U petak navečer, nešto prije 22 sata, RNK Split je nakon sedam godina ispao iz Prve lige, a istovremeno s posljednjim sučevim zviždukom s obližnje zgrade u Sukošanskoj krenuo je omanji vatromet, za kojeg je posve opravdano pretpostaviti da su ga postavili vatreni navijači Hajduka, naslađujući se neuspjehu susjeda.
O svemu ovome, prikazu uspona i uzrocima pada pisao je već Bernard Jurišić, ponudivši svoje viđenje stvari. U njegovom pisanju postoji nakana da se baš ne cipelari nekoga na umoru, ali je teško izbjeći zaključku kako je autor na jednom mjestu sažeo ono što ogromna većina grada misli, pogodivši vjerovatno i postotak takvih, na 95 posto. Ovaj tekst stoga pišem kao jedan od onih 5 posto u gradu koji ne dijele oduševljenje s ovakvim raspletom i tko je na Parku mladeži pronašao jedno od ugodnijih mjesta u Splitu.
Kad se priču promatra s tribina, ona izgleda znatno drukčije.
O tome kao netko tko je pogledao nekoliko utakmica posljednje sezone u četvrtoj ligi, gotovo sve u trećoj i drugoj te bio pretplatnik svih prvoligaških godina, mogu ponuditi utemeljeno viđenje. Uzmemo li čak da je Jurišić u pravu vezano uz motive preuzimanja kluba od strane braće Žužul, ostaje ipak činjenica da su uradili mnogo stvari koje nisu morali, a u kojima su pokazali da poštuju klub u kojeg su došli.
Dok je ranih 1990-ih Drago Čelić pokušao poništiti svaku radničku i lijevu tradiciju kluba, koji mimo te tradicije praktično ne postoji, promijenivši grb, boju dresa i izbacivši prefiks “radnički”, Žužuli su krenuli posve obratnim putem. Crvena boja dresova je vraćena još prije njihova dolaska, no oni su vratili osmerokut u grb kluba, prefiks te obnovili spomenik strijeljanim borcima Prvog splitskog partizanskog odreda, mahom igračima Splita, u Ruduši kraj Sinja. Lakonski odgovor na ove činjenice bi mogao biti da su s ovim pokušali kupiti popularnost kod navijača, ali takva tvrdnja pada u vodu imajući u vidu da je obnova partizanskih spomenika rijetko popularna i ozbiljno riskantna stvar u Hrvatskoj.
No, da ne bi sve ostalo na površinskom dojmu, osobno sam svjedočio dolasku kompletne uprave i stručnog stožera kluba u Kinoteku Zlatna vrata na jedva oglašenu projekciju igranog filma Vojdraga Berčića, Prvi splitski odred. Ovo ne navodim iz namjere da bi branio poslovnu prošlost Žužulovih niti procjenjivao motive njihovog ulaska u klub, nego iz više nego očitog razloga da su prvi nakon skoro 20 godina ispoštovali i obnovili tradiciju kluba, čineći to zbog toga što su tu prošlost istinski uvažili. Izvorni navijači RNK Splita su to prepoznali i počeli iznova dolaziti na utakmice.
Splitov stadion je u čitavoj društvenoj patologiji ostao jedna od rijetkih – ako ne i posljednja – oaza u kojoj nema mržnje, nacionalizma i bilo kakve vrste nasilja
Istina je da je posjeta na drugoligaškim utakmicama kluba višestruko viša nego posljednjih sezona u prvoj ligi, a da je u prve dvije prvoligaške sezone nerijetko znao biti i gotovo pun stadion. Kako se mahom radilo o navijačima Hajduka, nakon famozne skupštine HNS-a na kojoj RNK Split nije podržao Igora Štimca došlo je do potpunog povlačenja svih drugih s utakmica, osim izvornih navijača RNK Splita. Ono što kolega Jurišić ne spominje, odnosi se na ideološku netrpeljivost prema Splitu i njegovim navijačima, koji su redovito nazivani “bandom crvenom” i maltretirani na vlastitom stadionu prilikom utakmica protiv Hajduka, nakon čega su se navijači na istočnoj tribini na gradskim derbijima počeli razdvajati.
Uzmemo li sve to u obzir, zluradost prema Splitu pretežnog dijela grada fanatično odanog Hajduku počivala je i počiva na četiri stupa.
Jedan je nedostatak potpore nastojanjima Hajduka da konačno makne Zdravka Mamića i njegovu kliku iz HNS-a, drugi se odnosi na ideološki problem ‘nedopustivog’ rehabilitiranja partizanske i radničke tradicije kluba, treći na iskrenu šokiranost žarom s kojom su splitovci ulazili u utakmice s Hajdukom i četvrti što Split kao grad temeljno obilježen kolektivnom sviješću ne dopušta nikakvu vrstu posebnosti i iskakanja, posebno onu koja iskazuje odanost nekom drugom nogometnom klubu.
U takvim sociološkim i psihološkim uvjetima broj redovnih gledatelja na Splitovim utakmicama kretao se između 300 i 500, dok je broj pretplatnika jedva prelazio brojku od 120 – koliko, primjerice, ima i gradska Kinoteka. No, pravo pitanje je tko su ti ljudi koji dolaze na Splitove utakmice?
O svakom od njih bi se mogao napisati kvalitetan roman i snimiti dojmljiv film, budući da se radi o kombinaciji izrazitih individualaca, starih škverana, bivših igrača i gradskih marginalaca, koji su, nakon što su bili odbačeni na svim drugim mjestima u gradu, utočište pronašli na Parku mladeži. Stoga je baš zbog njih ovo desetljetno uskrsnuće RNK Splita vrijedilo i imalo smisla, jednako kao što će zbog njih klub i preživjeti. Splitov stadion je u čitavoj društvenoj patologiji, koja se umnogome reflektirala na nogomet, ostao jedna od rijetkih – ako ne i posljednja – oaza u kojoj nema mržnje, nacionalizma i bilo kakve vrste nasilja.
Samo umirujući zeleni travnjak, sunce na zalazu, rascvala brnistra na Turskoj kuli i neki dragi ljudi, svi na svojim uvijek istim mjestima i s unaprijed poznatim izjavama. Da je bolje, ne bi vridilo.
