Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Gol u gostima

Ima li sporta bez mržnje?

(pitam zbog malog)

Nisam među velikima, nema tu medalja za pokazivanje. Dio nesreće je i u tome što sam dosta vremena potrošio na jedan neprofitabilan sport s regatom na Bledu kao glavnim dometom. Ipak, ruku na srce, dio nesreće je i u tome što me uvijek vuklo nešto drugo u sportu. Ljepota sporta.

To, po današnjim standardima, nije dovoljna motivacija. Danas je sport nešto zbog čega, eto, takav, ne među velikima, ali među onima koji su u sportu od malih nogu, koji već 30 godina žive život od tri treninga tjedno (samo jedna stanka, na početku faksa, vražje slijepo crijevo, ali svejedno, trčanje sa šavovima samo tjedan dana nakon izlaska iz bolnice), a nikada nisam pogledao utakmicu.

Ništa mi od toga više ne sjeda. Lova, kao prvo. Mržnja, kao drugo. Mržnja na terenu; i ona, naravno, puno veća, izvan terena. S ljudima koji su u stanju ozlijediti nekog drugog zbog sklonosti drugom sportskom timu ne želim imati ništa, nikada, nigdje.

Ima li sporta bez mržnje?

Kako pronaći motivaciju, ako ne u mržnji?

Protivnik je na podu, ozlijeđen, uvrijeđen, ‘probušen’ s pet golova razlike, bačen na pod. Protivnik je u boli, agoniji i sramu. To je užitak!

Frustracije su najbolja motivacija. Znam kako treneri trljaju ruke kada dobiju dijete pitbulla koje grize i čupa. Uklizava u noge i gleda kako se suigrač (također, napominjem, dijete) previja, bez empatije, uvjeren da je sve to dio neke video igrice na Playstationu, a ne realnog svijeta u kojem je moguće nekome uzrokovati bol. Strah me takve djece, strah me takvih roditelja.

Moj mali ide po terenu i skakuće od sreće što je dio tima: sviđa mu se igra, voli teren i ekipu koja ga ispuni. Voli biti dio te strke. Kada krene borba, on trči oko drugih kao da hoda po staklu, da nekoga ne ozlijedi. Gledam ga i mislim se, ima li smisla? Možda je stvoren za sport u neka antička vremena.

To je odavno zaboravljena priča — ravnoteža duha, ispitivanje granica, unutarnja pobjeda. Nema u tome užitka. Jedini užitak koji vidim da djeca uče na terenu je mržnja drugog i užitak u njegovom poniženju. Protivnik je na podu, ozlijeđen, uvrijeđen, ‘probušen’ s pet golova razlike, bačen na pod. Protivnik je u boli, agoniji i sramu. To je užitak! Pomiješan s mržnjom. Nismo ni ja ni mali za sport u takvom svijetu.

Nakon njegova treninga, odlazim na svoj. Pripreme za 15. ili koji već maraton. Takav je sport: medalje se ne skupljaju, trke se ne broje, poraženih nema. Mogao sam ih otrčati trostruko toliko na slabijem tempu, čemu? Medalje su metal koji držim ispod kreveta u prašini. Maraton je način života; život u pokretu. Nema tu neprijatelja, osim onog glasa u tebi koji te nagovara da odustaneš.

Ali sve mi se vraća, i maraton nosi neku mržnju. Mržnju prema sebi.

Iscrpljujući treninzi su kažnjavanje samog sebe. Ono se povećava nakon propuštenih treninga, trenucima odmora ili opuštanja koje si sebi nehotice priuštio. Nadmoćan prema drugima, pred ekranom ili pored terena, sada se nalazim pred istim problemom, kao pred zidom. Tamo je gdje sam ga najmanje očekivao, u meni. Gdje naći motivaciju osim u mržnji? Ne više zbog sebe, pitam zbog malog pred kojim su godine treninga koje sam ja odradio.

Na obzoru, kao nejasan obris, javlja mi se nešto što bi se zvalo estetika sporta. Probao sam to izgovoriti. Ljudi se smiju. Kao vjerojatno i vi na kraju članka. Dok je tog smijeha, mene sport na ekranu ne zanima.

Međutim, lako za to. Od te moje apstinencije neće previše patiti ni ja ni sportski svijet. Ali što s malim i njemu sličnim šestogodišnjacima? Što kada strah od sportskog svijeta postane jači od straha od geta?