Na prvi pogled reklo bi se da Ukrajina ima prilično jednostavnu zastavu. Podijeljena je uzdužno i na njoj su dvije boje — donja polovica je žuta, a gornja plava. Nema u njoj ništa posebno dok vam se ne dogodi pogled kroz prozor autobusa kojim putujete kroz tu veliku zemlju. U jednom trenutku pred vama se ukažu žitna polja koja se protežu do horizonta poput mora, sve tamo do vedrog, plavog neba. I taj prizor koji traje zapanjujuće dugo — pola sata, recimo — doista je nevjerojatan. Tek tada sam shvatio zašto je ukrajinska zastava zapravo lijepa i ogromna. Poput te zemlje iz koje je početkom prošlog stoljeća doselila očeva familija.
Tako sam se ja u ljeto 1990. našao u, kako se kaže, pradomovini u sklopu razmjene djece i mladih gdje smo mi najprije ugostili vršnjake i prijatelje iz Ukrajine, a potom otišli njima u goste u Lavov, smješteni po familijama kako je i bio običaj. Ispostavilo se da je ono što je nama bio dio ‘kulturne autonomije’ unutar aktivnosti u kulturnoumjetničkim društvima na koja su nas roditelji neizostavno slali, za te naše domaćine iz Ukrajine bila stvar prestiža. Tako da smo smješteni u dobrostojeće, direktorske familije i bili smo paženi poput kapi vode na dlanu. Razlog je bio jednostavan. Bili smo iz Jugoslavije.
Svim ljudima u komunističkim zemljama pod patronatom Sovjetskog Saveza smo mi iz Juge bili pojam, i to se moglo osjetiti odmah. Kao što se mogao i kod nas osjetiti lagani prijezir i oholost prema njima, siromašnima i sjebanima. Ta nadmoćna pozicija nije bila ugrožena tada evidentnim promjenama u zemljama Istočnog bloka, kao ni sve opasnijim političkim previranjima u bivšoj državi. Te oholosti ću se sjetiti mnogo puta od 1990-ih naovamo. U svakom slučaju, dočekali su nas kako se dijaspora i dočekuje, pogotovo ona koja je mogla omogućiti tzv. garantno pismo uz pomoć kojeg su mogli putovati u inozemstvo.
Naravno, ništa u mom životu, pa ni ovakvo putešestvije, nije moglo proći bez košarke.
Bilo je to čudo u Seattleu koje je na drugoj strani planeta proizvelo klupko veselja i iskrene radosti, u jednom stanu u ukrajinskom gradu Lavovu
Dok sam ja bio u Ukrajini, u Seattleu su održavane druge po redu Goodwill Games iliti Igre dobre volje, sportski spektakl koji je upriličio CNN-ov vlasnik Ted Turner, u cilju zaliječenja olimpijskih hladnoratovskih tenzija između Amerikanaca i Sovjeta. Logično, u Ukrajini su Igre prenošene u cijelosti na tamošnjoj televiziji, a mene je posebno zanimala košarka. Naime, na njima se održavao jak turnir koji je bio glavna priprema reprezentacija za Svjetsko prvenstvo u Argentini idućeg mjeseca, a ispostavit će se da je moje fanatično zanimanje za basket domaćinima bilo razumljivo. Ipak sam bio gost iz košarkaške velesile i moj interes je bio logičan. Za njih sam bio poput kakvog Nijemca ili Argentinca za vrijeme održavanja SP-a u nogometu.
Jugoslavija je na Igre dobre volje došla u oslabljenom sastavu bez Dražena Petrovića i Vlade Divca koji su odmarali nakon svojih prvih NBA sezona, tako da je zapravo nastupila selekcija tadašnje domaće lige pojačana Žarkom Paspaljem, također novopečenim NBA igračem. A ta selekcija se iz današnje perspektive tek uvjetno mogla nazvati ‘oslabljenom’ – prva petorka Toni Kukoč, Dino Rađa, Jure Zdovc, Velimir Perasović i rečeni Paspalj bila je sve samo ne slaba, a s klupe su ulazili Željko Obradović, Arijan Komazec, Zoran Savić, Luka Pavičević, Zoran Jovanović, Sabahudin Bilalović, Radisav Ćurčić i Zoran Čutura. Nedostajali su ozlijeđeni Predrag Danilović te Sale Đorđević, koji je bio na odsluženju vojnog roka.
Tadašnja jugo košarka mogla si je priuštiti takav ‘luksuzni’ pristup koji je zapravo bio obvezujući: Jugoplastika je te godine ponovno postala prvak Europe, a reprezentacija koja je nadmoćno postala prvak Europe u Zagrebu godinu prije, ciljala je samo na jedno odličje u Argentini. Ono zlatno. Takav svemirski brod koji je na raspolaganju imao selektor Dušan Duda Ivković započeo je svoje putovanje 1987. a lansirao ga je vizionar Krešo Ćosić kad je na EP poveo golobrade momke Kukoča, Rađu, Đorđevića i Divca. U svega tri godine plavi stroj je izrastao u momčad koja se izdigla u velesilu u svjetskoj košarci. I to takvu da nije imala konkurenciju u američkim sveučilišnim reprezentacijama, kao i ni u raspadajućem Sovjetskom Savezu koji je ostao bez Litavaca.
Nemojte me krivo shvatiti; spomenuti Amerikanci i Sovjeti, kao i Španjolci i Talijani imali su respektabilne nacionalne vrste pune prekaljenih i iskusnih internacionalaca. Na tom turniru nalazio se, recimo, i Brazil s Oscarom Schmidtom i upravo će nam on nanijeti poraz u prvoj fazi natjecanja. Bio je to jedan od onih poučnih poraza bez posljedica po plasman na turniru za koji obično kažemo da je bolje da se dogodi sad nego kad bude bitno. Uostalom, nitko nikad nije umro od šamara. U grupi smo svladali Australiju i Španjolsku, a uz spomenuti poraz našli smo se u polufinalu, gdje je pao SSSR.
U finalu nas je očekivao SAD s, kako su govorili, jednom od najjačih sveučilišnih reprezentacija ikad. Njom je dominirao Alonzo Mourning, sljedeći veliki NBA centar sa sveučilišta Georgetowna. Na prvi pogled bilo je jasno da je frajer zvijer, opasna zvijer. Uz njega tu su bili Kenny Anderson, Billy Owens i Christian Laettner od danas poznatijih imena, dok je na klupi sjedio Mike Krzyzewski.
Dakako, Jugoslavija je bila proglašavana za favorita SP-a u Argentini bez obzira na ishod turnira na Igrama, ali postojala je u cijeloj priči jedna sitnica koju nipošto ne treba zanemariti. Amerikanci nisu voljeli gubiti u košarci, pogotovo ne na svom terenu i pritom na službenoj utakmici. Nedodirljivost nacije koja je izmislila košarku bila je aksiom kojeg su poljuljali jedino Brazilci na Panameričkim igrama 1987. kada se na terenu ukazao raspoloženi Schmidt. A kad je gospodin Oscar u formi, to je uglavnom značilo samo jedno. Bio je to jedan, jedini poraz Amera na njihovom, svetom basket tlu. A spremao im se drugi, barem u mojoj glavi. Očekivao sam tu slatku pobjedu jer sam bio apsolutno i bezobrazno uvjeren da smo bolji od njih i svih ostalih. No, mučilo me to jesmo li bili dovoljno dobri u ovakvom krnjem sastavu, sa selekcijom domaće lige…
I kao da mi briga nije bilo dovoljno, domaćini su ponosno najavili odlazak na izlet u podnožje Karpata, uz obavezno roštiljanje i gošćenje i to na dan finala. Kakav roštilj, kakvi Karpati, pobogu!? Nakon dugotrajnih i tvrdih pregovora i uvjeravanja, dobio sam svečano obećanje da ćemo na vrijeme stići na utakmicu. OK, idemo na jebeni roštilj, mislio sam. Čovjek je nekad glup pa se nervira i brine zbog gluposti, pa ne shvaća da prave priče imaju uvode i zaplete koji su po definiciji nepredvidljivi.
Tako će jedna od najvažnijih košarkaških priča za mene početi na roštilju, u dalekoj Ukrajini, tamo u podnožju Karpata.
Doista, valjalo bi istražiti naklonost Slavena prema instituciji roštilja. Naši domaćini su cijeloj stvari pristupili kao da je riječ o ritualu pa se tamošnji specijalitet šašlik ljuljuškao u marinadi dan i noć prije, a mjere oko cijele infrastrukture poduzete su na vrlo posvećen način. Kvantiteta ljudstva, kvaliteta priloga uz meso, znatne količine votke, dekice i lopte, te sve što bi moglo biti potrebno na tom plandovanju bilo je procijenjeno i osigurano uz vidljivu pažnju i ozbiljnost. A uz takav pristup, svaki roštilj postaje svetkovina dobre volje, a takav je slučaj bio i u Ukrajini. Ne treba uopće reći da smo se uklopili isti čas, pogotovo kad sam napokon probao znameniti šašlik. Bio je to praznik okusa, pravi kapitalac s roštilja.
Našoj svečanosti priključili su se i lokalni stanovnici, pa se cijela stvar u času pretvorila u omanji miting u čijem smo se centru nalazili upravo mi, gosti iz Jugoslavije. Izvaljeni po dekicama našlo se tu zapravo cijelo omanje selo prijateljski nastrojeno prema nama.
U skadu s tim bio sam velikodušno raspoložen kad je pred mene stao bistrooki dječak od kakvih 7, 8 godina u tamnoplavoj košuljici i sivom prsluku, uredno počešljan koji je pod rukom nosio šahovsku ploču. Pokazao je da sa mnom želi odigrati partiju i na to sam svesrdno pristao, a sve u skladu s dobrim željama i namjerama koje su plutale oko nas podgrijane gutljajima votke. Bilo mi je tad 15 godina i svega par gutljaja je bilo dovoljno da u sebi osjetim lažnu toplinu i razdraganost.
“Klinac želi igrati šah? Pa nema problema”, lakomo i pomalo oholo sam zaključio, naivno se smješkajući. Znam igrati šah, kvragu. Još mi je dao bijele figure. Malo sam se začudio kad sam shvatio da su se oko nas dvojice i šahovske ploče okupili svi prisutni i čudnovato zašutjeli. Ali nisam obraćao pažnju na to. Barem onih prvih pet poteza, jer sam nakon šestog poteza shvatio da sam matiran. Da, klinac me je matirao u šest poteza kao kakvog naivca i potpunog amatera.
Razrogačenih očiju gledao sam u malog koji se nekako dijabolično smješkao. Jedan od domaćina prišapnuo mi je na uho da oni šah uče u školi. U školi!? Šah!? Mali đavao je nadmeno spremao figure dok sam ga ja netremice promatrao. Osjećao sam se ponižen. Tek sam onda primijetio podsmijeh kod tih ljudi i što je najgore bio je opravdan. Ja sam bio taj koji je do tog trenutka bio ohol i mali mi ga je baš smjestio, kao zadnjem papku. Čuj, šah u školi. A onda sam vidio mog domaćina Stepana i njegova oca. Na licu im je bio tužan i razočaran pogled jer je njihov gost iz njima nedostižne Jugoslavije ispao kreten, i to pred svima. Osjetio sam ljutnju podgrijanu spomenutom votkom. Bijesno sam se okrenuo oko sebe i onda sam ga spazio.
Tamo, malo dalje iza drveća, između dviju drvenih kuća nalazilo se košarkaško igralište. U tom trenutku taj raspuknuti beton i obruči bez mrežice bili su okupani blještavom bojom. Teren je sjajio.
Odmah sam ustao, žustro domaćinima i tom šmrkavcu pokazao da krenu za mnom na taj teren i da mi negdje nađu loptu. Košarkašku, ako imaju. Ako nemaju, može bilo koja. Nasumično sam odabrao trojicu ljudi među njima i bijesan krenuo prema tom terenu. “Imate šah u školi? E sad ćete vidjeti šta mi imamo u školi”, škrgutao sam kroz zube uz neizbježne psovke. Došavši na teren primijetio sam da su za nama krenuli svi. I onaj mali šahist. Pokazao sam onoj trojici da stanu ispod koša i pokušaju me zaustaviti. Ispočetka su malo oklijevali, no nakon dva, tri napada u kojima sam zaplesao među njima i zabio lake koševe počeli su igrati nekakvu obranu.
Njihov pojačani angažman samo je raspirivao moj bijes, te sam se razgoropadio i počeo demonstrirati sve što znam. I ulaz s lijeve i desne strane, pa malo na drugi obruč, pa iznenadna trica, pa par finti od kojih su gotovo pali na pod. Tko zna zašto, da li od votke, šašlika ili zova predaka, ali mene u životu tako nije išlo. Kako bi se to izreklo na hakl rječniku: baš me je sralo. Mislim da nisam niti jedan napad fulao, a nakon svakog koša pogledom sam tražio onog malog dripca sa šahovskom figurom. Nije bilo lijepo, ali moram priznati: pretvorio sam se u totalnog kretena, 15-godišnjaka s ranjenom taštinom i iskaljivao se sve otrovnijim pogledima na tom klincu, duplo mlađem od mene. Malo tko je to tamo kužio, a domaćini su sa divljenjem promatrali tu malu demonstraciju košarkaške sile.
“Sabonis!”, uzviknuo je nakon jednog poteza netko od prisutnih što me je trenutno sledilo u mjestu. Sledili su se zapravo svi, jer sam bijesnim pogledom tražio tko je izrekao takvu glupost i to je svima bilo jasno, pa se jedan okrenuo drugom koji je valjda zazvao Arvydasa i razgovjetno, s podignutim prstom poučio njega ali i sve prisutne.
“Ne Sabonis. Jugoslavija!”, značajno je rekao. I to nikad neću zaboraviti. Nije rekao ime nekog poznatog košarkaša, niti nekog svima poznatog kluba. Samo kratko i jasno. Jugoslavija. U meni kao da je netko pritisnuo okidač i moja ljutnja i bijes su prestali. Ugledao sam moje domaćine, vršnjaka Stepana i njegovog oca. Bili su ponosni na svog gosta, osmijeh im je sjao na licu. Naprosto sam bacio loptu iza sebe i otišao natrag prema roštilju, znojan i žedan.
“Jebi se, Karpov”, dobacio sam đubretarski prolazeći pored malog šahista, dovoljno glasno da i ostali čuju. Bila je to vrlo otrovna primjedba u to vrijeme, jer Karpov je bio Rus. Zagrlio sam moje domaćine i uz osmijeh smo krenuli po još malo votke. Nakon što sam otpio poduži gutljaj, načas sam zastao i pogledao Stepana i njegovog oca.
“Finale?”, jednostavno sam upitao. “Finale!”, potvrdio je stari i profesionalno potegao iz boce kako ja nikad u životu neću. Zatim sam pljesnuo rukama, a onda jednu šaku zabio u suprotni dlan i uz otrovan smiješak rekao “Amerika!”. Domaćini su ponovili pokret za mnom i zabili jednu šaku u drugu i ispod oka uz tipičan zajebani smiješak ponovili “Amerika!” Tako je u najkraćem roku sklopljeno klasično pobratimstvo među slavenskom braćom oko mrskog neprijatelja.
Dok smo se vozili u Lavov, primijetio sam da su moji domaćini prilično ozbiljno shvatili moju poruku. Nakon onoga što sam pokazao na onom terenčiću u podnožju Karpata, njima je cijela svar bila zapravo jednostavna. Povest ću ih u pobjedu protiv Amera. Doslovno. Vjerovali su mi poput djece. A ja sam se tad prisjetio goropadnog Mourninga i ona votka kao da je naglo počela isparavati iz mene, a s njom i moja samouvjerenost.
Sve je u dnevnom boravku bilo postavljeno za završni obračun. Stolić je bio izmaknut u stranu, u centar sobe bila je postavljena fotelja u koju sam se smjestio, dok se domaćinska obitelj smjestila oko mene. Moja nervoza se brzo prelijevala i na njih, kao da je u tom kompatibilnom nerviranju bila i nekakva domaćinska gesta. Naravno, glava familije je iskusno pred nas odložio novu bocu votke, a zveket čaša je označio i početak utakmice.
Tamo, u dalekom Seattleu na parket su izašli naši i njihovi.
Možda je to bio samo pripremni turnir, možda sve to skupa nije bilo tako važno, možda su prave svari tek slijedile, ali za mene je to bila majka svih bitaka. Nekako se posložilo tako, sam sam bio za to kriv, sav teret očekivanja je pao na moja 15-godišnja pleća. Nekakav glupavi mat u šest poteza nije se smio opet dogoditi, ne dvaput u istom danu. A od nas su nervozniji bili jedino igrači na parketu. Vidjelo se već u prvim akcijama.
Recimo, Mourning i Rađa su se stali laktariti već od podbacivanja, u drugom napadu će Zdovc izbiti loptu njihovom pleju iz ruke nakon sučeva zvižduka i sve skupa je ličilo na suhu draču koju će zapaliti najobičnija iskra. I tako je igrano finale — na nož. Bila je to mučna, teška utakmica, puna trzavica, prekida i naguravanja. Suci su nas punili faulovima, ali Juga je ipak vodila cijelo vrijeme, no kao da nismo u potpunosti kontrolirali utakmicu. A onda se već sredinom prvog poluvremena ozlijedio Paspalj. I tamo na terenu su ostali ti najbolji američki sveučilištarci i isključivo naši igrači iz domaće lige. I mučio me Mourning, divlja mrcina koji se nesumnjivo uspijevao nositi s našim centrima.
I bile su tu te blokade, banane, rampe koje je Alonzo dijelio uokolo. Pa je tako Savić popio jednu, vjerojatno u silaznoj putanji, ali koga je bilo briga. Pa je potom i Kukoč nakon jednog karakterističnog mačjeg ulaza bio blokiran, što sam prvi put vidio u životu. Šuteve koje nitko dotad nije blokirao, Mourning je uspijevao taknuti makar vršcima prstiju. Frustracija je rasla. Iako smo vodili u utakmici, nismo je kontrolirali i sve je moglo otići u vražju mater jer Ameri su odlično igrali obranu i sjajno napadali kroz tranziciju.
Tonuo sam o onu fotelju, gubeći elan i vjeru, a zajedno sa mnom i moji domaćini. Zašutio sam i utakmicu promatrao ispod oka, sve češće vrteći glavom.
“Eto, to je tako”, mislio sam u sebi, “možemo mi učiniti sve, truditi se koliko god hoćemo ali na kraju će nas uvijek dočekati neki crni monstrum i pokazati nam gdje nam je mjesto. Džaba nam sve”. Kako to biva, u glavi su mi se počele pojavljivati slike sličnih iskustava. Devet razlike 50 sekundi prije kraja, Sabonis i trica od table na SP-u 1986. Dopingirani Grci u finalu EP-a 1987. Omaleni Muggsy Bogues koji u Seoulu 1988. izbezumljuje Dražena. Je li to bilo opet bilo to? Umjesto odgovora, ona boca votke je tako usamljeno stajala ispred mene. Nitko ju nije niti taknuo jer nije bilo povoda. Kao da je čekala da bude popijena nakon svega, u tuzi. A onda je došao trenutak koji je promijenio sve.
Kao da je osjetio moje tegobe i agoniju, Kukoču je puknuo film. Fintom je izbacio čuvara i zaletio se prema košu kroz sredinu, ravno na Mourninga. Odrazio se s dvije noge, sunožno i nesumnjivo podigao na zakucavanje a ispred njega se poput utvare dizao Alonzo spreman da ga zakelji. I tada mu je Kuki zakucao u facu, ravno kroz njega, ‘posterizirao’ ga.
I to je bilo sve što mi je trebalo. Skočio sam iz fotelje s dignutim rukama i urliknuo, nakon čega sam lupio šakom po stolu ispred sebe. Iskusnom i brzom reakcijom domaćin je tren prije mog udarca o stol zgrabio onu votku i tako je spasio. A kako sam ja skočio iz fotelje, isto su učinili i domaćini. Ubrzo smo se pretvorili u zagrljeno klupko koje je stojeći i dalje gledalo utakmicu, i to sve uz neizbježno potezanje iz boce. Gledajući sada utakmicu, shvaćam da Kukijevo zakucavanje nije bilo tako važno, ali je u onom času za mene predstavljalo čin vjere koji mi je tako trebao.
Uz naše navijanje i slavlje, Jugoslavija će doći do pobjede u Seatlleu i tako nanijeti Amerima drugi poraz u povijesti na svetom basket tlu.
I nipošto im se to nije sviđalo jer je tada postalo evidentno i jasno kao dan: zaboravite na koledž košarkaše, oni više nisu dovoljni za vladavinu. To su momci koji se moraju opako potruditi da pobijede Sovjete, Španjolce ili Talijane, a mi smo ih dobivali s reprezentacijom domaće lige, bez glavnih vedeta u timu. Dobivali smo ih umorni i u fazi priprema kad su noge teške i kad je ekipa u kontrafazi natjecanja. Ponižavali smo ih pred njihovom publikom. Iako je to bio pothvat koji je pripreman godinama prije, u tom trenutku je nad svijetom košarke počelo lebdjeti ključno pitanje: hoćete li vi poslati te NBA igrače ili ćemo vam mi uzimati mjeru svaki put, kako nam se prohtije? Ne morate ako ne želite, ali priča o kolijevci košarke će u tom slučaju postati bezvrijedna.
Bio je to najvažniji moment u mojoj vlastitoj košarkaškoj religiji. Bilo je to čudo u Seattleu koje je na drugoj strani planeta proizvelo klupko veselja i iskrene radosti, u jednom stanu u ukrajinskom gradu Lavovu. Tamo su neki ljudi iskreno proslavljali taj trenutak sreće, potezali gutljaje votke i skandirali “Ju-go-sla-vi-ja! Ju-go-sla-vi-ja!”. Bila je to nevjerojatna pukotina u našim životima, božanski zajeb realnosti od koje prisutni vrlo brzo neće moći pobjeći.
Prilično sam siguran, u tom tenutku, u tih sat vremena poslije finala, mi smo bili najveće i najljepše budaletine na svijetu. Na čelu te kolone stajao sam ja, košarkaški fanatik iz Jugoslavije koji će uskoro ostati bez svega.
Bio sam kralj budala kojega je prvašić matirao u šest poteza.
