Association of Tennis Professionals – ili, skraćeno, ATP – osnovana je 1972. kao udruga tenisača nezadovoljnih tretmanom međunarodne teniske federacije, ITF-a. Ključni trenutak u povijesti organizacije dogodio se 30. kolovoza 1988., kada je održana press konferenciji na iznajmljenom parkiralištu gdje je bila govornica, vjerojatno posuđena iz lokalne crkve, na koju je selotejpom bio zalijepljen logo. Taj je događaj upriličen kako bi se javnosti predstavila ideja ATP Toura.
Danas, gotovo 30 godina kasnije, ATP je od parkinga dogurao od najvećih sportskih organizacija u svijetu koja ima prihode od oko 400 milijuna dolara.
Hamilton Jordan, čovjek koji je za posuđenom govornicom predstavio ATP Tour, imao je odbojnost prema elitizmu koji je favorizirao samo najbogatije. Od ovog tjedna ATP uvodi novo pravilo za niže rangirane igrače koji se natječu na Challenger Touru – pravilo koje je u dugu Jordanove ideje s parkinga.
Usporedno s ATP World Tourom, ATP je nadležan i za Challenger Tour – prvu razinu ispod ATP turnira i prijelazni stupanj između Futuresa (najnižeg ranga profesionalnog tenisa) i ATP turnira. Novo pravilo će sadržavati ‘džeparac’ od 200 dolara tjedno za igrače koji skupe najmanje 10 nastupa u glavnom turniru challengera. Dakle, igrač nakon 10 turnira u godini za sljedećih 10, uz standardni prize money za pobjede, dobiva i ‘džeparac’ za troškove hrane i putovanja. Većina challengera (oko 90 posto njih) ima hospitality – turnir pokriva trošak hotelske dvokrevetne sobe s doručkom za svakog igrača u glavnom turniru. Ostale troškove igrač snosi sam, bez pomoći ATP-a. Znam da 200 dolara tjedno zvuči smiješno, pogotovo kad se uzmu svi troškovi igrača (aviokarte, teniski trener i njegovi troškovi ako putuje s igračem, fizioteraput, suplementi, a neki igrači čak imaju i troškove kupnje opreme i najma terena), ali što zapravo znači ova promjena pravila?
Ono s čime se ATP najviše bori otkako su vrhunskim profesionalnim sportašima primanja otišla u nebo ogromna je razlika u primanjima između igrača u vrhu i onih nižerangiranih, ali još uvijek igrača u odabranom društvu.
Trenutno na pojedinačnoj ATP rang listi ima oko 2.100 igrača s bodovima. Po nekim podacima, nastupa ih barem još 1.000 koji igraju, a nisu na listi jer nisu uspjeli osvojiti bodove. Također, svake godine 700-tinjak novih igrača zatraže IPIN (nešto poput članstva koje igraču daje pravo nastupa na najnižim profesionalnim turnirima, futuresima). Od tih 700, više od polovice njih nikad ne dođe do ATP boda (barem pobjeda u prvom kolu glavnog turnira na futuresu), a već u sljedećoj godini dolazi novih 700 članstava. Dakle, u svakom se trenutku na svijetu tenisom profesionalno (ili u pokušaju profesionalizma) bavi oko 4.000 ljudi. Od 4.000 ljudi, njih 100 živi lagodnim životom, dok već 250. igrač svijeta živi na nuli. Problem nastaje kad ljudi, ponukani medijskom percepcijom, misle da svatko na touru živi kao prvih 100 koje gledaju na televiziji i u glavnim turnirima Grand Slamova.
Trenutno 200. golfer na svijetu je u ovoj sezoni dosad zaradio 215.000 dolara od svojih nastupa, dok je 200. tenisač zaradio 38.000 dolara
Bilo je raznih zahtjeva igrača koji su na razne načine pokušavali dovesti igrače izvan top 100 na razinu lagodnog življenja. Od povećanja nagradnih fondova, do ravnomjernije raspodjele unutar nagradnog fonda, preko zapošljavanja igrača u ATP-u i slično. ATP je i dalje neprofitna organizacija koja nema radni odnos niti s jednim profesionalnim tenisačem na svijetu. Udruga je samo posrednik pri isplaćivanju prize moneya između turnira i igrača, a igrači su ili samozaposleni ili nezaposleni po zakonu. ATP svojim igračima-članovima (prvih 200 u singlu i prvih 100 u parovima) nudi besplatno zdravstveno osiguranje, ali oni izvan tog kruga nemaju niti mirovinsko niti zdravstveno. Kako bi što lakše komunicirao s igračima, ATP je osnovao Player Council (12 igrača okupljenih u zbor) koji se sastoji od četiri igrača iz top 50, dvojice igrača plasiranih između 50. i 100. mjesta, dvojice igrača parova, dvojice igrača izvan navedenih renkinga, jednog trenera i jednog bivšeg igrača. Player council je zaista kroz zadnjih pet godina uspio puno toga isposlovati za igrače (da gotovo svi challenger turniri imaju hospitality, prijevoz sa aerodroma, povećanje nagradnih fondova na challengerima itd…) – ali kad usporedimo teniski tour s golferskim, onda nailazimo na zabrinjavajuće podatke.
Trenutno 200. golfer na svijetu je u ovoj sezoni dosad zaradio 215.000 dolara od svojih nastupa (isključujući sponzorske ugovore i ostale premije), dok je 200. tenisač zaradio 38.000 dolara. Ako pogledamo na vrh liste zarada, u golfu je to Dustin Johnson s 6.355.000 dolara, a u tenisu Rafael Nadal sa 7.182.000 dolara. Dakle, tenis je itekako sposoban izjednačiti svoje najbolje plaćene igrače s golferima (jedan od najbolje plaćenih individualnih sportova, ako ne i najbolje), ali kad se usporede nižerangirani igrači, tada dolazi do drastične razlike.
Tenis je globalni sport i previše je raširen da bi hranio samo 100 ljudi. Nemojmo se zavaravati, ATP ima financijsku korist samo od igrača u vrhu (sjetimo se kako su u Zagrebu na turniru 250 serije tribine zjapile prazne) i zato, ako su igrači u vrhu zadovoljni – sve je dobro. Međutim, nakon silnih vapaja, ovo je prvi veći korak ka poboljšanju financijskog statusa igrača na challenger touru. Igrač koji je oko 200. mjesta na ATP rang listi je vrhunski sportaš koji se izdignuo iznad ostalih cca 3.800 profesionalnih igrača i tko zna koliko aktivnih amatera. Teoretski ovo znači 2.000 dolara godišnje po ‘challenger igraču’ povrh prize moneya, i iako 2.000 dolara zvuči smiješno, to je 2.000 dolara više nego što je to dosad bio slučaj. U ATP-u su izračunali da će ovaj program obuhvatiti 200 do 300 igrača, što kompletnu investiciju zaokružuje na nekakvih pola milijuna dolara.
Kao poslijedice ove promjene nameću se i neki pozitivni zaključci. Igračima će još duže trajati karijera. Prosjek godina u top 100 u 2016. bio je skoro 29, dok je 2006. bio tek 24. Iako je vijek profesionalnih tenisača duži nego ikad zbog unaprjeđenja tehnologije i znanja u području kondicijske spreme, rehabilitacije, psihologije i nutricionizma, ova stavka bi mogla dati igračima dodatnu inekciju koja bi ih mogla duže zadržati na touru (pogotovo igračima iz siromašnih zemalja).
Jedno od glavnih argumenata kritičara korupcije u vidu klađenja na tenis bio je premali prize money. Svi su govorili: „Dajte igračima više novca pa će biti manja mogućnost da se odluče na namještanje mečeva kako bi financirali svoje karijere“. Ako promjene nastave dalje u ovom smjeru, onda bi zaista status igrača na challenger touru mogao biti toliko dobar da im ne padne na pamet namještati mečeve. Samim time bi se i ATP-eva ulaganja u TIU (organizaciju za sprječavanje korupcije u tenisu) smanjila, te bi se taj novac puno bolje i korisnije upotrijebio.
Ovih 2.000 dolara godišnje nije ni plaća ni honorar, u iznimno skupom sportu to je zaista džeparac. Međutim, ohrabruje da je ATP u zadnje vrijeme stvarno krenuo u smjeru smanjivanja razlike među igračima i nadamo da će tenis kao sport uvelike profitirati od toga. To je, uostalom, smjer zbog kojeg je sazvana ona konferencija na parkingu.
