Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Gol u gostima

Zašto sam analitičar, a ne trener

U premijernom izdanju Telesportove gostujuće kolumne piše vodeći nogometni stručni komentator

U tijeku je moja sedma TV godina analiziranja i komentiranja nogometnih utakmica, posla kojeg sa velikim zadovoljstvom radim. Na samom početku tog zadatka zacrtao sam si da ću ga obavljati dok god budem napredovao i osjećao uzbuđenje prije svake emisije. Osjećam pritisak i odgovornost prema svakom gledatelju, a shodno tome uvijek se temeljito pripremam. S obzirom na to da je nogomet moja ljubav, kako u profesionalnom tako i u emotivnom smislu, imam i veliko samopouzdanje radeći ovaj posao.

Što čini dobrog TV analitičara i komentatora? Uz poznavanje materije, prepoznavanje situacija na terenu i izvan njega te temeljitu pripremu, jako je bitno zadovoljiti televizijske kriterije. Temelj je iskustvo koje daje neophodnu dozu mirnoće i opuštenosti koja nužna da bih vladao mišlju i riječju tijekom emisija. Također je potrebno imati dostatnu razinu elokventnosti, širinu vokabulara, kao i pravilan izgovor – na svim ovim parametrima itekako se može i mora raditi, a time i napredovati. Usto je nužno imati dobru i neverbalnu komunikaciju, točnije – biti televizičan.

Ipak, po mom je mišljenju najvažnije i najteže sve ono što anticipiraš, prepoznaš i vidiš što konciznije i jednostavnije argumentirano prenijeti gledateljima. Upravo ta sposobnost čini najveću kvalitativnu razliku među TV analitičarima u studijskoj areni.

U posljednje se vrijeme često susrećem s pitanjem koje mi postavljaju gledatelji, meni bliski ljudi, novinari, pa čak i članovi obitelji: zašto se ne prihvatim trenerskog posla? Prije nego što odgovorim, želim reći da mi u sadašnjem poslu nije namjera ugrožavati posao trenera, koji iznimno poštujem. Uvjeren sam da moje analize mogu koristiti gledateljima, ali i trenerima i igračima, jer slika i pokazani primjer govore više od tisuću riječi. Razumijem one među njima koji mi se sigurno znaju dotaknuti bliže i dalje rodbine, jer i sam dolazim iz tog miljea prepunog taštine i ega. I sam sam kurčevit, tako da su me u početku pogađale kritike, ali sam upijao, slušao i, nadam se, napredovao na tom polju. Prirodno je da je svaki javni posao podložan kritici – kako, na primjer, u glazbi, filmu i kazalištu, tako i u nogometu.

Ranije su kod nas uloge komentatora i analitičara gotovo isključivo imali uvaženi treneri. Posebno je u tome sjajan bio pokojni Tomislav Ivić. Ja sam bio igrač, ne i trener: jednu sam ‘stepenicu’ preskočio i zato sam u neku ruku možda jedan od pionira u novoj generaciji analitičara/komentatora. Želim reći da se radi o tri različite uloge i uspjeh u jednoj ne garantira da ćeš i u drugoj biti dobar.

Niz je primjera vrhunskih igrača koji su kao treneri bili neuspješni, ali i obrnuto: Sacchi, Wenger i Mourinho nisu bili zapaženi igrači, a postali su veliki treneri. Gary Neville bio je vrhunski igrač, reprezentativac, on je i vrhunski TV analitičar, ali je njegova kratka trenerska avantura u Valenciji završila fijaskom. Jürgen Klopp se u Njemačkoj najprije proslavio kao TV komentator, a tek onda kao trener. Slaven Bilić je, po mom mišljenju, prilično dobar u sve tri uloge, jer ima posebnu, zaraznu toplinu i spontanost – naravno, uz igračko i trenersko iskustvo i znanje. Pravila nema.

Kad ti Prosinečki uđe u svlačionicu obavijen oblakom dima, ruku i usta masnih od špeka jer je s oružarem Liviom gablao na poluvremenu, to je neprocjenjivo

Za svakog trenera igračko iskustvo je od neprocjenjive vrijednosti, jer to se ne može nigdje naučiti ili kupiti. Ono što u svlačionici možeš naučiti o funkcioniranju momčadi na terenu i izvan njega, o međuljudskim odnosima, psihologiji… To ti može dati veliki prednost.

Kad ti Prosinečki na poluvremenu utakmice s Dragovoljcem kasni, a onda uđe u svlačionicu obavijen oblakom dima, ruku i usta masnih od špeka jer je s oružarem Liviom gablao za vrijeme odmora, to je neprocjenjivo. Zašto? Zato što bi mu 99 posto trenera jebalo majku, a onaj 1 posto to mudro prešuti, jer Žuti izađe na teren i u drugom poluvremenu sam razvali Dragovoljce. Ili kad na sastanku uoči utakmice protiv Belišća Ćiro na ploči nacrta formaciju s 12 igrača… Mi se gurkamo ispod stola, a pomoćnici Vlak i Bedi vide, ali se ne usude reći. Kad na kraju skupe hrabrost, Ćiro se izgalami na dobrog Maju Vlaka, a ovaj se rasplače. Kasnije Majo dođe za trenera i bude OK, ali nikad ne može imati autoritet u svlačionici.

Ćiro je, primjerice, bio zaista majstor psihologije. On je uvijek imao grupu najvažnijih igrača kojima je bilo dopušteno puno toga (da ne kažem – sve), kao i grupu manje važnih na kojima je trenirao strogoću, održavajući time strah i tenzije u svlačionici. Među važnije je spadao Vjeko Škrinjar, koji je prilikom jednog treninga na igralištu Hitrec-Kacian pokušao odigrati dugu loptu, ali je pogodio Ćiru direktno u glavu.

Ćiroki posrne i padne. Muk, strah, iščekivanje…Podigne se i zaurla: „Tko je to napravio?!?“. Škrinjar digne ruku i kaže: „Ja, šefe“. Kako mu je Vjeko bio miljenik, kaže Ćiro: „Dobro, sine, a tko ti je dodao loptu?“ Javi se Silvio Marić, tada klinac i manje važan igrač, a Ćiro zaurla: „“Odlaaazzziii s treninga, gubi se! Da nisi tako dodao, nikad moj Vjeko ne bi ovako odigrao!“ Vrh…

Na takvim anegdotama kao igrač ponajviše naučiš o važnosti psihologije i individualnog pristupa. Međutim, u zabludi su svi koji misle da mogu uspjeti bez kontinuiranog educiranja i posvećenosti poslu. Kako u trenerskom, tako i u komentarskom, jer rijetkost je čuti trenera koji može gledateljima jednostavno i artikulirano objasniti ono što će vidjeti ili ono što su vidjeli.

Pojavili su se i analitičari koji nisu bili ni igrači ni treneri. Mi, bivši igrači, znamo ih častiti terminom ‘laptop treneri’ i šaliti se da ostaju nemoćni kad im nestane struje

Također, s napretkom tehnologije i znanosti pojavili su se i analitičari koji nisu bili ni igrači ni treneri. Mi, bivši igrači, često ih znamo častiti terminom ‘laptop-treneri’ i šaliti se da ostaju nemoćni kad im nestane struje, ali to opet iz nas progovara taština – jer bez takvih momaka danas ne postoji nijedan ozbiljni stručni stožer.

No, da se vratim na temu: zašto se, dakle, ne okušam u ulozi trenera?

S jedne strane, takvi mi upiti, naravno, gode egu i izazivaju ponos zbog potvrde da napredujem u svom TV poslu. S druge, svjestan sam da se radi o poprilično različitom zanimanju. Nikako ne podcjenjujući ono što sada radim, biti trener na vrhunskom nivou zahtijeva neusporedivo više kvaliteta i sposobnosti. Uz nužno obrazovanje i posjedovanje licence (koju imam), moderni nogometni trener mora dobro vladati psihologijom da bi imao autoritet i kontrolu nad svlačionicom. Nadalje, uz stalnu edukaciju, glad za znanjem i sreću da ima još i igračko iskustvo, čeka ga trenažni proces – ispit na kojemu puno njih ne prolazi.

Zašto? Zato što nije dovoljno samo prepoznavati situacije na terenu, imati ideju kako se želi igrati i naći adekvatnu ulogu za svakog igrača. Treba znati i kako kroz trenažni proces, idealne vježbe (kako pojedinačne, tako i grupne, po linijama) stvoriti prepoznatljivost. Velika je, zapravo nenadoknadiva razlika između ove dvije cjeline. U svojoj karijeri, nažalost, nisam imao previše trenera koji su je znali uspješno premostiti.

Uz sve nabrojano, neophodno je i stjecanje iskustva – što, naravno, znači i činjenje pogrešaka. A to iziskuje naporan rad i maksimalnu posvećenost, ali i vrijeme. Svakom su treneru za napredak nužni vrijeme i uvjeti za rad.

I tu dolazim do dijela koji je za mene skoro pa nepremostiv kad su u pitanju trenerske ambicije. Ako pričamo o 1. HNL, u Hrvatskoj osim Rijeke ne vidim sredinu koja nudi uvjete nužne za trenerski rad, napredak i rast. Pod time podrazumijevam stručni tim koji poznaje materiju, a shodno tome postavlja ciljeve i ambicije kluba. Isto tako, samostalnost u radu, jasno određenu hijerarhiju unutar kluba, a prema tome i prava i odgovornosti. Profesionalno izvršavanje obveza, pri čemu mislim na redovito plaćanje igračima, što je još uvijek problem u dobrom dijelu naših prvoligaša, a u takvim je okolnostima teško voditi svlačionicu i zahtijevati profesionalnost.

Davno sam pobijedio sebe i spoznao koliko toga zapravo ne znam, ali temelj imam i spreman sam učiti. Međutim, od upuštanja u trenersku avanturu u Hrvatskoj odbijaju me ovi drugi navedeni razlozi. Već sam spominjao ego i taštinu. Da se ne lažemo, naravno da postoji i strah od neuspjeha i sramote, poznajući naš mentalitet i medije koji znaju biti brutalni. Svi smo određeni genom i karakterom, a ja nikad nisam bio mazohist.