Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Gol u gostima

HNL treba mijenjati

Prijedlog: kako domaću ligu učiniti zanimljivijom?

Ovih dana puno se priča o tome koliko novca klubovi u raznim sportskim ligama gube zbog otkazivanja utakmica. Prodaja ulaznica i ostali matchday prihodi poput prodaje hrane, pića i suvenira za mnoge od njih su vrlo važan izvor novca, a na to je vezan iz novac od televizijskih ugovora jer klubovi neodigrane i neprikazane utakmice ne mogu niti naplatiti.

U Prvoj HNL, međutim, mogu biti relativno mirni po tom pitanju. TV prihodi su na mizernoj razini, a skromna posjećenost stadiona znači da se ni na tom polju ne gubi previše; štoviše, za pojedine prvoligaše nije rijetkost da im troškovi organizacije domaće utakmice premašuju ono što od nje mogu uprihoditi. Prosječnu utakmicu Prve HNL ove sezone na stadionima je gledalo nešto više od 3.500 gledatelja — izuzmemo li iz ukupne brojke ono što je u svojih 13 domaćih utakmica (10 posto od ukupnog broja odigranih) generirao Hajduk kao apsolutna anomalija s gotovo 13.000 gledatelja po utakmici, prosjek pada na ispod 2.500.

Na više mjesta i na više načina obrazlagali su se razlozi slabe posjećenosti hrvatskih stadiona, počevši s očajnom stadionskom infrastrukturom, kao i nedovoljne zanimljivosti domaćeg nogometa za sponzore, ulagače, pa i televizije. Međutim, nekako ispod radara javnosti prolazi i nešto drugo što igra značajnu ulogu u zanimljivosti proizvoda koji nudi HNS: sustav natjecanja.

Sustav natjecanja u Prvoj HNL je predvidljiv i dosadan.

HNS je tu da učini svoj proizvod što atraktivnijim i gledljivijim i time pomogne ligi kao cjelini da zaradi više novca za sve klubove

Čak 36 kola u kojima svatko sa svakim igra četiri puta, bez ikakvih intervencija da bi se u drugoj polovici prvenstva natjecanje učinilo zanimljivijim, dovodi do toga da se prvak najčešće već više-manje zna i prije Božića, baš kao i putnici u Europu. S druge strane, zanimljivost borbe za ostanak ovisi o tome hoće li svi klubovi financijski izdržati sezonu ili će se jedan klub tijekom sezone raspasti pa će se daleko prije kraja prvenstva znati i putnik u drugu ligu.

Ova sezona je iznimna jer drugo mjesto vodi u kvalifikacije Lige prvaka što povećava interes za tu poziciju. No, već od iduće godine HNL se vraća na ‘tvorničke postavke’ pri čemu drugo mjesto ne donosi baš ništa značajno više u odnosu na četvrto. I drugoplasirani i četvrtoplasirani krenut će od istog drugog pretkola nove Konferencijske lige, pa i ta borba postaje nebitna. U uvjetima slabog interesa za domaću ligu potpuno je nejasan potez da od iduće sezone (2020./21.) i pretposljednji klub HNL-a sigurno ostaje u ligi te više neće morati igrati play-off dvomeč s drugoplasiranim u Drugoj HNL. To je još jedan udarac zanimljivosti ionako ne pretjerano gledanog donjeg doma Prve lige. Ukoliko se dogodi da tijekom sezone postane evidentno tko je taj zadnjeplasirani klub koji seli u niži rang, svi ostali koji su daleko od borbe za Europu borit će se ni za što.

Ovakav sustav treba mijenjati.

I odmah da razjasnimo – promjena sustava natjecanja ne znači promjenu broja klubova u ligi. HNL ne treba proširivati jer Hrvatska nema dovoljno financijski stabilnih klubova da izdrži ligu veću od 10 sudionika, a ponekad čak niti 10. Čak i ako bi se u nekom trenutku skupilo 12 klubova koji bi zatvorili prvoligašku financijsku konstrukciju, takvih gotovo sigurno ne bi bilo u Drugoj HNL, što samim time drugoligaško natjecanje čini besmislenim, a borbu za ostanak među prvoligašima potpuno irelevantnom.

Liga 10 optimalna je za zemlje veličine Hrvatske. No, to ne znači da se ona ne može učiniti zanimljivijom.

Čak 21 liga u Europi tijekom regularne sezone u nekom trenutku dijeli klubove na dvije ili više manjih skupina koje se potom u završnici sezone bore za naslov prvaka, mjesta u europskim natjecanjima ili ostanak u ligi. Pritom se radi prvenstveno o ligama koji su po veličini i nogometnoj snazi usporedive s Hrvatskom; među onima koje su između 10. i 30. mjesta po UEFA-inom rankingu, samo Švicarska, Norveška i Švedska imaju sustav u kojem se liga ne dijeli u drugoj polovici sezone. S tim da druge dvije zemlje igraju po kalendaru proljeće-jesen i niti nemaju dovoljno termina za dodatni broj kola koji bi Liga za prvaka i Liga za ostanak iziskivale. Ostajemo tek mi i Švicarci.

Svi ostali nama usporedivi — Poljaci, Slovaci, Danci, Srbi, Škoti, Bugari, Grci, Ukrajinci, Ciprani, Belgijci, Austrijanci, Rumunji, Česi — dijele svoje ligu na manje skupine u drugoj polovici ili u završnici sezone. Čak i lige koje imaju dovoljno klubova da skupe dovoljno kola u klasičnom dvokružnom sustavu (npr. Češka, Poljska ili Srbija) prešle su na sustav Lige za prvaka i Lige za ostanak.

Postavlja se pitanje – zašto to rade? Odgovor je vrlo očit: da natjecanje bude zanimljivije.

Pomalo je izlišno naglašavati da tržišna ekonomija funkcionira na način da na tržište stavite proizvod koji onda mora biti dovoljno atraktivan da bi ga netko želio kupiti i da bi proizvodnja tog proizvoda imala smisla. HNL je HNS-ov proizvod i on se mora učiniti što je moguće zanimljivijim i atraktivnijim da bi ga netko kupio. Cijena TV ugovora u vrijednosti od smiješnih 1,5 milijun eura za pravo prijenosa svih 180 utakmica u sezoni bolje od ičega drugoga svjedoči o tome da taj proizvod nije dovoljno atraktivan.

Premda problemi hrvatskog nogometa sežu puno dublje od samog sustava natjecanja, njegovom promjenom barem bi se HNL-ova ambalaža učinila oku ugodnijom. A i to je korak naprijed.

Jedan od problema je taj što ligu od 10 klubova nije jednostavno za podijeliti na dva dijela. Nakon što se odigra 18 kola i svatko sa svakim odigra dvaput, dijeliti klubove na dvije manje lige od po pet klubova značilo bi da bi svatko u konačnici odigrao 26 utakmica, što je ipak premalo. No, i tom problemu je moguće doskočiti uz malo kreativnosti i otvorenog uma.

U nastavku ću izložiti ideju kako bi novi sustav natjecanja u 1. HNL mogao izgledati.

Simulirajmo novi sustav na primjeru ovosezonskog HNL-a. Nakon 18 odigranih kola u kojima je svatko sa svakim odigrao po jednu utakmicu kod kuće i u gostima, situacija na prvenstvenoj ljestvici je bila sljedeća:

1. Dinamo 44
2. Hajduk 32
3. Rijeka 31
4. Osijek 30
5. Lokomotiva 28
6. Gorica 28
7. Slaven Belupo 18
8. Istra 12
9. Inter 12
10. Varaždin 12

U tom trenutku liga bi se dijelila na dva dijela – prvih pet klubova ide u Ligu za prvaka, a drugih pet u Ligu za ostanak. No, kako sezona ne bi ostala na samo 26 utakmica po klubu, uvodimo prijelaznu međufazu u kojoj klubovi iz Lige za prvaka odigraju po jednu utakmicu sa svakim klubom iz Lige za ostanak. Pritom svi klubovi iz gornjeg doma igraju samo dvije utakmice kod kuće, a tri u gostima.

Takva međufaza sastojala bi se od sljedećih pet kola:

Gorica – Dinamo
Slaven – Hajduk
Istra – Rijeka
Inter – Osijek
Varaždin – Lokomotiva

Dinamo – Slaven
Hajduk – Istra
Rijeka – Inter
Osijek – Varaždin
Lokomotiva – Gorica

Istra – Dinamo
Inter – Hajduk
Varaždin – Rijeka
Gorica – Osijek
Slaven – Lokomotiva

Dinamo – Inter
Hajduk – Varaždin
Rijeka – Gorica
Osijek – Slaven
Lokomotiva – Istra

Varaždin – Dinamo
Gorica – Hajduk
Slaven – Rijeka
Istra – Osijek
Inter – Lokomotiva

Pretpostavimo li da sve utakmice međufaze završe rezultatom kojim su završile u prvom dijelu prvenstva (npr. Dinamov poraz u Varaždinu, Hajdukov poraz u Koprivnici, Rijekin poraz od Gorice, itd.), situacija bi nakon 23 odigrana kola izgledala ovako:

1. Dinamo 56
2. Rijeka 41
3. Hajduk 39
4. Lokomotiva 38
5. Osijek 36
—————————

1. Gorica 37
2. Slaven Belupo 24
3. Varaždin 17
4. Inter 15
5. Istra 13

I tu dolazimo do najzanimljivijeg dijela – početak Lige za prvaka i Lige za ostanak. U ovom trenutku bodovi se prepolovljuju, na način da se u slučaju neparnog broja bodova zaokružuju na više. Na primjeru ove sezone, simulirana situacija nakon što se bodovi prepolove izgledala bi ovako:

Liga za prvaka:

Dinamo 28
Rijeka 21
Hajduk 20
Lokomotiva 19
Osijek 18

Liga za ostanak:

Gorica 19
Slaven Belupo 12
Varaždin 9
Inter 8
Istra 7

Ovaj potez bi uzrokovao vjerojatno najviše kontroverzi. Jer, reći će neki — zašto bi klubovi koji su u prvom dijelu prvenstva stvorili veliku bodovnu zalihu bili kažnjeni time što će im se prednost prepoloviti? Odgovor je ponovno jednostavan – da natjecanje bude zanimljivije. HNS je tu da učini svoj proizvod što atraktivnijim i gledljivijim i time pomogne ligi kao cjelini da zaradi više novca za sve klubove, a ne da se brine hoće li se netko od njih uvrijediti. U konačnici, bodovi se prepolovljuju i u Poljskoj, Grčkoj, Belgiji i brojnim drugim ligama, a isto se radilo i u Hrvatskoj do prije 20-ak godina. Nije riječ ni o kakvoj neregularnosti, upravo suprotno. Tko prati belgijsko prvenstvo zna kakva se ludnica odvija svakog proljeća u njihovoj Ligi za prvaka upravo zbog tog koncepta.

Nadalje, činjenica da je najvažniji dio prvenstva onaj proljetni omogućio bi našim klubovima da više igračkih resursa posvete europskim utakmicama na ljeto i jesen, bez straha da će zbog vožnje na dva ili tri kolosijeka nepovratno zaostati u domaćoj ligi i izgubiti šansu za titulu ili europsko mjesto. Čak i ako se dogodi da zbog lošijeg jesenskog dijela neki klubovi neočekivano završe u Ligi za ostanak, ni tu ne bi sve bilo izgubljeno. Po uzoru na Belgiju ili Austriju, i prvak Lige za ostanak mogao bi imati otvoren prozorčić u Europu.

Kako? Primjerice, na sljedeći način.

Ako imamo pet predstavnika u Europi, prvak Lige za ostanak išao bi u play-off s petoplasiranim klubom Lige za prvaka za posljednje mjesto u kvalifikacijama Konferencijske lige. Ako imamo četiri predstavnika u Europi, onda bi prvak Lige za ostanak morao proći dva play-offa da se dokopa Europe: najprije protiv petoplasiranog iz Lige za prvaka, a ako prođe, protiv četvrtoplasiranog iz Lige za prvaka za zadnje mjesto u Konferencijskoj ligi.

Time bi i Liga za ostanak dobila na važnosti jer bi se klubovi koji su nisu ugroženi borbom za ostanak (npr. Gorica u ovom primjeru) imali za što boriti cijelo proljeće. A u Ligi za prvaka nikako ne bi bilo svejedno jeste li treći, četvrti ili peti jer svako mjesto nešto donosi.

Ovako bi Liga za prvaka izgledala u prvih pet kola (uz iste parove, ali s obrnutim domaćinstvima u drugih pet kola).

Parovi Lige za prvaka:

Rijeka – Osijek
Hajduk – Lokomotiva
(Dinamo slobodan)

Osijek – Hajduk
Dinamo – Rijeka
(Lokomotiva slobodna)

Hajduk – Dinamo
Lokomotiva – Osijek
(Rijeka slobodna)

Dinamo – Lokomotiva
Rijeka – Hajduk
(Osijek slobodan)

Lokomotiva – Rijeka
Osijek – Dinamo
(Hajduk slobodan)

Baš svako kolo imamo po dva derbija, a s obzirom na male bodovne razmake između klubova svaka je utakmica od vrlo velike važnosti. Dinamova prednost odjednom se i ne bi činila tako nedostižnom, pa bi se i borba za prvaka, ono što nam se tako rijetko događa, u samo nekoliko kola mogla posve zakomplicirati. Gledanost — kako na stadionu, tako i pred TV ekranima — sasvim sigurno bi značajno rasla. Slično zanimljivo bi bilo i u Ligi za ostanak. Svako kolo donosi izravne okršaje davljenika, što bi podiglo interes i za tim utakmicama.

Ukupno bi tijekom sezone svaki klub odigrao 31 ligašku utakmicu, a dva kola bio slobodan, što ukupno čini 33 kola potrebnih da se prvenstvo održi. U konačnici, prvenstvo bi bilo tri kola kraće nego do sada, što znači da bi se mogla ‘ukinuti’ ona proljetna kola koja se zbog zgusnutog rasporeda moraju igrati preko tjedna umjesto vikendom, ili bi se moglo razmisliti o kasnijem početku prvenstva ljeti, kada naši klubovi igraju najvažnije utakmice svoje sezone — pretkola europskih natjecanja. S obzirom na ogroman značaj UEFA-ina novca u strukturi prihoda naših prvoligaša, ishod tih utakmica od presudne je važnosti za poslovni rezultat i financijsku stabilnost hrvatskih klubova, a sasvim je kontraproduktivno u ključnom dijelu sezone igrati utakmice svaka tri dana, pogotovo u srpnju i kolovozu na +30 stupnjeva Celzija.

Dakle, uz povećanu zanimljivost i neizvjesnost prvenstva koje bi donijele i veći interes, ovakav bi sustav i povoljno utjecao na prvoligaški kalendar.

Ne treba se bojati pokušati nešto promijeniti jer vidimo širom Europe da lige mijenjaju sustav natjecanja iz godine u godinu, u potrazi za što atraktivnijim proizvodom. Posebno je to naglašeno posljednjih godina u kojima je prvacima manjih liga olakšan put u Ligu prvaka, što ih samo dodatno odvaja od ostatka domaće konkurencije, a lige postaju sve predvidljivije.

Na kraju — ovo je samo prijedlog sustava natjecanja. Vjerojatno ga je moguće doraditi i učiniti još boljim. Poanta teksta je pokrenuti javnu raspravu o ovoj temi kako bi se Prva HNL, uz sve svoje probleme koje ima i koje je nemoguće riješiti preko noći, ipak učinila zanimljivijom i marketinški privlačnijom. To je u dugoročnom interesu kako klubova, tako i gledatelja.