo ni ptičjeg mlijeka. Mogli su izlaziti u odličan noćni život, upoznati svaku večer hrpu zgodnih djevojaka iz regije, jesti najbolje plodove mora, igrati mečeve kad sunce padne… Sve to su bile stavke na koje je Slavko pazio i do detalja ih usavršio. Igrači koji su bili zvijezde i koji su se vraćali u Umag sve su mogli dogovoriti. Hoćeš početi turnir u srijedu umjesto u ponedjeljak? Hoćeš igrati zadnji meč dana jer si do četiri popodne spavao nakon izlaska? Ništa nije bio problem.

Samo neka od imena koja su prodefilirala Umagom kroz tih 20 godina su bili Goran Ivanišević, Sergi Bruguera, Thomas Muster, Gustavo Kuerten, Carlos Moya, Juan Carlos Ferrero, Rafael Nadal, Novak Đoković….

Štošta se nakon tih 20 godina Slavkove vladavine promijenilo.

Promijenila se struktura ljudi koja je vodila brigu oko turnira, ali se promijenila i struktura ATP Toura. Umag je kategoriziran kao turnir ATP 250, što znači da igrači tu ne mogu skupiti velike bodove, pa samim time teško i turnir može dobiti teniske velikane kao što je mogao nekad. Naime, za najbolje igrače koji nastupaju na najvećim turnirima na svijetu, samo su dva mjesta godišnje — od 18 najboljih rezultata, koliko im ulazi u bodovanje — rezervirana za turnire iz serije 250. Dok dođe termin za Umag, većina velikih igrača ima već oba mjesta popunjena i ne može napraviti nikakav iskorak čak i ako osvoji turnir.

Promijenila se i financijska situacija. Da bi privukao top igrača na tako mali turnir, moraš ga platiti toliko puno da ti samo dovođenje njega može izbiti veći novac od ukupnog nagradnog fonda turnira koji dijele svi igrači koji nastupaju. Da ne govorim o tome da ti taj igrač onda može ispasti u prvom kolu.

Osim bodovnih i financijskih segmenata ove priče, promijenili su se i trendovi. Tenisačima puno duže traje karijera i najbolji igrači svijeta koji su sad već debelo u svojim 30-ima igraju puno manje turnira u godini nego što je to ranije bio slučaj. Prije je bilo normalno da top igrači odigraju i do 25 turnira u godini. Za primjer možemo uzeti prošlu sezonu u kojoj je Đoković odigrao 16 turnira, Roger Federer 14, a Nadal samo 10. U redu, bilo je tu ozljeda, preskakanja zemljane sezone i sličnoga, ali ogromne su to razlike i navike igrača su sasvim drugačije nego prije.

Iako se prošlih godina turnir u Umagu mučio s privlačenjem velikih igrača, ove su godine organizatori zaista digli nivo i uspjeli dovesti jaka imena za 30. izdanje. Nisu to bila imena niti blizu onima s kraja prošlog i početka ovog stoljeća, ali s obzirom na gore spomenute okolnosti trebao je to biti odličan turnir za rang ATP 250. U prethodnim je godinama fokus bio na zabavnom programu, pa smo tako imali odlične koncerte na kojima se zabavljala publika, i to pretežno ona neteniska. Ove je godine u fokusu je bilo ono najvažnije, tenis.

Međutim, zvijezde se nikako nisu htjele poklopiti.

Prvog dana je izletio s turnira branitelj naslova Marco Cecchinato, koji je prošle godine igrao polufinale Roland Garrosa. Njegova izvedba u prvom kolu je zaista bila loša bez obzira na odličnu igru njegova suparnika Aljaža Bedenea. Dva dana kasnije, u svom prvom nastupu na ovogodišnjem Umagu ispao je pobjednik iz 2016., Fabio Fognini. Fognini je došao u Umag kao prvi nositelj i kao čovjek koji je osvojio Masters seriju u Monte Carlu prije tri mjeseca pobjedivši pritom Nadala. Jedva da se pomaknuo na terenu, a onda i predao meč početkom drugog seta zbog upale Ahilove tetive.

Iste su večeri izašli na teren Ivanišević i Patrick Rafter u reprizi epskog wimbledonskog finala iz 2001. Trebao je taj spektakl barem donekle popraviti večer, ali Rafter se ozljedio već u trećem gemu, pa ni to nije bila poslastica kakva je trebala biti. U četvrtak, pak, kola idu dalje nizbrdo jer je ispao Andrej Rubljov, igrač koji je prije dvije godine osvojio turnir u Umagu kao lucky loser, a ubrzo nakon njega i drugi nositelj i trenutno najbolji hrvatski tenisač Borna Ćorić.

Nisu ni kompletirani sudionici četvrtfinala, a turnir je već ostao bez zvijezda koje prodaju karte i pune tribine. Postojala je mogućnost da u finalu gledamo dvojicu kvalifikanata, što se zadnji put dogodilo valjda kad i pomrčina sunca. To bi barem donekle spasilo priču, jer bi se o Umagu sigurno u tom slučaju pričalo. Kvalifikant Attila Balázs, koji je u prvom meču spasio sedam meč-lopti protiv Viktora Galovića i još naredao Filipa Krajinovića, Stefana Travagliu i Lasla Đerea, kroz trilere je došao do finala. Skoro je to pošlo za rukom i drugom kvalifikantu Salvatoreu Carusu. Imao je break prednosti nad Dušanom Lajovićem, igrao fenomenalno, a onda morao predati polufinale zbog ozljede.

Na kraju su finale gledale ipak pune tribine umaške ‘Školjke’, kako se tepa centralnom stadionu u Stella Marisu, te vidjele odličan tenis uz puno trke i nadmudrivanja. Gledali smo dvojicu majstora drop shota, a ljubiteljima ovog udarca — poput mene — je to zaista bio užitak. Na kraju je Lajović, kao pobjednik turnira (prva titula u karijeri za 29-godišnjaka), prilikom dodjele pehara rekao direktoru Umaga Lawrenceu Frankopanu kako zna da nije lako organizirati 250-ce i čestitao na vrlo dobrom turniru.

Sve one okolnosti koje su se promijenile sprječavaju turnire poput Umaga da pridobiju najbolje svjetske tenisače, ali Umag ima posebno nezgodnu poziciju. Termin je vrlo atraktivan za prosječnog čovjeka koji na ljeto uzme godišnji odmor i dođe gledati tenis, ali u teniskom kalendaru to je rupa između travnatog dijela sezone i američke turneje na betonu. Skupina turnira u Umagu, Gstaadu, Bastadu, Kitzbühelu i Hamburgu je tako ostala u rupi i ti se turniri međusobno bore za ono što ostane kad se makne šlag s vrha.

Ako bi došlo do promjene termina (što je gotovo nemoguće ispregovarati s ATP-om) Umag bi možda mogao privući veća imena, ali to bi značilo da bi se turnir održavao prije Roland Garrosa. U tom je periodu niz jakih turnira, tako da bi Umag mogao eventualno dobiti termin u travnju kada su vremenske prilike u Istri vrlo nepredvidive, a broj turista kudikamo manji.

Ono što bi bilo bolje za Umag je prelazak na betonsku podlogu, ali to je tek apsolutno nemoguće ispregovarati s ATP-om. Bilo što što ATP ustupi Umagu, mora usupiti i Bastadu, Gstaadu, Kitzbühelu i Hamburgu. Bilo bi to pretumbavanje kompletnog Toura i smanjenje broja turnira na zemlji.

A kad bi ti turniri dobili betonsku podlogu, onda igrači ne bi tako rano trčali na američku turneju kako bi se što bolje pripremili za zadnji Grand Slam sezone u New Yorku. Automatski bi američki turniri gubili velika imena, a znamo da u Amerika ne smije biti na gubitku ni u čemu korporativnom na svijetu, pa tako ni u ovome. ATP je udruga u kojoj najveći lobi prevladava na onoj strani Atlantika i gospoda koja su bazirana u Ponte Vedri na Floridi ne smiju si dopustiti da njihovi turniri gube kako bi Europljani u srpnju mogli gledati najbolje tenisače.

Ipak, Frankopan je nakon finala u intervjuu za HRT spomenuo da intenzivno razgovara s ATP-om oko prelaska na beton i da se pregovori ipak pomiču s mrtve točke, ali također da je to, kao i svaka politička odluka, iznimno komplicirano i teško.

Bez obzira na sve, Umag i dalje ima renome u svijetu tenisa, igrači na Touru i dalje s uzbuđenjem govore o njemu, hrpetine ljudi pohodi ovaj mali gradić tih sedam dana, infrastruktura turizma u Umagu je perfektna, a Istra ima strateški raspoređene grane i vrste turizma koje zadovoljavaju djecu, mlade i stare. Što se tiče tenisača u Umagu, ostaje pokušati naći neku novu formulu, oživjeti duh Slavka Rasbergera, pronaći nešto što drugi nemaju, rano prepoznati velikog igrača i stvoriti s njim odnos te se nadati da će im se zvijezde poklopiti. Za razliku od ove godine.