Naviknut na fino, toplo zagrebačko vrijeme od samog početka proljeća, oduševio sam se kada je prošlog vikenda na sjeveroistok Engleske napokon stigla njegova makar slabašna kopija. Napokon sam nakon osam mjeseci tmurnog, vjetrovitog i kišovitog vremena mogao iz ormara izvaditi kratku majicu i uputiti se prema poprilično prljavoj pješčanoj plaži, gdje sam s frendovima imao priliku uživati u popularnom fish and chipsu prije početka jedne od najvažnijih utakmica u novijoj povijesti lokalnog kluba, Sunderland AFC-a.
Malo je to mjesto, nema u njemu puno života. Puno manje od ‘glavnog grada sjeveroistoka Engleske’ Newcastlea koji je udaljen 30-ak minuta vožnje metroom i mnogo živopisniji. Znajući koliko nogomet može utjecati na ljude, ne bi ni čudilo da se duh grada odražava kroz uspjehe njihova kluba; u tom slučaju, u ovom se trenutku Newcastle čini kao Las Vegas u usporedbi sa Sunderlandom, koji je živahan koliko i nokautirani boksač.
Nekoliko sati prije bilo koje domaće utakmice rijetko će tko zaključiti da je tako, jer rijeke ljudi slijevaju se prema velikom Stadionu svjetlosti. Mnogi od njih — zapravo većina, reklo bi se — popije kojeg pivkana prije utakmice u lokalnom pubu pa je grad napokon ispunjen životom, iako to ne traje dugo.
Sunderland je ipak u zadnjih godinu dana vidio samo doline, ne i brda.
Pad koji je malo tko očekivao zapravo je započeo ljeta 2016., kada je kormilo kluba preuzeo David Moyes. Rekao bi čovjek, iskusni trener za klub koji se iz sezone u sezonu bori s ostankom u Premier ligi, ali taj iskusni trener već je u kolovozu — da, kolovozu —istaknuo kako je Sunderland u borbi za opstanak. Okej, momčad je tad imala jedan bod iz tri utakmice, ali zaboga, ne kažeš takvo nešto odmah na samom početku sezone.
I naravno da je ispao, čak 16 bodova udaljen od sigurnosti i sa šest jedva skupljenih pobjeda. Moyes je ubrzo dao ostavku, a jedan zagrebački student ostao tužan jer se nadao da će u gradu u koji dolazi imati priliku gledati Manchester United, City, Liverpool, Chelsea, Arsenal, Tottenham… Pa čak i iskusiti veliki derbi protiv povratničkog Newcastlea, što bi zacijelo bilo nezaboravno iskustvo. Ali ne.
U Sunderlandu je razočaranje bilo još veće, ali ljubitelji Crnih mačaka nisu bili ni svjesni da još gore tek dolazi.
Nisu oni glupi, znali su oni duboko u sebi da im sudbina leži u Championshipu, ali opet. Veliki je to sok. Bilo kako bilo, pripreme za drugu ligu su započele, a novi menadžer postao je Simon Grayson. Malo tko je u nas čuo za ovog gospodina, ali on je imao puno iskustva u Championshipu i uprava ga je vidjela kao nekoga tko bi mogao vratiti uspjeh.
Zvižduka nije bilo. Većina je već bila krenula kući, ne vjerujući u povratak
Ajme majko, kakva je to zabluda bila.
U 18 utakmica skupio je samo tri pobjede, a klub je završio na 23. mjestu. Grozno jesensko vrijeme odrazilo se na nastupe, jer i oni su bili izrazito tmurni. Naravno, dobio je nogu, na Noć vještica postao je bivši. Nešto više od tri mjeseca se zadržao u klubu koji je tonuo toliko brzo da ga nitko, činilo se, ne može spasiti od katastrofe.
A onda je stigao čovjek kojeg su navijači vidjeli kao spasitelja: Chris Coleman.
Napokon je grad živnuo, navijači su nakon dugo vremena osjećali optimizam i konačno se smatralo da bi ova sezona ipak mogla biti uspješna, unatoč slabom startu. Ali ne.
“Ne možeš uglancati drek”, kaže mi prije nekoliko dana teško razumljivim naglaskom dugogodišnji Sunderlandov navijač James, koji se kao mala curica veselio kada je Velšanin, samo dvije godine ranije kao izbornik sudionik polufinala Eura, preuzeo njegov voljeni klub. I vjerojatno je u pravu.
Coleman se samo činio kao spasitelj. Realno, čovjek nije mogao ništa napraviti s klubom čiji vlasnik, recimo, od studenog i preuzimanja klupe nije popričao sa svojim novim menadžerom. U čijoj svlačionici je jedan od najiskusnijih Darron Gibson, koji se pijan zabija u parkirane automobile i sada mu prijeti zatvor, a ugovor mu je raskinut. Čiji igrači u najvažnijim utakmicama dobivaju crvene kartone, a golmani su takvi da stvarno ne znaš koji je gori. Sunderland je u cijeloj sezoni zabilježio samo dvije pobjede na domaćem terenu, a prošlog vikenda mu je posljednji čavao u lijes udario 23. u ligi, Burton Albion.
Na stadionu se pojavilo nešto više od 25.000 ljudi i bila je to utakmica sezone za obje momčadi, jer još uvijek je postojala kakva-takva nada da se mogu spasiti od ispadanja.
Sunderland je poveo golom Paddyja McNaira, držao vodstvo, ostali rezultati su mu išli u korist.
Ali ne.
Ovdje su ljudi već naviknuti na to da momčad prima golove u zadnjim minutama, osobito kada ima pogodak prednosti, ali opet. Za izjednačenje je u 86. zabio bivši Sunderlandov igrač Darren Bent, a u 90. za potpuni preokret Liam Boyce. Zvižduka nije bilo. Većina je već bila krenula kući nakon Bentova gola, ne vjerujući u povratak.
League One je ono što Sunderland očekuje sljedeće sezone, a ondje je bio samo jednom u svojoj povijesti, prije 30 godina. Tada je osvojio naslov i ekspresno se vratio. Coleman će pokušati izvesti nešto slično, jer ostaje na klupi.
„U nekim su utakmicama njegove taktičke odluke bile upitne”, kaže mi James. “Ali nije lako upravljati momčadi kada imaš takvog vlasnika. Coleman ima punu potporu navijača i shvaćamo da je zadatak koji je dobio kada je preuzeo klupu bio nemoguć” dodaje, dok njegov frend Connor potvrdno klima glavom i kaže: „Gledam momčadi koje su imale sličnu sudbinu u prošlosti kao mi sada. Norwich, Wolverhampton, Sheffield Wednesday, Leicester i Nottingham Forest su bili u trećoj ligi, ali su sada na boljem putu. Volio bih vjerovati da je Sunderland veći klub od svih njih i nadam se da ćemo uskoro krenuti njihovim stopama“.
Nadam se da će biti tako, jer ovaj grad teško može biti depresivniji nego što već jest.
