Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Gol u gostima

Giovanni Rosso, Izraelac

Kako je bivši Vatreni umalo postao reprezentativac… Izraela

Možda će vas to iznenaditi, ali Giovanni Rosso je u Izraelu heroj. On je kultna figura – i to ne samo kao jedan od najboljih stranih igrača ikad u izraelskoj ligi, nego i kao zabavljač. Njegov jedinstveni karakter i smisao za humor su ga, tijekom 12 godina igračke karijere koje je proveo u zemlji, učinili miljenikom medija. Kao individualac i ljubitelj novih iskustava igrao je za šest različitih klubova i ostavio trag u svakome od njih.

Da je sve prošlo po planu, mogao je čak zaigrati za reprezentaciju prije nego što 2002. upisao prvi nastup za Hrvatsku. Bila je to njegova želja, jer Rosso se od prvih dana osjećao Izraelcem i svi oko njega su ga tako doživljavali. I to je još uvijek tako.

Priča o njemu u Izraelu priča je o istinskoj, bezuvjetnoj ljubavi. Počelo je 1996., ali moglo je početi i godinu ranije kad je mladi veznjak stigao na probu u Hapoel iz Haife. Avram Grant, tada mladi i uspješni trener kojega je Tel Aviva i tamošnjeg Maccabija primamio živopisni Hapoelov vlasnik Robi Shapira, nije bio impresioniran i mladić se vratio u NK Zagreb.

Međutim, 12 mjeseci kasnije ipak je došao, ali u grad Be’er Shevu na jugu zemlje. Eli Guttman, slabo poznati mladi stručnjak kojemu je klupa lokalnog Hapoela bila prvi veliki posao u karijeri oduševio se Giovannijevim tehničkim sposobnostima i odlučio je izgraditi momčad oko njega.

Rossov je stil na prepad osvojio Izrael. Tisuće je navijača dolazilo na stari stadion Vasermil samo kako bi gledalo njegove trikove, a on se svima osmjehivao. Nevjerojatno je brzo naučio hebrejski i tečno ga govorio. Našalio bi se u svakom intervjuu poslije utakmice, a takav karizmatični karakter dobro je prolazio i kod neutralaca. Ta se sezone pretvorila u ogromni uspjeh, jer je Be’er Sheva senzacionalno osvojio kup. Rossov doprinos bio je ogroman i ovaj put Shapira nije imao problema da ga dovede – zato što je u ljeto 1997. zajedno s njim u Hapoel Haifu stigao i trener Guttman.

Želio je državljanstvo i razgovarao sam o tome s premijerom Arielom Sharonom, koji je osobno podržavao ideju, rekao je Avram Grant

Tradicionalno je Hapoel Haifa puno manji klub od svog susjeda Maccabija. Ima i manje navijača, ali Shapira je sanjao o tome kako će ga pretvoriti u najbolju momčad u zemlji i u taj je projekt investirao cijelo bogatstvo. Ubrzo se ispostavilo da bi to moglo biti ostvarivo, jer Hapoel je jako obećavajuće krenuo u sezonu 1998./99., a Rosso je tada lansirao svoju čuvenu izjavu:

„Ako osvojimo naslov, trčat ću oko stadiona u donjem rublju!“

Te je sezone zabio jedan od najslavnijih golova u povijesti izraelskog nogometa, pogodivši mrežu tada aktualnog prvaka, jeruzalemskog Beitara, nečuvenim lobom iz daljine u posljednjoj minuti utakmice. Momčad je završila uvjerljivo prva i svi su čekali najavljeni Rossov striptiz. Međutim, Shapira ga je nekako uspio uvjeriti da od toga odustane i obećanje tako nije ispunjeno.

Nažalost po Hapoelove navijače, trener Guttman je 2000. otišao u Beitar, a Rosso je krenuo s njim. No, to je bilo prilično neuspješno razdoblje, jer navijači su toliko mrzili Guttmanov defenzivni stil igre da su mu život učinili teško podnošljivim; trener je čak proživio manji srčani udar. Bio je praktično primoran otići, a Rosso se odlučio vratiti u Haifu – ali ovaj put u zeleni dio grada. Potpisao je za Maccabi Haifu, gdje je tada trener bio Grant. Smjesta je postao idol i tih navijača.

Te je godine njegov bivši boss Robi Shapira bankrotirao i počinio samoubojstvo. Rosso se na emotivan način oprostio od njega, li to nije utjecalo na privrženost novom klubu i već je prve sezone s Maccabijem osvojio naslov.

Otprilike u to doba počele su kolati glasine da bi želio državljanstvo kako bi mogao igrati za izraelsku reprezentaciju. Uzbudilo je to ljubitelje nogometa u cijeloj zemlji, ali nadležni ministar nije želio u sudjelovati u takvoj igri. Ispostavilo se da je Grant, koji je 2002. došao na mjesto izbornika, pokušao uvjeriti Vladu da igraču da državljanstvo jer ga je želio pozvati. Međutim, sam Grant se kasnije predomislio.

„Imao sam priliku pozvati najboljeg stranog igrača u ligi. Radio sam s Rossom u Maccabiju i vrlo dobro sam bio upoznat s njegovim kvalitetama. Želio je državljanstvo i razgovarao sam o tome s premijerom Arielom Sharonom, koji je osobno podržavao ideju. No, na kraju sam odlučio da ga neću zvati, odnosno da bi u momčadi trebali igrati isključivo Izraelci“, nedavno je ispričao Grant.SPLIT: Former Chelsea FC manager Avram Grant

Još jednom mu je isti čovjek stao na put, ali Rosso je zatim dobio poziv Otta Barića te nastupio za Hrvatsku na Euru 2004. S Izraelom takvu priliku ne bi dobio. A izraelski novinari i ljubitelji nogometa pričali su o njemu kao o svom predstavniku na Europskom prvenstvu. Zaista su ga smatrali svojim.

Nakon što je osvojio tri naslova prvaka u četiri godine s Maccabijem, veznjak je odlučio na još jedan kontroverzni potez. Maccabi Tel Aviv, najbogatiji klub u zemlji, krenuo je stvarati ekipu ‘Galacticosa’: vratio se idol navijača Avi Nimni, kao i Eyal Berkovic, bivši nogometaš Southamptona i West Hama. Rosso je bio jedan od tih Galacticosa.

Kad su ga upitali brine li zbog toga što je došao iz Haife, budući da je navijačima telavivskog Maccabija mrsko sve što dolazi iz njihova imenjaka, Rosso se samo nasmijao.

„Ma voljet će me. Nakon par dobrih utakmica, kad zabijem koji gol, skandirat će moje ime“, rekao je. I bio je u pravu, ali samo dijelom. Navijači su njega osobno toplo primili, ali je cijeli projekt ‘galacticosa’ dosta neslavno propao. Uz Nimnija, Bekovica i Rossa nije bilo defenzivnog veznog koji bi im čuvao leđa i rezultat je patio. A uskoro su počeli i problemi u svlačionici, zatim se Berkovic umirovio i Rosso je često bio usamljen u pokušajima da nešto napravi na terenu.

Zato se u ljeto 2007. odlučio vratiti u Maccabi Haifu. Dio navijača dočekao ga je kao izdajnika, ali opet je bio najutjecajniji igrač momčadi – ako ne i najbolji, jer tada je već bio prošao zenit karijere. Naposljetku je ipak dobio državljanstvo i sada ima kuću u Kiriat Byaliku, sjeverno od Haife. U obližnjem gradiću Kiryat Yamu otvorio je nogometnu akademiju.

Ne znam zašto, ali čini se da je Izraelu daleko popularniji nego u Hrvatskoj.