Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Drop Shot

Zašto je velik David Ferrer

Umirovio se tenisač koji može biti uzor generacijama

Znate kako postoje određeni nogometaši koji su motor cijele ekipe, ali morate s punom pozornošću pratiti i analizirati utakmicu da biste shvatili koliko su bitni? Da je kojim slučajem bio nogometaš, David Ferrer bi bio taj tihi motor ekipe. Postavljen u veznom redu bio bi zadužen za obrambene zadaće kako bi pomogao zadnjoj liniji, prekidanje suparničkih napada, pretrčao bi svaku utakmicu uvjerljivo najviše kilometara, ne bi zakasnio ni u jedan duel, pravovremeno bi zatvorio linije dodavanja, imao bi 95 posto točnih dodavanja i na Football Manageru bi imao 20-ice u rubrikama marking i work rate.

Ovaj 37-godišnji španjolski tenisač prošlog je tjedna okončao svoju dugu i uspješnu karijeru. U mnogobrojnim medijskim napisima i izjavama suigrača s Toura zaista se bez pretjerivanja dočaralo koliko je značio tenisu, Španjolcima koji su na stadionu u Madridu ostali čekati do kasno u noć kraj njegovog zadnjeg meča, ali i svim sudionicima ATP Toura. Koliko im je značio kao sportaš, ali i kao čovjek. Gotovo 20 godina je proveo na Touru i svi redom imaju samo riječi hvale i neizmjerni respekt za njega.

Dosta je pisano i pričano o metodama koje je koristio njegov prvi trener Javier Piles, tvrdi trener starog kova koji je kažnjavao svaku veću grešku u ponašanju i zalaganju na terenu. Međutim, ono što je Ferrera oblikovalo u osobu kakva danas jest bio je kućni odgoj.

Za razliku od pretežito istočnjačkog teniskog odgoja koji se uglavnom sastojao od sulude vojničke discipline od najranijih dana, nerijetko i od fizičkog i psihičkog maltretiranja, odgoja u kojem je jedini fokus i mjerilo bio rezultat, Ferrer je odrastao u obitelji koja je ‘samo’ zahtijevala 100 posto angažmana, borbe i uživanja u tome što radi. Ferrerovi se nisu koncentrirali na rezultate i stavljanje djeteta pod enormne pritiske, već na odgoj kao sportaša s iskrenim sportskim vrijenostima koji će jednog dana izrasti u ono što je David Ferrer danas — omiljeni lik među kolegama, veliki i pošteni radnik, sportaš koji uživa u gomilama knjiga koje čita i arhivira u svojoj kući, te jednog od najboljih tenisača koji su igrali na ATP Touru.

Odrastajući u vrijeme velikih španjolskih teniskih zvijezda poput Alberta Coste, Sergia Bruguere, Alexa Corretje i Carlosa Moye, David je sanjao o tome da jednog dana bude dio Toura, niti ne pomišljajući kako bi mogao imati karijere poput njih. Kao neke od najsretnijih trenutaka u karijeri je navodio one kad je postao povezan s prvom dvojicom spomenutih. Naime, Costa mu je bio prvi agent, a Bruguera Davis Cup izbornik.

Ferrer zaista mora biti primjer, jer od njega klinci mogu naučiti sve benefite mukotrpnog rada i poniznosti, kao i borbe za svaki poen bez obzira na rezultat

Svoju juniorsku karijeru je uglavnom proveo u Španjolskoj uz minimum nastupa na juniorskom ITF Touru, poput brojnih Španjolaca u ono vrijeme. Tada je igračima nepoznanica bila igrati protiv mladih Španjolaca jer nisu imali nikakve informacije o njima; igrači poput Ferrera nisu nastupali na ITF-ovim juniorskim turnirima, pa se ni po rezultatima nije mogao dobiti dojam koliko su dobri, a svi su znali da Španjolska u to vrijeme svake godine izbaci neko novo ime koje nitko ne zna, ali se brzo pročuje. Preskočivši de facto juniorske turnire, Ferrer je nastupao na tadašnjim satelit turnirima. Sateliti su tada bili najniži profesionalni rang, niži i od futuresa. Obično bi se održavalo tri satelit turnira zaredom uz završni masters najboljih u toj seriji.

Ferrer je satelite počeo već igrati sa 16 godina, ali bez većih uspjeha skroz do svoje 18. Uglavnom je zapinjao u kvalifikacijama ili u najboljem slučaju u prvom kolu glavnog turnira. Međutim, to je bilo neprocjenjivo iskustvo za tako mladog igrača, a Ferrer je s odgojem koji je nosio od kuće je znao biti strpljiv i nastaviti raditi i vjerovati u teškim trenucima. Tako je, bez velikih oružja i nekakve tečne tehnike za umrijeti od ljepote, malo po malo, ali uvijek postupno probijao barijere. U 2000. je s 18 godina osvojio svoj prvi satelit, a samo mjesec dana kasnije i prvi futures. Jednom kad bi David probio neku barijeru, nikad se ne bi vraćao na tu razinu. Karijera mu je gotovo isključivo išla nešto sporijim, ali uzlazno pravocrntim smjerom. Probivši razinu satelita osvajanjem prvog Futures turnira, više se nikad nije vratio na satelite.

Godinu kasnije, 2001. je već počeo igrati challengere. Nije se zamarao brojem osvojenih futuresa ili pokušavanjem pumpanja renkinga kroz futurese, već isključivo kako zagaziti na sljedeću stepenicu. Ne bi Ferrer bio to što jest da je odmah bio uspješan na challenger razini. Baš kao na svakoj novoj razini u svojoj karijeri, on se morao dobro oznojiti i izboriti za iskorak. Nije bilo preskakanja stepenica. Od prvih šest challenger turnira koje je odigrao, imao je samo jednu pobjedu i to nad lokalnom ‘pozivnicom’ kojoj je udijelio, u teniskom slengu, ‘bicikl’ (6:0, 6:0). Međutim kad bi se probila barijera, onda se išlo visoko.

Sedmi challenger je osvojio. U 2002. je imao loš ulazak u sezonu i u prvih šest turnira najdalje dolazio do drugog kola, a onda ponovno ni iz čega osvojio challenger, ali ovaj put je nadovezao u vrlo kratkom periodu još dvije challenger titule. Ta 2002. je bila neizmjerno važna godina za tada mladog Davida koji je na krilima uspjeha na challengerima došao u Umag i ostvario svoju prvu ATP pobjedu — i to, ni više ni manje, nad tada 14. igračem svijeta, zvijezdom teniskih terena, imenjakom Davidom Nalbandianom. U Umagu je otišao skroz do finala gdje je poražen od Moye i tim rezultatom je ušao u top 100.

Sjećam se u magli tog umaškog finala u kojem je i meni kao tadašnjem klincu bilo očigledno koliko je Ferrer nervozan i koliko je žurio odigrati taj meč. Bilo je to i razumljivo, s obzirom na to da je u tom tjednu ostvario svoju prvu ATP pobjedu i odmah u istom tjednu igrao svoje prvo veliko finale protiv nekadašnjeg idola. Sljedeće dvije godine se vrtio oko 50. mjesta na ATP-u, 2005. je tu barijeru probio pa se zatim vrtio oko 20. mjesta i naposlijetku 2006. ušao u top 10. Sljedećih 10 godina nije ispao iz top 20 društva. Takva konstanta i fizička sprema da na vrhunskom nivou traje 10 godina bez većih ozljeda, natječući se s nekima od najvećih sportaša u povijesti, zaista su fascinantni i na prste ruke se može nabrojati tenisače koji su nešto takvo uspjeli.

Uz ove podatke koji zaslužuju apsolutni respekt, valja napomenuti da je Ferrer igrač s najviše ATP pobjeda među tenisačima bez osvojenog Grand Slam naslova. Osvajač je čak tri Davis Cup naslova, a ostao je malo kratak i za olimpijsko odličje. U Londonu 2012., na travi Wimbledona gdje se igrao olimpijski turnir, u paru s Felicianom Lopezom bio je poražen u polufinalu od Michaëla Llodre i Jo-Wilfrieda Tsonge s 18:16 u trećem setu. Sljedećeg dana, iscprljeni od dugog meča u polufinalu, poraženi su od još jednog francuskog para u borbi za broncu. Julien Benneteau i Richard Gasquet bili su prejaki i preodmorni.

Iako je za Ferrera bilo uvriježeno mišljenje kako je najbolji na zemlji, on je svoju raznovrsnost i moć prilagodbe pokazao odigravši u četiri polufinala na betonskim Grand Slamovima, po dvaput na Australian Openu i dvaput na US Openu. Također, jedinu Masters 1000 titulu koju je osvojio bila je u pariškoj dvorani Bercy na vrlo brzom betonu u dvoranskim brzim uvjetima. Volio je niski odskok zbog svog niskog težišta i bio je jedan od najboljih reternera ikada. Zaokružio je karijeru s još šest finala Mastersa 1000 i finalom završnog Mastersa 2007.

Tokom svojoh igračkih dana dobivao sam s više strana savjet kako bi mi igrački uzor trebao biti Ferrer, s obzirom na stil igre.

Ferrer je bio bez oružja na servisu, fenomenalno se kretao i pokrivao teren, odlično se branio i vrlo brzo prelazio iz obrane u napad čim bi se ukazala prilika. Nije imao prodorne udarce, ali kombinacija dobre dužine lopte i otvaranja terena bile su ubojite za mnoge suparnike. Bio je nevjerojatno konstantan i borben u svakom poenu kojeg je u životu odigrao, i to je jedna od stvari koja je nedostajala ne samo meni, nego velikoj većini tenisača. Nekako mi je ta usporedba bila dosadna jer mi je i Ferrer kao igrač u mladim danima bio dosadan i bio sam veliki fan njegovog sunarodnjaka sličnog prezimena koji mu je puno pomogao u karijeri, Juana Carlosa Ferrera.

Međutim, kao i većina teniskih klinaca, nisam znao cijeniti vrline ratnika kakav je bio David Ferrer. Sposobnost da svaki težak trenutak u svojoj karijeri okrene u svoju korist je bila nešto što je mnogim mladim igračima pa tako i meni nedostajalo, međutim Ferrer tvrdi kako se to može naučiti.

“Bilo je teških trenutaka kad nisam mogao pričati, nisam mogao zaspati”, rekao je Ferrer. “Ponekad mi se i u kasnijim fazama karijere to znalo događati, ali sad spavam bolje. Zahvalan sam na tome. Sljedeći dan bih se oporavio i zbog toga sam danas ponosan na to kako sam se naučio nositi s takvim situacijama. Ne biti u mogućnosti uživati u određenim trenucima zbog pritiska koji dolazi sljedećim danom i turnirom, to mi je bilo jako teško prihvatiti. Gubiti i ne zaboravljati ili razumjeti da postoje trenuci u kojima nećeš moći igrati dobro.”

Koliko god to jednostavno zvučalo, ogromna količina igrača koja je iskusila teške trenutke u karijeri u kojima su bili na rubu očaja, nije nikad naučila nositi se s tim i naprosto su zapeli u svom teniskom razvoju.

Svi na Touru su dobro znali kakva je fizička zvijer bio Ferrer. Mogao je trčati kad više nitko nije mogao, a svoj nedostatak prodornosti je uvijek kompenzirao nevjerojatno brzim i eksplozivnim nogama. Jedan od kolega s Toura koji je trenirao s njim u akademiji u Alicanteu pričao mi je kako bi imali kardio treninge na kojima bi se trčala višekilometarska ruta oko polja žita i krumpira koji su rasli u blizini akademije. Treneri bi pustili sve igrače svih uzrasta (a bilo je tu i profesionalaca koji su itekako bili fizički spremni) da krenu, a zatim bi pustili Ferrera s pet minuta zakašnjenja. Svaki put bi stigao prvi, i to sa velikom prednošću.

Rijetki znaju da je Ferrer bio ovisnik o nikotinu. U svojim najboljim danima je pušio, a u ranim fazama seniorske karijere i po kutiju cigareta dnevno. Jednom prilikom kad sam razgovarao s jednim od bivših trenera Rogera Federera, upitao sam ga kako objašnjava činjenicu da je Ferrer toliko dobar igrač i da je toliko puta dotjerao Federera do trećeg seta, a da je međusobni omjer 17:0.

“Koliko god on dobro igrao i koliko god Roger taj dan možda ne bi bio najbolji, uvijek sam znao da Ferrerova najbrža lopta ne može ugroziti Rogera i izbaciti ga iz ravnoteže kao što to mogu Novak i Rafa. U tom tempu je Roger uvijek imao loptu više od Davida”, rekao mi je svojim mirnim i staloženim tonom.

Zaista, i Ferrer je bio toga svjestan pa je zato i sam rekao kako fizički više nije u stanju igrati više od dva meča zaredom na najvišoj razini teniskog Toura, jer naprosto ne može više trkom kompenzirati manjak prodornosti. Kao suštu suprotnost tome i dokaz ovoj tezi imamo Federera, koji s isto toliko godina na leđima konkurira za najveće titule. Ferrer je, nažalost, imao nesreću kao i mnogi drugi što igra u eri nekih od najvećih sportaša ikada, pa je tako unatoč dugogodišnjem prisutstvu u samom vrhu njegov najdalji domet ostao finale Roland Garrosa 2013., gdje je poražen od Nadala sa 6:3, 6:2, 6:3 i najviši ATP renking #3 te iste godine.

Susrećući ga na turnirima, zaista sam imao priliku uvjeriti se u sve priče koje o njemu pričaju protagonisti teniske industrije. Uvijek bi pozdravio, bio je pomalo sramežljiv i stajao čvrsto na zemlji. Sav angažman koji se na internetu vodio pod hashtagom #graciasFerru, a u kojem su sudjelovali čak i od njegovi naješći rivali, govori za sebe. Kao uzor sljedećim generacijama Ferrer zaista mora biti primjer, jer od njega klinci mogu naučiti sve benefite mukotrpnog rada i poniznosti, kao i borbe za svaki poen bez obzira na rezultat te poštovanja prema suparnicima.

Otišao je sa 734 ATP pobjede (12. najbolji rezultat ikada) i 27 ATP titula, ali ono istinito nasljeđe koje ostavlja su trenuci koje je obilježio bez reketa. Nakon što je Ferrer ostvario svoju prvu pobjedu nad brojem 1 (Andre Agassi u Rimu 2003), u sljedećem kolu ga je zaustavio Ivan Ljubičić koji je na svom Twitteru nedavno napisao: “Kada želiš da ti vlastita djeca budu kao on, znaš da je bio uistinu posebna osoba. Hvala ti što si tolike ljude inspirirao na teški rad”.