Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Drop Shot

Zašto tako volimo Del Potra?

Vjerujem da Argentinac ima još jedan Grand Slam naslov u sebi

Teško je objasniti otkud potječe silna povezanost teniskih romantika i Juana Martina Del Potra, ali zaljubljenici u tenis gaje posebne osjećaje prema tom momku. Dominantna je figura sa svojih 198 centimetara visine i definitivno ima neobjašnjivu karizmu koja publiku ne ostavlja ravnodušnom.

Rođen je u Tandilu, argentinskom gradu odakle potječe i poznati bivši nogometaš Mauro Camoranesi s kojim je dobar prijatelj, a veliki je fan Boca Juniorsa, dok istovremeno – možda baš zbog Camoranesija – podržava i Juventus. Još kao 12-godišnjaka ga je ‘otkrio’ bivši tenisač Ugo Colombini, potpisao ga i još dan-danas je njegov agent. Iako su u svijetu teniskog, ali i općenito sportskog menadžmenta prava rijetkost tako duge suradnje koje krenu od prvih sportskih koraka i opstanu do kraja karijere, ova je priča još fascinantnija s obzirom na sve što je Del Potro prošao.

Imao je odličnu juniorsku karijeru koja je ipak okončana bez ijednog Grand Slam naslova. I iako to možda ne govori puno, zapravo sugerira jednu bitnu činjenicu. Colombini je bio ne samo njegov menadžer, već i mentor koji ga je usmjeravao u pravom smjeru kao igrača i donosio dugoročno dobre odluke. Glavna mana u radu agenata i velikih menadžerskih agencija u to je vrijeme bila to što nisu imali teniskog iskustva i – uz potrebu za zaradom koja je suština tog posla – ganjali su kratkoročni uspjeh koji mogu što prije naplatiti. Del Potro je već sa 16 godina nastupio na tri juniorska Grand Slama i nije napravio gotovo ništa na njima; sa 17 godina je došao do najboljeg renkinga svoje juniorske karijere (broj 3), ali ponovno na Grand Slamovima nije imao značajnijeg rezultata. Većina juniora bi u tom trenutku i svoju izlaznu juniorsku godinu posvetila igranju juniorskih Grand Slamova, pokušavajući tako zadovoljiti neke svoje osobne apetite, a neiskusni menadžeri i treneri oko igrača bi ih u tome podržali nadajući se uspjehu, medijskoj pažnji i sponzorima.

Del Potro je imao tu sreću da je Colombini znao da juniorski tenis ništa ne garantira u karijeri tenisača, te da treba gledati na Del Potrov dugoročni teniski razvoj.

Nakon Roland Garrosa 2005., kad gdje je u četvrtfinalu poražen od Andyja Murraya (kojeg je kasnije Marin Čilić pobijedio u finalu), više do kraja 2006. (do kad je službeno bio junior) nije odigrao niti jedan juniorski turnir. No, već se u listopadu 2006. probio među top 100 na ATP listi. Takav renking sigurno ne bi imao da je trošio vrijeme na juniorske Grand Slamove, a već u tom trenutku su primanja od nagradnih fondova i sponzora nadišla sve premije koje je mogao zaraditi kao 18-godišnji osvajač takvog turnira. Colombini je donosio odluke koje nisu bile konvencionalne, ali su bile ispravne za mladog igrača koji je puno obećavao.

A uz pravo vodstvo, Del Potro se nastavio razvijati očekivanom brzinom i već je 2007. završio u top 50. Među igračima na Touru se etablirao kao tih i simpatičan lik, nerijetko favorit nježnijeg spola, a navijačima je postao poznat po atraktivnoj igri i rivalstvu s Murrayom, koje je započelo u Rimu 2008.

Međutim, u to su vrijeme Rafael Nadal i Roger Federer privatizirali Tour. I to ne u istom kontekstu kao prošle godine. To je bila era u kojoj im dugi niz godina nitko nije mogao ozbiljno priprijetiti; bili su u naponu snage i tako dominantni da je svaki njihov poraz bio mala senzacija. Pa ipak, Del Potro je bio spreman ponuditi svoju senzaciju.

Na već legendarnom  US Openu 2009. Del Potro je uspio na istom turniru pobijediti Nadala (polufinale) i Federera (finale) i postati prvi kojem je to pošlo za rukom. Ne samo da je tim turnirom uspio nešto što nije u juniorskom stažu, nego je prekinuo dominaciju legendarnog dvojca kad to nitko nije očekivao. Time se Del Potro prvi put probio u top 10, a zanimljiv je podatak da je upravo on jedini igrač izvan velike četvorke koji je osvojio Grand Slam između Roland Garrosa 2005. (Australian Open te godine je uzeo Marat Safin) i US Opena 2013. (sljedeći Australian Open je pripao Stanu Wawrinki).

Ostao je isti onaj kojeg romantici obožavaju, samo je u igri dodao dozu racionalnosti. Koji bi mu limit bio da je ostao zdrav?

Međutim, ubrzo nakon toga morao je na operaciju desnog ručnog zgloba. Dugo je izbivao s terena i počele su kružiti razne teorije zavjere o tome kako je bio prisiljen pauzirati i prijaviti ozljedu jer je pao na doping testu nakon US Opena. Toliko je bilo nevjerojatno da u tom trenutku netko osim Federera i Nadala osvoji Grand Slam, pritom pobijedivši obojicu unutar tri dana.

Operacija zgloba ga je godinu dana zadržala izvan terena. Povratak se dogodio 2011. i ubrzo se pojavio u top 5 društvu. Svi su u tom trenutku očekivali da će Del Potro nastaviti tamo gdje je stao u rujnu 2009. i da će ozbiljno zaprijetiti velikoj četvorci. Međutim, morao je ponovno pod nož.

Ovog puta je u pitanju bio lijevi zglob. Ponovo su isplivale priče o dopingu, a prva operacija nije polučila rezultate, pa je tako lijevi zglob operirao čak dvaput i potrošio dodatne dvije godine na oporavak. Uspio je nešto odigrati između dviju operacija, ali zapravo je izgubio cijele sezone 2014. i 2015. Kako to obično biva, od cinika koji su sumnjali na fingirane ozljede zbog dopinga nastali su pesimisti koji su počeli sumnjati da će Del Potro ikada više igrati. Uostalom, bilo je to legitimno pitanje: snimljena su i u javnost puštena brojna videa Del Potrovih priprema i trčanja tijekom oporavka zgloba, ali javnost je sumnjala. Malo tko je vjerovao da se može vratiti tamo gdje je bio u najboljim danima svoje karijere.

Colombini bio uz njega kroz sve nevolje i nevere koje su ga pogodile te vjerovao u njegov povratak. Godina njegovog povratka bila je 2016., a obilježio ju je srebrnom medaljom na Olimpijskim igrama, gdje je pobijedio Novaka Đokovića i Nadala, a na kraju godine je osvojio Davis Cup protiv Hrvatske u Zagrebu.

To su respektabilni rezultati, ali Del Potro je u potpuni fokus široke javnosti ponovno ušao tek osvajanjem Indian Wellsa ove godine.

Već osvajanjem Acapulca uoči američke turneje u ožujku je najavio pohod na vrh. U tom je tjednu pobijedio više generacija igrača pokazujući svoju moć. Skinuo je igrače poput Mische Zvereva (’87.), Davida Ferrera (’82.), Dominica Thiema (’94.), Alexandera Zvereva (’97.) i Kevina Andersona (’86.) te otišao do kraja. Za razliku od Acapulca, ždrijeb u Indian Wellsu malo ga je pomazio na putu do finala, ali način na koji je pobijedio Federera je fascinantan. Istina, Roger se mučio gotovo cijeli turnir i nije igrao svoj najbolji tenis, ali kad igraš protiv njega, znaš da moraš ne samo odigrati svoj najbolji tenis nego i iskoristiti prvu šansu koja ti se pruži, jer druge možda neće biti.

Del Potro je dobio prvi set sa 6:4, a u tie-breaku drugog je imao meč loptu. Nije ju iskoristio i meč je otišao u treći set. Del Potro ne da nije klonuo duhom, već je na rezultatu 4:5 spasio tri meč lopte (od kojih dvije vezane) na Federerov servis (čudna Federerova odluka da od tri meč lopte,u dva navrata ide po drop shot – koliko god ja bio toliki fan tog udarca da sam prema njemu nazvao kolumnu). Nakon toga je okrenuo taj meč i osvojio svoju prvu Masters titulu u 30. godini života nakon 52 nastupa na Masters turnirima.

Davno je bio onaj US Open, ali u suštini je teško je primijetiti nekakvu veliku razliku u Del Potrovoj igri u osvajanju prve masters titule naspram zlatne 2009. i njegova prvog Grand Slam naslova. Jedina očita tehnička razlika je njegov bekend, koji je morao mijenjati uslijed velikih problema s lijevim ručnim zglobom. Ako pozorno pogledate video, vidjet ćete koliko kod bekenda glavom reketa ide ispod lopte i koliko koristi trzaj zglobovima u svrhu ubrzanja udarca. Nakon povratka 2016. Del Potro je smanjio pokrete lijevog zgloba na minimum i počeo bekend udarati ravno bez gotovo imalo rotacije, ne puštajući reket ispod lopte i prestao koristiti trzaj zglobovima, a počeo prolaziti rukama i tijelom kroz loptu.

No, razlika su godine sazrijevanja koje su prošle između njegova atomskog tenisa 2009. i umjerenog tenisača 2018. Iz bekenda puno više varira sliceom u odnosu na tenis kojeg je igrao prije devet godina, strpljiviji je, konstantniji i s manje neforsiranih pogrešaka. Iako je ostao agresivni igrač, ne ide po svaki poen u ofenzivu, već zna prepoznati situaciju kad je dovoljno ostati u poenu i biti solidan, te strpljivo dočekati suparnikovu pogrešku (baš kao u dvije od tri spašene meč lopte protiv Federera prošle nedjelje).

Dakle, ostao je isti onaj kojeg romantici obožavaju, samo je u igri dodao dozu racionalnosti. Koji bi mu limit bio da je ostao zdrav? Da nije bilo krhkih zglobova? Vjerojatno bi Juan Martin brojao Grand Slam pehare u svojoj vitrini.

U 2009. s 21 godinom i prvim GS-om u džepu, Del Potro je mogao graditi nevjerojatnu karijeru na svom samopouzdanju i vjerojatno ispuniti sva očekivanja fanova te zapapriti nadolazeće godine sveprisutnima na Touru. Uostalom, od svih igrača koji sami nikad nisu bili broj 1, upravo Del Potro ima najviše pobjeda protiv brojeva 1 u povijesti ovog sporta. Razorni servisi, rakete iz forhenda i sazrijevanje koje bi vjerojatno došlo ranije da nije bilo fizičkih problema Del Potru bi vjerojatno donijele još pokoji naslov i još pokoji milijun na računu.

No, valjda baš zato njegova karijera i jest posebna, valjda ga baš zato obožavaju i zato ova priča ima tu težinu. Da nije postao najveći teniski „What-if“ nego da se pretvorio u pravog ubojicu divova i eventualno u jednom trenutku i legitimnog igrača broj 1, Del Potro ne bi bio tolika romantika. Međutim, još stigne nadoknaditi dio izgubljenog vremena. Taman toliko da još malo nabilda mit koji se gradi oko njega.

Ima li Del Potro taj još jedan GS naslov u sebi? Čvrsto vjerujem da ima!

Prije neki dan je Gerrard Pique izjavio da je Leo Messi po njemu najveći nogometaš u povijesti, a Piquea najviše fascinira Messijev pogled kad nema loptu i njegova neizmjerna želja da je po svaku cijenu vrati u svoj posjed. Možda zvuči isprazno, ali Del Potrov pogled djeluje baš tako – kao da mu je netko uzeo nešto što je njegovo. Njegov pogled trenutno pokazuje koliko je usmjeren na svoj cilj i koliko vjeruje samom sebi. Njegova reakcija – bolje rečeno, izostanak iste – u trenutku kad je spasio meč lopte i vratio break u trećem setu protiv Federera govori dovoljno. Taj meč je bio njegov, a spašena lopta je samo dio dolaska do cilja. Nešto sasvim normalno. Upravo zbog toga se Del Potro s pravom može etiketirati ozbiljnim pretendentom za osvajanje Grand Slamova ove godine. Možda ne toliko na zemlji, koliko na travi i betonu.