Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Drop Shot

Zašto je velik Maks Mirnji

Odlazak u mirovinu nakon 22 godine na Touru

Danas ga mlađi pratitelji tenisa i usputni fanovi uglavnom pamte kao starčića u rubrici ‘over 40’ koji igra parove. Međutim, Maks Mirnji je puno više od toga. Krajem prošlog mjeseca je objavio konačni odlazak u mirovinu.

Bjelorus je svoj vrhunac u pojedinačnoj konkurenciji imao na 18. mjestu ATP ljestvice i to još prije 15 godina. Imao je 16 pobjeda nad top 10 igračima, a najupečatljivija je bila ona nad Rogerom Federerom 2002. u osmini finala US Opena (godinu dana kasnije ga je ponovno pobijedio u Rotterdamu). Mirnji je postao profesionalac i uzeo prve ATP poene davne 1994., a tijekm karijere je ispratio mnoge generacije igrača: igrao je protiv Gorana Ivaniševića i Petea Samprasa, protiv Lleytona Hewitta i Andrea Agassija, pa protiv generacije koja još i danas osvaja Grand Slamove. Od pojedinačne konkurencije se oprostio prije 10 godina.

Rođen je 1977. u Minsku; majka je bila plivačica, a otac, koji mu je bio i prvi trener, odbojkaš. Godine 1992. odselio je u SAD i s nenavršenih 15 godina života počeo trenirati u akademiji Nicka Bollettierija — zanimljivo, sve do danas je ondje zadržao svoju bazu i zasnovao obitelj. Od ranih dana bio je uspješan u igri parova, gdje je već 1997. probio top 100, što mu je dvije godine kasnije pošlo za rukom i u pojedinačnoj konkurenciji. U jednom trenutku je istovremeno bio u top 20 u singlu i u top 5 u parovima, što je rijetkost poput pomrčine Sunca, za današnji tenis gotovo nezamislivo.

Dodajmo tome da je 57 tjedana proveo na vrhu ljestvice parova, završio studij međunarodnog prava, nosio zastavu svoje zemlje na Olimpijskim Igrama 2012. u Londonu, gdje je uzeo i zlato u konkurenciji mješovitih parova s Viktorijom Azarenkom, postao UN-ov ambasador za borbu protiv AIDS-a i UNICEF-ov ambasador dobre volje. Poprilično širok spektar djelovanja koji izaziva strahopoštovanje.

Kad ti se na mreži pojavi netko s rasponom ruku od gotovo dva metra, a pritom se kreće kao gazela i zatvori ti svaki volej koji mu je u dometu reketa…

Tijekom svoje karijere imao sam sreću trenirati s mnogim vrhunskim igračima. Jedan od najupečatljivijih bio je upravo Maks.

Tijekom 2008. i 2009. moja trening baza je bila u Bradentonu na Floridi, na istoj akademiji na kojoj j Mirnji bio još od 1992. Ondje su ga zvali The Beast, a taj se nadimak uvriježio i na Touru zbog njegovih fizičkih mogućnosti i pojave na terenu. Visok je 196 centimetara, a kretao se kao da je barem 15 centimetara niži; snaga njegovih udaraca bila je nešto s čime su se rijetki mogli mjeriti. Sjećam se da je jako puno vremena posvećivao fitnessu, održavanju kondicije i prevenciji ozljeda, ali ono što me tada fasciniralo kod njega — a kasnije poslužilo i kao primjer za vlastitu karijeru — bilo je to da je i dalje trenirao kao da je singlaš, iako je već bio deklarirani full-time doubles tenisač.

Tad je već bio bez trenera, jer je bio poprilično siguran da zna što radi. Znao je da je puno više od običnog doubles igrača i bio svjestan je koliko je bitno da održava svoje udarce i kretnje iz dana kad je igrao single mečeve. Koristio je metodu ‘prepokrivanja’ — viši intenzitet i podražaj na treninzima u odnosu na onaj što ga čeka u mečevima.

Vodio nam je trening — a umjesto voleja, servisa, reterna i eventualnih nekih igrica na pola terena kakve igrači parova obično primjenjuju, odrađivali smo trening pun drilova, s puno trčanja i kontrole lopte iz kretanja. Tek na kraju treninga smo prešli na neke specifične vježbe za parove i tad sam prvi put u životu dobio dojam što znači igrati protiv jednog od najboljih igrača na mreži na svijetu. Kad ti se na mreži pojavi netko s rasponom ruku od gotovo dva metra, a pritom se kreće kao gazela i zatvori ti svaki volej koji mu je u dometu reketa, shvatiš zašto je jedan od najboljih dublaša ikada. Odjednom je teren tako malen i ne vidiš način za zaobići ga na mreži, a ako se odlučiš za lob, on mora putovati jako brzo jer Mirnjijev prvi korak unatrag vrlo eksplozivan.

U pauzi između vježbi na treninzima sam imao priliku nasamo razgovarati s njim i upitati ga sve što me je u tom trenutku zanimalo i što sam smatrao da mi može pomoći. Kad sam mu postavio ono najuobičajenije pitanje među tenisačima, “Što igraš sljedeće?”, Maks mi je odgovorio da nema pojma jer svakog trena čeka rođenje svog trećeg djeteta. Pet godina kasnije dobio je i četvrto. Podići četvero djece u Americi nije jeftino, ali nekako mislim da će mu 11.763.000 dolara, koliko je u karijeri zaradio samo od prize moneya, biti dovoljno za to.

Nakon 22 godine na Touru, od čega 20 godina u komadu među top 100 u parovima i ravno 100 doubles partnera, Maks Mirnji je odlučio staviti točku na ‘i’. Nakon 49 ATP titula, od čega 10 Grand Slamova i 2 završna mastersa, 1.711 odigranih mečeva na Tour razini, tenis je ostao siromašniji za jednog velikana iz sjene.