Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Gol u gostima

Jer trčati se mora

Danas trčim svoj 35. polumaraton ove godine. Zašto, pitate?

Ako želiš biti brz, ne smiješ biti spor. Budući da nisam u rangu vrhunskih hrvatskih trkača, za mene bi ova poznata Grunfova izreka glasila otprilike: „Ako želiš trčati puno, ne smiješ trčati malo“.

Na početku ove godine odlučio sam istrčati 40 polumaratona. Istrčao sam ih 34, a sezonu ću završiti 35. Onim u Crikvenici. Kapošvar, Split, Verona, Ljubljana, Banja Luka, Beograd, Koper, Dubrovnik, Zagreb, Osijek i još dvadesetak gradova upisani su u moj trkački dnevnik za 2016. godinu.

A sve je počelo prije malo više od pet godina kada sam postao član atletskog kluba Sljeme i upoznao svog sadašnjeg trenera Dragana Jankovića. Čovjeka koji je trčao i istrčao maratone na svim kontinentima i koji mi je pomogao da beskrajno zavolim cestovno i planinsko trčanje. Prije su me prijatelji i poznanici ispitivali zašto trčim, a sada im je čudno kada protekne vikend tijekom kojeg nisam trčao.

Zašto 40 polumaratona?

Pomalo i sasvim slučajno, svom sam trčanju dodao još jednu dimenziju. Odlučio sam kroz trčanje i druženje s trkačima djelovati i humanitarno, a sve je počelo prošle godine kada sam prije svog prvog nastupa na ultramaratonu Osijek-Apatin pozvao prijatelje da za svaki moj pretrčani kilometar jednoj mladoj mami doniraju po jednu kunu. Ljudima se svidjela ideja i tako je sve krenulo.

Kad želite privući pažnju morate doslovno izaći iz okvira uobičajenog. Morate ponuditi nešto teško ostvarivo. I zato sam početkom ove godine pozvao sve svoje prijatelje da za svaki moj istrčani polumaraton uplate po jednu kunu dvojici dječaka koji su, nažalost, ostali bez majke i nalaze se u teškoj životnoj situaciji. Meni je to dodatni motiv, a moji se prijatelji osjećaju bolje, osjećaju se društveno korisnima, osjećaju se ispunjeno. I zato sam ove godine lovio brojku od 40 polumaratona, zato sam nekoliko vikenda zaredom u manje od 48 sati trčao i po dva polumaratona u udaljenim gradovima, zato sam na putu znao provesti i beskrajno dugih dvadesetak sati.

Nakon par minuta spušta prozor Lade i smrtno ozbiljan mi kaže: „Ajde, čoveče, sedni na gepek da te prevezem. Vidiš da si mnogo sjeban!“

Kada postanete ozbiljniji trkač i redovito trenirate, onda istrčati toliki broj polumaratona i nije tako veliki problem. Puno je veći problem pronaći ih u godišnjem trkačkom kalendaru i uklopiti ih u ostale životne obaveze. Mijenjao sam smjene na poslu, odlazio na utrke iz napornih noćnih dežurstava, lovio zadnje trajekte, odmarao se na autobusnim kolodvorima, spavao u vlaku.

Više nisam znao ni gdje ni zašto putujem.

Jednom sam na povratku u Osijek zadrijemao u vlaku. Probudi me mobitel i kolega me pita gdje sam i gdje idem, a ja mu kažem kako se vozim na jednu vrlo bitnu utrku. I tek nakon par minuta shvatim da se vraćam u Osijek, shvatim da je radni dan i da sam tu utrku odradio još jučer.

Prvu sam i jedinu ozbiljniju krizu osjetio tijekom ljeta nakon humanitarne akcije u kojoj sam u nepuna tri dana istrčao malo više od 120 kilometara na dugom putu od Osijeka do Dubrovnika, a samo tjedan dana kasnije u kalendar ubacio i izuzetno naporni Sljemenski maraton. Čekao me dvadeset i peti polumaraton, glava je i dalje bila spremna, ali tijelo mi je doslovno preko noći otkazalo poslušnost. Napravio sam kratki odmor, poslušao trenerove savjete i vratio se ranije zacrtanom planu.

Sada, prije zadnjeg polumaratona u Crikvenici, kad bacim pogled unatrag i sjetim se svih planova, nevolja i problema, teško mi je povjerovati da sam sve to uspio.

Čak sam u raspored ubacio i veći broj utrka dužine deset kilometara, popularnih ‘Desetki’, od kojih mi je svakako najdraža MedvedRUN. Utrka koju sam trčao u dresu Futsal Dinama, a osvojenu finišersku medalju poklonio tom zagrebačkom klubu.

Neću nikada zaboraviti zadnje kilometre ultramaratona od Osijeka do Apatina.

Trčim četrdeset i peti kilometar i ulazim u Svilojevo. Lagano šepuckam i vučem lijevu nogu, jer sam poprilično razvalio palac. Iscrpljen sam, sve me boli i glasno pričam sam sa sobom. Prolazim pored lika koji stoji naslonjen na svoju staru crvenu Ladu. Prođem ga kad evo ti njega nakon par minuta, vozi tu istu Ladu paralelno sa mnom. Nakon par minuta spušta prozor i smrtno ozbiljan mi kaže: „Ajde, čoveče, sedni na gepek da te prevezem. Vidiš da si mnogo sjeban!“

Prije desetak sam se godina i sam čudio trkačicama kao što su Veronika Jurišić, Matea Matošević i Marija Vrajić, trkačima poput Drage Paripovića, Dragana Jankovića i Dražena Dinjara. Danas im se divim.

Sljedeće ću godine, uvjeren sam, pronaći neki novi motiv i neki novi izazov. U nekim drugim gradovima, na nekim novim utrkama. I sljedeće ću godine ostavljati kilometre ceste iza sebe, boriti se s vlastitim mislima vrteći satima filmove u glavi.

Za više informacija o humanitarnoj dimenziji trčanja Dragana Maloševca posjetite Facebook stranicu Liga za djecu superjunake.

 

Telesportova kolumna Gol u gostima otvorena je za sve, od vrhunskih profesionalnih (i ne nužno sportskih) autora, preko sadašnjih i bivših sportaša do blogera i entuzijasta. Dosad su u kolumni gostovali bivši nogometaš, danas TV analitičar Joško Jeličić, novinar New York Timesa i pisac James Montague, tajnik Našeg Hajduka Ivan Rilov te hrvatska nogometna reprezentativka Helenna Hercigonja-Moulton. Ako mislite da imate priču koja bi zanimala naše čitatelje, javite nam se na redakcijski mail