Gdje je Europa…

U tenisu, države koje imaju Grand Slam turnire su svijet za sebe i s njima nitko ne može niti pokušati parirati. Grand Slamovi svojim nacionalnim savezima donose profit od oko 200 milijuna dolara godišnje, a s obzirom da su savezi neprofitne organizacije, kompletne iznose moraju reinvestirati – graditi nove objekte i financirati kompletne karijere svojih igrača, svih uzrasta.

Sjećam se kad je nas HTS 2007. vodio na Orange Bowl (jedan od najjačih juniorskih turnira u svijetu, u Miamiju). Dobili smo jednog trenera na nas šest igrača; Kristina Mladenović je, igrajući pod francuskom zastavom, došla s osobnim teniskim trenerom, kondicijskim trenerom i učiteljem koji brine da bude u toku s gradivom u školi. Dakle, ne treba tražiti primjere u zemljama Grand Slamova. No, što je sa Češkom, koja je trenutno svjetlosnim godina ispred nas po pitanju infrastrukture? Ili sa Srbijom, gdje je eksplozija tenisa u zadnjih 10 godina pridonijela raznim programima potpore igrača i novom nacionalnom centru?

Imao sam prilike igrati Češku ligu krajem prošle godine. Igra se na četiri različite lokacije u zemlji, u centrima gdje svaki od njih ima vanjske terene, novu dvoranu s odličnom izolacijom, rasvjetom i kvalitetnom podlogom na tri do pet terena. Restorani, prostrane moderne svlačionice, fitness i ostali popratni sadržaji bili su u gotovo svakom centru gdje se igralo.

Češka nije neki dalekoistočni ekonomski tigar ili zapadnoeuropski kapitalistički raj s gomilom sponzora. Češka je ona na koju smo prije 20 godina gledali kao državu koja je ispuzala iza željezne zavjese, a sad stojimo posramljeni ispred njene sportske infrastrukture i sistema koji konstantno već godinama izbacuje odlične igrače i igračice na svim razinama juniorskog i profesionalnog tenisa. Vrhunski uvjeti pružaju vrhunske rezultate, pa Davis Cup osvajaju svakih par godina, a Fed Cup kad god to odluče.

…a gdje smo mi

Vrhunske rezultate imaju i hrvatski igrači i igračice, ali oni ne dolaze iz vrhunskih uvjeta. Dovoljno je samo posjetiti dom hrvatskog tenisa. NTC ili Alplan je najveća teniska dvorana u Hrvatskoj s devet igrališta i u njemu se igraju sva dvoranska prvenstva Hrvatske, a u njemu teniski klubovi dobivaju termine za svoje igrače u skladu sa svojim rezultatima.

Kada za NTC kažem da je kultno mjesto hrvatskog tenisa, stvarno ne pretjerujem.

Gotovo ne postoji Hrvat ili Hrvatica s ATP ili WTA poenima koji nije barem u nekom trenutku svoje karijere ondje trenirao/la. Sve nas je Alplan sa svojim spartanskim uvjetima oblikovao kao sportaše i osobe, te nam dao ekstra dozu borbenosti i zahvalnosti prilikom putovanja i igranja po raznim svjetskim destinacijama. Maca Maradona i Hajra kao vječite čuvarice Alplana svjedoci su karijera generacija i generacija mladih tenisača i tenisačica. Nema tog tenisača na kojeg Maca nije vikala u osam ujutro jer je ušao na teren bez pitanja i nema onog koji nije nosio čokolade i suvenire s turnira Maci i Hajri. Marin Čilić je svojevremeno, prije odlaska u San Remo u akademiju Boba Bretta, čak živio u prostorijici koja je bila u sklopu Alplana.

Svi hrvatski tenisači i tenisačice su isključivo projekt svojih roditelja, trenera, vlastitih odricanja i nezasitne želje za dokazivanjem s kojim država nije imala gotovo ništa

Inače, Alplan je u percepciji igrača uvijek doživljavan kao derutni betonsko-stakleni objekt u kojem se grijanje ne pali zbog dugova – a kad se i pali, zbog loše izolacije bude hladnije nego izvan dvorane. Djeca nerijetko igraju na temperaturama od oko 5 stupnjeva, ne osjećaju prste na rukama. Do prije koju godinu tamo su se održavali futures turniri u veljači, a kad bi strani igrači došli, ostali bi šokirani uvjetima i u nevjerici s promrzlim rukama nas pitali je li to zaista naš Nacionalni centar iz kojeg ispadaju osvajači Davis Cupa. Rasvjeta je poprilično loša, a nerijetko se svjetla uopće ne pale zbog štednje i dugova NTC-a. Svi koji su igrali tenis znaju koliko je ključna dobra vidljivost loptice za percepciju sve tri dimenzije prostora pri tim brzinama. To su temeljni uvjeti rada, vidjeti lopticu i držati reket.

Istovremeno, taj objekt se ne smije renovirati ili rušiti jer je on- spomenik kulture! Prvi objekt na ovim prostorima koji je građen po principu visoke galerije koja okružuje kompletnu dvoranu.

Toplina doma, ikakvog

Iako derutan i izvan svih standarda rada, Aplan je još uvijek jedini dom hrvatskog tenisa. Problem je što Zagrebački velesajam želi ukinuti HTS-u korištenje Nacionalnog teniskog centra u paviljonu 36, što bi bila katastrofa za ovo malo sustava rada kojeg imamo. Doduše, Grad Zagreb zauzvrat nudi Teniski centar na Maksimiru, ali već dvije godine tamo vlada potpuni status quo i nema nikakvog napretka.

Zaista, teniski centar na Maksimiru je jedno od rijetkih mjesta u Hrvatskoj gdje se može posložiti pristojan nacionalni centar. Brojna zemljana igrališta koja se zimi prekriju balonima, fitness centar, restoran, kafić i dobra dvorana s tri terena kojima samo treba novi premaz podloge. Ukoliko grad zaista ustupi savezu taj centar, Alplan bi mogao napokon otići u povijest.

Alplan je bio i ostao vjerni pokazatelj stanja sportske infrastrukture Hrvatske i njenog brutalnog centralizma. Dolaskom na Alplan, pogotovo u zimskim mjesecima možete čuti sve naglaske i narječja Lijepe Naše i zorno vidjeti raznolikost porijekla svih naših tenisača. Postoji cijela kolonija igrača i igračica koji su iz svojih gradova doselili u Zagreb. Franko Škugor iz Šibenika, Marin Čilić iz Međugorja, Ana Konjuh iz Dubrovnika, Jelena Kostanić Tošić i Marin Draganja iz Splita, ja iz Rijeke, Ante Pavić iz Ogulina, Filip Veger iz Slatine, Antonio Šančić je svakodnevno dolazio iz Samobora i tako lista ide u nedogled.

Dolazak svih tih igrača i igračica u Zagreb nije pokazatelj manjka struke u ostatku zemlje, već nedostatka infrastrukture. Ako izuzmemo Zagreb, na prste ruke možemo izbrojati teniske dvorane u Hrvatskoj. Ako kriterijima dodamo da je dvorana grijana, s dobrom rasvjetom i kvalitetnom podlogom- bojim se da smo previše suzili izbor.

Sjećam se svog djetinjstva, kad je kiša u Rijeci značila da nema treninga. Ako izuzmemo periferiju grada i okolna mjesta, grad Rijeka ni dan-danas nema niti jedan natkriveni teren, a kamoli dvoranu. Najbliži teren pokriven balonom je u Opatiji ili uz granicu sa Slovenijom. Jednom prilikom je bura odnijela balon na bazenu na Kantridi i za dva dana je postavljen novi – jer naša djeca nemaju gdje trenirati plivanje i vaterpolo. Tenis nigdje nemaju trenirati. Zašto grad već 26 godina ne želi ustupiti barem jednom riječkom teniskom klubu makar jedan balon za makar jedan teren – ne znam. Možda je problem u vladajućoj strukturi koja stoluje u gradu otkako je naše države.

Ni u Splitu nije puno bolja situacija. Kultni teniski klub Split na Firulama tone sve dublje. Tereni su katastrofalne kvalitete, dva terena koja su natkrivena balonom zimi služe isključivo za rekreaciju gospode višeg statusa, a djeca s 14 godina sele u Zagreb kao, na primjer, Duje Ajduković. Zar je potrebno dovoljno stresni život koji mladi sportaši vode začiniti šokom preseljenja u sasvim novi grad? Kako jedan sportski grad kao Split, koji je dao legende ovog sporta sebi dopušta da djeca nemaju gdje trenirati kad dođe zima? Bojim se da je odgovor ponovno – ne znam.

Percepcija tenisača u javnosti

Dakle, uvjeti za rad u Zagrebu su loši, ali i to je svemirski brod za ono što mladim sportašima nude drugi i treći najveći hrvatski grad. Možete onda misliti kako je tek u manjim sredinama. Čitajući komentare, pa i tekstove nekih novinara u dnevnim listovima s visokom tiražom, dojma sam da se stvara percepcija naših tenisača kao primadona u koje je ulupan ogromni državni novac, a oni danas plaćaju poreze u Monaku, Dubaiju i na Bahamima. Svi ti igrači su isključivo projekt svojih roditelja, trenera, vlastitih odricanja, nezasitne želje za radom i dokazivanjem s kojim država nije imala gotovo ništa.

Ako izuzmemo poneka skromna davanja za neke igrače koja su bila u skladu sa siromaškim mogućnostima HTS-a (poneka pozivnica na futuresu kad si junior i pokoja aviokarta), koja su uvijek trajala isključivo do igračeve 18. godine – država našim profesionalcima nije bila u stanju dati poštenu dvoranu. Ili grijanje i svjetlo u lošoj dvorani. Svi hrvatski tenisači i tenisačice su produkti svojih ulaganja i odricanja, a ne sustavnog rada i organizacije.

Zašto je onda u redu da naše nogometne zvijezde plaćaju porez u stranim zemljama gdje nastupaju za svjetski renomirane klubove, a tenisačima se zamjera ako imaju prebivalište u Monaku? Zašto je za nogometaše dovoljno da nastupe za reprezentaciju i time se smatra da su se odužili svojoj zemlji, a za tenisače i njihove nastupe u Davis Cupu to nije dovoljno? Pritom imajte na umu da nogometaši za svoje nastupe u reprezentaciji primaju puno veće premije od tenisača, a da su tenisači dvaput dolazili do samog krova svijeta.

Znam da je lako pljunuti na trud i rezultate današnjih hrvatskih tenisača kad smo kao nacija odmah po osamostaljenju imali legende poput Gorana Ivaniševića. Goran je apsolutna karizma i pojava je gdje god da dođe. Na kraju krajeva, i meni je cijeli život bio uzor i ideal, ali nemojmo biti razmaženi i uživajmo u ovome što imamo jer nismo svjesni koliko imamo s obzirom na ulaganja.

U svijetu tenisa smo zaista cijenjeni. Na svakom velikom teniskom turniru ćete u prostorijama za igrače i njihove pratnje čuti hrvatski jezik. Imamo teniske trenere (Ivan Ljubičić), kondicijske trenere (Dalibor Širola), direktore turnira (Željko Franulović), fizioterapeute, menadžere i mnoge druge cijenjene stručnjake. Za tako malu zemlju s tako nerazvijenim sustavom, malim ulaganjima i katastrofalnom infastrukturom – mi smo čudo koje konstantno traje.

Čudo koje, kad pogledamo Alplan, jednostavno nema objašnjenja.