Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Gol u gostima

Eho lažnog cockneya

Zašto je Green Street najutjecajniji britanski film 21. stoljeća

Zanemarite li mafijaška ubojstva i horde turista procijeđenih kroz ogromne kruzere, crnogorski lučki grad Kotor je sa svojom srednjovjekovnom jezgrom možda jedno od najmirnijih i najljepših naselja na Zemlji.

Rijetko mi se događa da se nađem u mjestu gdje nema nogometa o kojemu bi pisao, premda sam možda mogao razmisliti o priči o FK Bokelju, koji se prošle sezone prvi put plasirao u neko europsko natjecanje te izgubio od Vojvodine u pretkolu Europa lige.

Ne, bio sam ondje u neku ruku na odmoru, nakon što sam završio svoju novu knjigu, ali zapravo sam čuvao dijete dok je moja djevojka pokrivala crnogorske izbore. Rijetki su vjerovali da bi dugogodišnji premijer Milo Đukanović mogao izgubiti.

No, Kotor je bio fascinantno mjesto za osjetiti atmosferu. Između ostalog i zato jer se zadnjih godina proslavio po dvije stvari: prva je uspon organiziranog kriminala, pa se tako događalo da, zahvaljujući tome što je grad postao točka iskrcaja u trgovini kokainom, na ulicama eksplodiraju bombe i ubijaju se mladi ljudi. Druga je ta da je stari grad – okružen tamnim, smežuranim planinama – sjajna lokacija za holivudska snimanja.

I dok su izvan starih zidina simpatizeri Đukanovićeve socijalističke partije dijelili letke i upaljače s natpisom „Milo“, ljudi unutar njih pretvarali su se da su u Francuskoj 1930-ih godina. U tijekom je bilo snimanje remakea Papillona, priče o tome kako je francuski osuđenik Henri Charriere u nekoliko navrata pokušavao pobjeći iz nepodnošljive oskudice kažnjeničke kolonije  Francuskoj Gvajani. U ovom klasiku, inače adaptaciji književnog djela, 1973. je Dustin Hoffman glumio Luisa Degu, krivotvoritelja koji se također nađe u koloniji, dok je Charrierea portretirao Steve McQueen. Rami Malek, koji je nedavno osvojio Emmyja za ulogu u filmu Mr. Robot, nadahnuto je izabran da u novoj verziji glumi Degu. Ali kako zamijeniti Stevea McQueena? Rješenje koje su odabrali producenti bio je Charlie Hunnam."Green Street" (2005)

Sasvim slučajno Hunnam je postao jedan od najslavnijih ljudi u mom svijetu. Igrao je ulogu Petea Dunhama u Green Streetu (poznatom i po alternativnom naslovu Green Street Hooligans), zacijelo jednom od najgorih filmova u povijesti kinematografije. No, kako sam se uvjerio, radi se o možda i najutjecajnijem britanskom filmu 21. stoljeća.

Dajte da objasnim.

Najveći dio zadnjih desetak godina proveo sam izvještavajući o nogometu, kulturi i politici svugdje samo ne u Ujedinjenom Kraljevstvu, odakle dolazim. Prve četiri godine proveo sam na Bliskom istoku. Izvještavao sam Jemena, Samoe, Brazila, obično u potrazi za perspektivom lokalnih navijača i skupina ultrasa. I u svakoj od njih, baš svakoj, nalazio sam na opčinjenost Peteom Dunhamom.

Loše kopije Burberry kapa. Puloveri iz Stone Islanda. Mržnja prema Milwallu. Sve to slijedilo me svuda oko svijeta i postalo mi je jasno da mladi navijači, obično tinejdžeri, gledaju Green Street poput nekog priručnika

Ako niste gledali film, Elijah Wood glumi dosta neuvjerljivo postavljeni lik studenta nedavno izbačenog s Harvarda koji odlazi u London da bi posjetio sestru i uzeo si vremena da dobro razmisli o svojoj budućnosti. Upada u društvo West Hamovih navijača, među njima i Dunhama. Ustvari, Dunham je capo, vođa zloglasnih huligana iz Green Streeta, koji se bave tučnjavama s ‘firmama’, odnosno skupinama drugih klubova, osobito s onom njihovog omraženog rivala, Milwalla.

I tako počinje neobično intimno putovanje od hobita zlatnog srca do pobješnjelog nogometnog nasilnika.GREEN STREET ictured: Matt Buckner (ELIJAH WOOD) falls duri

Film je pamtljiv po jednoj konkretnoj stvari: Hunnamovom apsolutno užasnom pokušaju istočnolondonskog akcenta, prema kojemu onaj Dicka Van Dykea u Mary Poppins zvuči kao master class engleskog izgovora. No, ipak je poslužio kao uzor mladim nogometnim navijačima koji idoliziraju nihilističku kulturu tribina u Britaniji 1980-ih.

U Izraelu sam prvi put shvatio moć ovog filma, nedugo nakon što se pojavio. Sastajao sam se s članovima skupine La Familia, skupine hardcore navijača Beitara iz Jeruzalema, inače kluba poznatog po antiarapskim stavovima. Nijedan Arap nikad nije igrao za Beitar, a La Familia pokreće nasilne prosvjede svaki put kad se to čak i samo spomene kao opcija. Članovi skupine bili su sumnjičavi prema strancima i novinarima te slabo razumjeli engleski. No, kad su me, preko prevoditelja, pitali za koga navijam (a navijam za West Ham) njihova podozrivost se naočigled otopila.

Umjesto toga zapjevali su I’m West Ham ’til I Die u imitaciji cockneya koja je, ruku na srce, bila bliža autentičnom izgovoru Istočnog Londona od onoga što je u filmu prezentirao Hunnam. I nije se radilo samo o pjesmama i skandiranju, nego i o modi. Loše kopije Burberry kapa. Puloveri iz Stone Islanda. Mržnja prema Milwallu. Sve to slijedilo me svuda oko svijeta i postalo mi je jasno da mladi navijači, obično tinejdžeri, gledaju Green Street poput nekog priručnika.

Ista mi se stvar dogodila kad sam pričao s navijačima banjalučkog Borca u Bosni. I s ultrasima Steaue Bukurešt u Rumunjskoj, kao i nedavno s ultrasima FC Prishtine na Kosovu. A navijači Drite iz Gjilana počeli su skandirati „hoo, hoo, hooligans!“ kad su čuli otkud dolazim. Stvari su uvijek išle istim tijekom: skuliranost i sumnja (ultrasi smatraju da su policija i mediji samo dvije strane istog novčića, establišmenta) ustupali su mjesto prihvaćanju samo zato što navijam za West Ham, klub koji svoj status u ovim skupinama duguje filmu.

Green Street fetišizira nasilje prohujalog doba, koje u takvom obliku više ne postoji u Engleskoj. Ali njegov utjecaj je trajan. Ne samo kroz estetiku ultras pokreta širom svijeta, nego i zbog stalno prisutne prijetnje nasilja. Film je o tome kako nasilje može privući i one od kojih to nikada ne biste očekivali, jer nasilje u ljudima je tako blizu površine. Nije to nešto s čime bih se složio, ali sada je postalo proročanstvo koje samo sebe ispunjava: film koji upozorava na sklonost mladih muškaraca nasilju nadahnjuje kulturu casualsa na gotovo svakom kontinentu planeta.

Charlie Hunnam dosegnuo je veću glumačku slavu, zaradivši izvanredne kritike za ulogu u američkoj seriji Sinovi Anarhije. To, a sigurno ne Green Street, uvjerilo je producente da je on pravi izbor za ulogu u Papillonu.

Nisam uspio doći do Hunnama i porazgovarati s njim. Idućeg dana cijela je ekipa kostimirana u odjeću predratne Francuske nestala s uskih, kamenom popločenih kotorskih ulica. Hunnam bi vjerojatno volio zaboraviti epizodu svoje karijere koja ga je pretvorila u jednu od najslavnijih figura u huliganskom svijetu. Ali da ga jesam uspio upoznati, zahvalio bih mu na tome što mi je više nego jednom spasio život te mu dao do znanja da je, uz bok Beatlesima i Mućkama, jedan od najvažnijih kulturnih izvoznih produkata Velike Britanije. S tim akcentom ili bez njega.